Knjiga pred kojom zastaje dah

Knjigu Ljetopis fra Petra Filipovića, prvoga povjesničara Sinja i Čudotvorne Gospe Sinjske priredio je ovih dana i predao javnosti Mislav Cvitković (1987, Sinj), doktorand fizike, na svoje zadovoljstvo i radost fra Mirka Marića, dugogodišnjeg predsjednika Ogranka Matice hrvatske u Sinju. Grafički urednik Jakov Borković utkao joj je sve vrijednosti kojima moderni tisak uspijeva pratiti estetske darove starih rukopisnih kodeksa, a naslovnicu je uredila Nikolina Jelavić Mitrović. Golemi posao transkripcije rukopisne ostavštine fra Petra Filipovića u izvedbi je već spomenutoga Mislava Cvitkovića, a u prijevodima latinskih i talijanskih tekstova pomogli su mu Zvonko Liović i Ljerka Šimunković. Sažetak na engleskom jeziku potpisuje Frano Vrančić.

U Predgovoru se čitateljima obratio fra Mirko Marić, a na početku otisnuta je i recenzija Stipe Botice, koji navodi kako su svi samostani na hrvatskom području: benediktinski, franjevački, dominikanski, pavlinski ili pak isusovački, u proteklim stoljećima imali svoje ljetopise, odnosno kronike, bitne ne samo kao zapisi o samostanskom životu nego i o prilikama i kroničarskim događajima važnim za sredinu, ali i za povijesna zbivanja od nacionalne važnosti, i pritom istaknuo važnost nakladničkoga pothvata sinjskoga ogranka Matice hrvatske, da primjerak ljetopisa Franjevačkog samostana u Sinju bude dostupan svima koji su željni ovakva štiva.

Ovo je četvrta knjiga u nizu sinjskoga ogranka MH nakon Arheološke zbirke Franjevačkog samostana u Sinju; Cetina, Sinj i njegova Gospa te Fra Petar Knežević – Gospin pjesnik i glazbenik, knjiga pred kojom zastaje dah, kako pred tiskarskim umijećem utkanim na svim njenim stranicama, tako i pred njihovim porukama, koje se u ovom našem globalnom svijetu naprosto moraju čuti. U tom pogledu najveće su zasluge fra Mirka Marića, glavnog urednika i koordinatora poslova u realizaciji ovoga niza.

Fra Petar i njegovo djelo

Nakon navedenih uvodnih tekstova prvi dio knjige donosi autorske priloge Mislava Cvitkovića, koji uvodi u opći povijesni kontekst, potom monografski prikazuje kroničara fra Petra Filipovića i njegovo djelo, ukratko izlaže njegov životopis, zatim uz osvrte, komentare i tumačenja donosi popis filozofsko-teoloških djela fra Petra Filipovića. Slijedi rasprava u kojoj Cvitković piše o jezičnim i jezikoslovnim aspektima fra Petrova najvažnijeg djela. Iako je po zvanju fizičar, htjeli bismo istaknuti, Mislav je po vokaciji kroatist i klasični filolog, jezikoslovac, onaj koji suptilno i s punoćom akribije analizira jezik franjevaca Bosne Srebrene i jezik sinjskih franjevaca u odnosu na današnji hrvatski standardni. Cvitković piše o osobitostima latiničke grafije Filipovićeve Kronike, o njezinim pravopisnim značajkama, o fonologiji, morfologiji i sintaksi, redu riječi, leksiku i stilu te bismo stoga sve autorske učinke pripisali njemu.

