Kronika nesvakidašnje ljubavi

Već otvarajućim citatom Samuela John­sona „roman – kratka pripovijest, obično o ljubavi“, ali i početnim retoričkim pitanjem: „Biste li radije voljeli više i patili više ili voljeli manje i patili manje?“ Julian Barnes otkriva da je njegov novi roman Jedina priča knjiga o ljubavi. No čitanjem otkrivamo da je riječ o neuobičajenoj ljubavnoj priči. Riječ je o retrospekcijskom pripovijedanju čovjeka treće dobi koji reminiscenciju svoga života otpočinje od devetnaeste godine, ranih 1960-ih. Iako pun prezira spram uštogljenosti pripadnika srednje klase i neprestane brige o doličnosti, Paul po doseljenju u uglednu četvrt pristaje na majčin nagovor učlaniti se u tamošnji teniski klub, svjestan da je to nužan korak u smjeru napredovanja na društvenoj ljestvici. Inteligentno shvaćajući licemjerje i mimikriju kao ključan modus operandi, on pazi da ne pokazuje negativne osobine, jer će tako pozitivne biti pretpostavljene. Hineći skromnost pri pobjedama u tenisu, pa čak i susprežući se od dominacije u igri i kroteći svoj natjecateljski duh, Paul promptno biva prihvaćen u snobovsko društvo raznih mlađahnih Huga i Carolina. No umjesto s nekom od njih, svojom vršnjakinjom, on se, sukladno svome ciničnom karakteru, upušta u vezu s udanom 48-godišnjom Susan, koja također s prijezirom doživljava tu licemjernu sredinu.

Izd. Opus Gradna, Zagreb, 2018.

Već na početnim stranicama prepoznaje se uobičajen Barnesov ironičan ton i podrugljivost, u ovom slučaju ponajviše spram dubokim društvenim atavizmom prožeta britanskog društva 1960-ih, kojemu je imperativ bila neprestana tzv. doličnost i gdje se budno pazilo na dojam koji se ostavlja. Mladoga junaka 48-godišnja Susan privlači upravo apartnošću, nehajem i opuštenošću, koji su je činili Paulovom vršnjakinjom u duhu, unatoč trideset godina razlike među njima. Činjenica da se nije radilo o situaciji gdje mladić u vezi s mnogo starijom ženom proživljava neku vrstu seksualne inicijacije nakon čega je napušta okrećući se djevojkama svoje dobi, nego su oni proveli skupa dvanaest godina, ono je što roman udaljuje od stereotipa, a njihov odnos čini subverzivnim u odnosu na tradiciju žanra ljubavnih romana, ali još i više spram društvenoga miljea kojemu se oni svojom ljubavnom pričom izruguju i potkopavaju ga.

Reminiscencije junakova života Barnes premrežuje i analizom sama reminisciranja, propituje vjerodostojnost sjećanja i pamćenja nastojeći ostvariti „pristup algoritmu prioriteta sjećanja“, odnosno logici potiskivanja i samozavaravajućeg uljepšavanja i prioritetne prednosti onoga što „nositelju sjećanja“ ide u korist. Kao važna sastavnica nadaje se i analiza vlastite mladosti iz perspektive ostarjela subjekta, usporedba sebe sadašnjeg i sebe ondašnjeg, ali s fokusom na načinu pristupa stvarnosti, problemima, drugim ljudima. I premda bi mladi ljudi vjerojatno pomislili drukčije, pripovjedač zaključuje da mladima nimalo ne zavidi nego ih čak i žali te ima potrebu zaštititi ih od „onoga što će im svijet učiniti i od onoga što će vjerojatno učiniti jedni drugima“. No pritom je i kritičan prema sebi ističući da je, primjerice, svjestan kako su zapravo vrline ono što je u mladosti smatrao manama svojih roditelja, a trenutak u kojem čovjek toga postaje svjestan apostrofira kao trenutak dosezanja zrelosti.

Iako je novi Barnesov roman žanrovski posve različit od njegove prethodne biografske knjige o Dmitriju Šostakoviču Buka vremena, on oba romana gradi na sličan način – fragmentarnom naracijom u kojoj se događajno-dijaloške epizode smjenjuju s refleksivnim dionicama, koje povremeno poprimaju oblik mikroeseja. Na taj način stvara ljubavni roman koji je istodobno studija o ljubavi, ali i o žanru ljubavnog romana, o sjećanju, o starenju, o prolaznosti. Prva strukturna razdjelnica trodijelnoga narativa (dijelovi kojeg su idilična zaljubljenost + zrela ljubav i zajednički život + odvojenost) Paulovo je preseljenje sa Susan u London, kad je njemu 21 godina, a Susan 50, gdje kupuju kućicu i žive zajedno, u početku od njezine ušteđevine dok on još studira pravo. Iako se tada ton pomalo mijenja, uz napuštanje ironije koja je označavala mladenačko buntovništvo (kao eufemizam za nezrelost), Barnes zadržava jednostavno pripovijedanje, bez nepotrebnih dekoracija i uz prevladavajući refleksivni diskurs. Razlog promjene tona je u činjenici da nakon otpočinjanja zajedničkog života malo-pomalo stvarnost počinje nagrizati idilu ljubavnog zanosa i na red dolazi problematizacija neugodnih aspekata njihove veze.

Za razliku od prvoga dijela, pisana u prvome licu jednine, kao Paulov subjektivan iskaz o svojoj zaljubljenosti, kratko po početku drugog dijela, kad nastupaju problemi u vezi, prvo lice biva zamijenjeno drugim licem jednine. Time Barnes suptilno apostrofira svojevrsno junakovo otrežnjenje, odmak u promatranju sebstva koji omogućava racionalnijni pristup zbivanjima. Prelaskom u treće lice jednine u trećem dijelu narativa odmak je posvemašnji i Paul sebe promatra kao subjekt neke priče, čime se naglašava njegova emocionalna udaljenost od iskustava koje je proživio i koje opisuje. Tako, osim što je to kronika jedne nesvakidašnje ljubavi Jedina priča je i Bildungsroman u kojemu proživljavajući etapne faze ljubavi sa od sebe mnogo starijom ženom mladi junak prolazi mentalno i psihičko sazrijevanje. No pritom je riječ o obrnuto proporcionalnom procesu: smanjivanje intenziteta ljubavi prati povećanje junakove mentalne i duševne zrelosti, a ljubav se pokazuje žrtvom na oltaru osobnog rasta i razvoja. Paul spoznaje da voljeti jedno drugo nužno ne vodi do sreće i da se nesretan može biti i unatoč ljubavi. On na bolan način otkriva da antagonizam i ljubav mogu koegzistirati i da međusobno oprečne emocije spram iste osobe u srcu mogu obitavati, jer ljubav znači razumijevanje osobe koja se voli.