Krleža je najizvođeniji hrvatski autor

U  broju 639–640 Vijenca od 13. rujna na naslovnici je objavljenja skulptura glave Miroslava Krleže s crvenim križem na ustima kao simbol njegova ušutkavanja što je ilustriralo osnovnu ideju centralnog teksta broja, objavljenog na dvije srednje stranice, akademika Krešimira Nemeca Što je nama danas Krleža – da je Krleža „danas zapostavljen i nedovoljno shvaćen“.

Ovo moje reagiranje pokušaj je da – poštujući osobu (akademik Nemec je od ove jeseni moj kolega na osječkoj Akademiji za umjetnost i kulturu) i njezino mišljenje – polemiziram s tim mišljenjem jer se ne slažem. Kod nas su polemike uglavnom osobne i vrijeđanjem izazivaju zluradost u čitatelja. Ovo je pokušaj polemike oko mišljenja koja bi nas sve trebala navesti da razmislimo o argumentima pa ih ili promijenimo, ili bolje argumentiramo, ili naprosto osvijestimo nešto novo.

Teza da je Krleža u Hrvatskoj od 1990. zbog nacionalističke vlasti bio gotovo zabranjen, a svakako zapostavljen u hrvatskoj javnosti/kazalištu, prisutna je od osamostaljenja Hrvatske, ali u povodu okruglih godišnjica (100 godina rođenja i 30 godina smrti) tako je silovito medijski nametana 2011–2013. da je potaknula moje istraživanje, koje je urodilo knjigom Mit o Krleži ili krležoduli i krležoklasti u medijskom ratu (Matica hrvatska, Zagreb, 2016). Popisala sam sve premijere Krležinih naslova u Hrvatskoj od 1990. do 2015. i većinu časti i obljetnica koje je Krleža dobio te prikazala osnovne polove u našoj javnosti i medijskoj slici. Oni idu od krležodula, koji smatraju da je Krleža najveći pisac na svijetu koji se u Hrvatskoj ne razumije, nedovoljno časti i zapostavlja, do krležoklasta, koji smatraju da Krleža nije pisac nego komunistički politički pulen koji je bez ikakva talenta dobio položaj moći i svojom sjenom ugušio sve ostale u hrvatskoj književnosti. Termini su uzeti iz bitke oko ikona jer je u našem kulturnom prostoru Krleža doista davno prešao obrise osobe i prešao u nadnaravno, a istraživanje je pokazalo da je bitka ideološka jer su polovi vrlo jasno određeni desno/lijevo i u svojoj krajnosti nekritički. Tko može objektivno dokazati da je jedan pisac najbolji na svijetu, tko može objektivno reći da Krleža nije pisac?

Što je još važnije, istraživanje je pokazalo i da se Krleža časti više nego ikoji drugi hrvatski pisac (od naziva leksikografskog zavoda, vlastitog muzeja, vlastite enciklopedije, dva vlastita festivala), da je najprisutniji pisac u lektiri (četiri njegova djela su obavezna u četvrtom razredu gimnazije od 1985, u ispitnom katalogu državne mature od 2010. jedino on ima propisana četiri djela, a po dva samo još Držić, Gundulić, Matoš, Marinković), neprestano objavljivan, tema nebrojenih knjiga u Hrvatskoj (Lasić je objavio šest knjiga referencija tekstova o Krleži do 1993, a sad bi se mogao dodati najmanje jedan svezak) te da mu se obilježavaju sve okrugle i neokrugle obljetnice i prigode, što se u knjizi može provjeriti.

Evo samo podaci o postavljanju Krležinih tekstova na profesionalnoj hrvatskoj sceni. Od 1920. (zabrana Krležine Galicije) do 1990. imao je 176 premijera u 70 godina, što je 2,5 godišnje. Od 1991. do 2015. imao je 78 premijera u 25 godina, što je prosjek od 3,1 godišnje, s time da su 1991–2000. postavljene 22 nove predstave, a famozne 1993. (kad je bila okrugla obljetnica) čak šest predstava od Histriona do HNK-a, usred rata! U idućem desetljeću (2000–2010) postavljeno je 28 novih predstava po Krležinim tekstovima, kao i u zadnjih pet analiziranih godina (2010–2015), što znači da se u tih pet godina igralo šest naslova godišnje! Igrano je sve što je napisao (i drame, i proza, i eseji), režirali su ga i najugledniji i mladi redatelji, igran je u svim HNK-ovima, ali i na akademijama, jer je obavezna literatura na kolegiju govora na svim hrvatskim akademijama!