Fra Petar Filipović (1706–1769) sin je doseljenika iz Rame, koji su se nakon velikoga zbjega smjestili u Ramljane u župi Ogorje. U Sinju upisao je 1713. samostansku gramatičku školu, da bi se za Sinjskoga rata preselio u samostan Gospe od Pojišana u Splitu. U listopadu 1717. skupa s fra Andrijom Kačićem Miošićem pohađa novicijat u Zaostrogu. Od 1719. do 1726. studira filozofiju i teologiju na generalnom učilištu u Šibeniku. Od 1729. izabran je za lektora moralke, potom lektora filozofije u Sinju. Nakon što se 1735. od Bosne Srebrene odijelila Provincija sv. Kaja, poslije nazvana Provincija Presvetoga Otkupitelja, fra Petar je dvije godine provincijal u Živogošću, potom i u Sinju od 1737. do 1739, a u dužem razdoblju je i lektor, profesor i definitor. Navodimo to kako bismo istaknuli da je njegovo sinjsko razdoblje najduže, da se uz sinjski samostan na poseban način vezao, i da je upravo u Sinju njegov rad bio plodonosan. Sposoban i marljiv profesor volio je podučavati svećeničke novake. Iako je izabran za provincijala u Omišu 1742, ubrzo se vratio profesorskim poslovima u Sinju, u kojem je od 1756. do smrti, koja je nastupila 1769, marljivo pisao Ljetopis, Arhiv. Njegovi zemni ostaci sahranjeni su u kripti sinjskoga svetišta.

Izd. OMH u Sinju i drugi, Sinj, 2018.

Posebno bismo istaknuli da je fra Petar Filipović suvremenik književnicima fra Filipu Grabovcu i fra Andriji Kačiću Miošiću, predstavnicima hrvatskoga kršćanskog prosvjetiteljstva, i glazbeniku Petru Kneževiću, autoru Gospina plača. U Šibeniku imao je profesore fra Antu Markovića i vrlo istaknutog fra Jeronima Filipovića (1688–1765), svojega prezimenjaka, autora Pripovidanja nauka karstjanskoga, sv. I–III, Mleci 1765, jednog od rijetkih s naslovom lectore jubilato, koji je utjecao na fra Petrovu sklonost filozofsko-teološkim raspravama i na njegove stvaralačke vrline. Bilo je to važno ne samo u odgojnom, profesorskom radu nego i u znanstvenom djelovanju jer je već 1724. fra Petar započeo objavljivati teološke traktate.

Svom uglednom profesoru fra Jerolimu Filipoviću fra Petar se odužio bilješkom u prigodi njegove smrti. Tako doznajemo da je fra Jeronim, nakon očeve smrti, s majkom Dorotom u Sinju našao prebivalište, tu se i školovao, a nakon novicijata studirao filozofiju u Makarskoj, potom teologiju u Perugii. Fra Petar navodi kako „s mnogim Latinima natjecao se i odnio (…) concuras za lecturu od filosofie od Fiorence u Tuškani“. U Šibeniku postao je lector jubilati, potom i lectur generali, učitelj s najvišim znanstvenim stupnjem, da bi prešao u Budim, gdje je postigao primae classis. U Sinju je i pokopan.

Mislav Cvitković, fra Mirko Marić, Stipe Botica i Ivan Botica na predstavljanju knjige u Središnjici MH  / Snimio Mirko Cvjetko

Osim Ljetopisa te Razpisanja, fra Petar Filipović autor je još pet rukopisnih filozofsko-teoloških djela, od kojih su tri na latinskom jeziku, a ona na hrvatskom donose sažetke na latinskom. Ljetopis fra Petra Filipovića, prvoga povjesničara Sinja i Čudotvorne Gospe Sinjske najvažnije je njegovo djelo, izvorni dokument o povijesti ramskoga i sinjskoga samostana, pisan hrvatskim, latinskim i talijanskim jezikom. Cijeli kodeks ima dobro očuvana 62 lista. Prvih petnaest listova veličine 32 x 44 cm u pergamenskom uvezu jest Filipovićeva Kronika, zapravo povijest ramskog i sinjskoga samostana i povijest Sinja, potom je niz ljetopisnim stranica koje su ispisali kroničari nakon njegove smrti, a zadnjih je jedanaest stranica Filipovićevo Razpisanje. Povezanost dvaju samostana starijeg je datuma, stoga što je Franjevački samostan u Sinju pripadao Provinciji Bosni Srebrenoj, koja je obuhvaćala golemi prostor negdašnjega Ilirika, osim Dalmacije još Bosnu, Slavoniju i druge podunavske zemlje, koje su se nakon turskih osvajanja našle na prostoru Osmanskoga Carstva. Potrajalo je to do 1735, kad se Provincija sv. Kaja, poslije nazvana Provincijom Presvetog Otkupitelja, odijelila od Provincije Bosne Srebrene. Navodimo ovo i kao važan podatak koji je zapisao fra Petar Filipović, a odnosi se na razmještaj sinjskih fratara u ramski samostan osnovan 1500, kad se i moglo dogoditi da je netko od njih sa sobom ponio sliku Gospe od Milosti u Ramu.