Iako se nakon te knjige više ne govori da je Krleža zabranjen, akademik Nemec ponovno pokreće tezu o zapostavljanju i koristi slične optužbe koje sam čitala prije nekoliko godina. Odmah na početku kaže da „nije obilježena 125. obljetnica rođenja“ (iako to nije okrugla obljetnica), a onda nabroji i knjižnice, i članke i objavu knjiga i Festival Miroslav Krleža (koji se održava sedmi put) i igranje Krleže na najznačajnijem festivalu, Dubrovačkim ljetnim igrama... No sve to, prema akademikovu mišljenju, nije dovoljno za Krležinu važnost i veličinu, sve je to kurtoazno, pa se tim tekstom ponovno kreće u prozivanje hrvatske krivnje za odnos prema Krleži i stvara pritisak na kazališta da igraju opet i samo njega.

Budući da istraživanja i javno izneseni podaci ne pomažu, imam konstruktivan prijedlog: mogu li krležoduli sjesti i dogovoriti se što bi njima bilo zadovoljavajuće kao slavljenje Krleže, pa kad to Hrvatska napravi, da se onda prestane ovako općenito optuživati.

Ozbiljne posljedice za kanon

Naime, ovo neprestano optuživanje Hrvatske za zapostavljanje ili nedovoljno shvaćanje Krleže iz pera uglednih teoretičara ili profesora ima vrlo ozbiljne posljedice za hrvatsku kulturu. Kanon je uvijek uzak i na vrhu ima mjesta samo za jednoga i nije čak problem što je na tom vrhu Krleža, ali ispod vrha obično postoji ljestvica kvalitete na kojoj su mnogobrojni pisci koji se onda i igraju u kazalištu. No naši su krležoduli tim silnim veličanjem Krleže postavili takvu tzv. „ljestvicu kvalitete“ koju nitko ne prolazi.

Ako pogledamo važna profesionalna dramska imena koja se nalaze u uglednim knjigama povijesti (Povijest hrvatskog kazališta Nikole Batušića i Hrvatska književnost 19. stoljeća Vinka Brešića, izvrsna, ali nedovoljno u javnosti istaknuta knjiga) ili hrestomatijama hrvatske drame devetnaestoga (Nikola Batušić) i 20. stoljeća (Boris Senker), lista je impresivna.

U 19. stoljeću prije Krleže i početkom 20. stoljeća za vrijeme ranog Krleže: Dimitrija Demeter, Antun Nemčić, Ivan Kukuljević Sakcinski, Matija Juraj Šporer, Mirko Bogović, Ante Starčević, Josip Freudenreich, Ilija Okrugić Srijemac, Josip Neustadter, Nikola Milan Simeonović, August Šenoa, Janko Jurković, Marijan Derenčin, Ferdo Becić, Stjepan Miletić, Julije Rorauer, Ante Tresić Pavičić, Higin Dragošić, Milan Ogrizović, Josip Eugen Tomić, Josip Kozarac, Ivo Vojnović, Marija Jurić Zagorka, Milan Begović, Srđan Tucić, Janko Polić Kamov, Josip Kosor, Kalman Mesarić, Tito Strozzi. Od početka 20. stoljeća djelovali su kao važni pisci „socijalno naturalističke drame“ prema Dragutinu Prohaski: Fran Hrčić, Rudolf Kolarić-Kišur, Mirko Dečak, Milan Marjanović, Vladmir Lunaček, Joza Ivakić, Kamila Lucerna, Milo Mista, Adam Kostelić, Adela Milčinović, Andrija Milčinović, Petar Petrović Pecija, Zvonko Veljačić, Tomislav Prpić. A tu su i autori izrazito katoličkog svjetonazora: Božidar Širola, Deželić, Sida Košutić, Vojmil Rabadan...

Ne kažem da je itko od njih bolji od Krleže (tako me se pokušavalo diskreditirati kad se nije imalo argumenta protiv istraživanja u knjizi Mit o Krleži), ali su zanimljivi, kvalitetni i kazališno sigurno živi kad bi ih se pustilo na scenu. No za koliko imena zna – ne specijalistički obrazovan profesor (iako čak i mnogi profesori na sveučilištu nisu čitali drame tih pisaca) – nego profesori hrvatskog jezika ili komparatisti koji su završili studij s odličnim uspjehom? Koliko imena zna javnost kao takva? Iz tog je niza nakon Drugoga svjetskog rata u kanon ušlo vrlo malo imena i poetski vrlo uska priča realizma/modernizma i eventualno ekspresionizma (Kosor, Kamov, Tucić, Begović). Naime, kad je nakon Drugoga svjetskog rata zavladao sekularizam u cijeloj Europi, kao glavna vrlina visoke umjetnosti uspostavljena je kritika društva, ali iz ateističke pozicije, pa su sva djela koja afirmiraju građansko društvo, a naročito pozitivna slika svijeta s nadnaravnom dimenzijom (dakle melodrame, pučki komadi, plemićke drame, građanske komedije i sve afirmativno prema vjeri...) izbačeni kao „podilaženje publici, stereotipno, plošno...“. Doslovno smo izbrisali čak i teoretičare koji su prije rata analizirali književnost svog vremena vrlo argumentirano i kritički (spomenuti Dragutin Prohaska koji je bio najugledniji teoretičar prije Drugoga svjetskog rata). Kad kažem izbrisali, to mislim doslovno, jer ih se teško nalazi u javnosti, imenom ili knjigama.

Nažalost, to se „čišćenje kanona“ dogodilo u cijeloj Europi i danas je teško naći melodrame 19. stoljeća u Francuskoj ili pučke igre u Austriji iako su ti žanrovi vladali dva stoljeća europskom scenom jer su i u tim nacionalnim književnostima na vrhu kanona pisci koji su se uklopili u trend i politiku. No nacionalne književnosti većih zemalja bore se na razne načine da unutar vrijednosne ljestvice sačuvaju i neke druge pristupe i pisce pa je tako npr. u Francuskoj Paul Claudel, kao izrazito katolički pisac, bio nakon Drugoga svjetskog rata i napadan, ali i veličan, a u Rusiji je „preživio“ M. A. Šolohov.

Krleža jedan i jedini

Najbolji dokaz da je kod nas krležodulski stav „da je Krleža jedan i jedini“ tako jako počistio ljestvicu je da su s nje izbačeni ne samo pisci kršćanskog svjetonazora i afirmacije temeljnih vrijednosti građanskog društva nego i pisci Krležina svjetonazora, pa čak i politike, jer su svi proglašeni Krležinim klonovima. Nakon rata izvode se autori dramskih tekstova: Fran Galović, Ulderiko Donadini, Josip Kulundžić, Miroslav Feldman, Geno Senečić, August Cesarec, Ivan Supek, Ivan Dončević, Joža Horvat, Pero Budak, Marijan Matković, Ranko Marinković, Drago Ivanišević, Mirko Božić, Ivan Raos, Ivica Ivanac, Milan Grgić.

Tko je od njih ostao, tko se igra na sceni, tko se slavi? Ranko Marinković? Čije smo obljetnice obilježavali, okrugle i ozbiljne? Matkoviću je tek 2015. (100 godina rođenja i 30 godina smrti) postavljena jedna poluprofesionalna predstava u Karlovcu! Problem je takva stava: premali smo da pogubimo vlastito književno bogatstvo, premali smo da se odreknemo svih pisaca i ostanemo samo na jednom. Budući da nam se to već dogodilo, posljedica je da nam američki hitovi svojom propagandnom globalizacijskom mašinerijom popunjavaju taj prazan prostor namećući nam krimiće i melodrame koje su jučer napisali njihovi pisci kao velika otkrića iako smo mi to imali izrazito kvalitetno napisano prije stotinu godina, a imamo i danas.

Da je moja bojazan da ćemo, ako nastavimo neprestano žaliti samo za Krležom, doslovno izgubiti sve pisce, vrlo realna – dokazuje odnos prema piscima koji su bili prema općem mišljenju izrazito važni sedamdesetih: Ivo Brešan, Antun Šoljan, Ivan Bakmaz, Tomislav Bakarić, Ivan Kušan, Nedjeljko Fabrio, Fadil Hadžić, Radovan Ivšić, Ivan Raos, Škrabe/Mujičić/Senker, Dubravko Jelačić Bužimski, Stjepan Šešelj, Slobodan Šnajder, od kojih je prvih devet nažalost umrlo. Koga od njih igramo, o kome danas pišemo u medijima, koga smo pustili da ostane u kanonu kao vrijedan (možda Brešan), komu smo ostavili neko mjesto na ljestvici? Za koje od tih imena zna javnost? Odgovorno tvrdim da su njihove drame izuzetno igrive i mnogo bolje od većine suvremenih – i stranih i domaćih – tekstova na repertoarima naših kazališta.

Od svih ovih izbačenih, potisnutih i zaboravljenih pisaca dao bi se napraviti višegodišnji odličan repertoar i HNK-a (I. J. E. Tomić Barun Trenk, Milan Ogrizović U Bečkom Novom Mjestu, Ferdo Becić Lajtmanuška deputacija, Julije Roauer Sirena, Adela Milčinović Bez sreće, Kalman Mesarić I u našem gradu, Drago Ivanišević U koroti, Marijan Matković Smrt njegove ekselencije, Ivan Supek Heretik, Škrabe/Mujičić/Senker Historijada) i Teatra ITD (Sida Košutić K svitanju, Kalman Mesarić Čovjek neće da umre, Radovan Ivšić, Donadini, Galović...). Ali tko će se usuditi? Puno je lakše postaviti još jednog Krležu. Zato se slažem s akademikom Nemecom da bismo trebali uspostaviti objektivan kriterij izvan svjetonazora i politike, ali ne samo i prvo za Krležu, kako on traži, nego za hrvatsku dramu 19. i 20. stoljeća.