Iscrpna Kronika

Nimalo nije lako ukratko iznijeti što je sve zapisano u najvažnijem, drugom dijelu knjige, naslovljene Archivium conventus, kronike koju je fra Petar Filipović iznimnom kaligrafskom vještinom i pomnjom svojeručno uljepšavao od 1756. do 1769, a od osobite su važnosti sve pojedinosti izložene u njoj.

Kroniku je fra Petar Filipović pisao na hrvatskome jeziku, a uz dvojezični naslov priložio je i kraći sažetak na latinskom jeziku. Ljetopisac navodi kako se u svojoj Kronici oslanja na ono što je vidio i doživio u 43 godine vjerne službe, ali i na svjedočenje starije subraće, kako bi naraštajima koji će doći poslije njega, ostavio uspomenu „od početaka naših stari’, od nevolja, koje podnesoše, i od prosvitljenja, koja učiniše“. Doznajemo kako je samostan u Rami utemeljen 1500. te da je tri puta stradavao u požaru, prvi put nije poznata godina, 1682. drugi put, kad ga sažgaše njegovi zidari nezadovoljni plaćom, a treći put 1686, a sinjski samostan 1699. i 1715. i to dvaput u sedam mjeseci i osam dana.

Živopisno štivo

Fra Petar je Kroniku pisao poslije, s vremenskoga odmaka. Podsjeća kako slika Majke od Milosti u ramskoj crkvi nije imala svoj oltar, nego je bila smještena u nekoj niši. Iz njegove Kronike doznajemo da se na put bez sna zaputilo devetnaest fratara, jedan đak i jedan laik. Njihova imena poimence navodi. Pri dolasku puk je ostao u dolini Cetine, a fratri su se smjestili prvo u Dugopolju, pa u varošu Kliškom, ali se ni tu nisu mogli smiriti pa su se odselili u Split, u sv. Stipana pod Marjanom, odakle su držali sve župe koje je Turčin u Dalmaciji okupirao. Pod Sinjem su za tri godine izgradili kuću za stanovanje i popravili crkvu, vratili se i ostali sve do Sinjskoga rata. Serašćer Mustaj-paša zvani Daltaban 1698. posiječe fratre na Čitluku, a samo se fra Pavao Vučković spasio, koji je kao dječak naučio turski, pa su ga poštedjeli i odveli u sužanjstvo. Kad 1703. bi zadavljen serašćer, uspije pobjeći u Carigrad, a odatle lađom u Mletke, pa u Rim do povratka u Sinj. (U nekim izvorima navodi se da je preko Bagdada i Aleksandrije dospio u Italiju.) Iz fra Petrove Kronike doznajemo o karizmatskoj snazi fra Pavla Vučkovića, koji je snažnom potporom iz Mletaka uspijevao u Sinju ne samo graditi i popravljati crkve nego i rješavati bilo kakve dvojbe i sporove do kojih je dolazilo. Kroničar opširno izvješćuje o 1715. godini i Gospinu čudu nakon kojeg se razbježalo 80.000 Turaka u noći Njezina Uznesenja na nebo. Iako je već 1710. fra Pavao Vučković za 11 stotina cekina potpuno obnovio crkvu sv. Frane, u koju je fra Petar kao dječak doselio, nakon obrane i slavne pobjede, ubrzo je fra Pavao ishodio novu gradnju navedene crkve, porušene tijekom osmanske opsade.

Kronika donosi i niz sudskih prijepora u kojima su fratri bili primorani braniti svoja prava. Doznajemo o prijeporima i sudskom parničenju franjevaca s obitelji pok. Mate Lovrića, ali i s pučanima koji su im stvarali nevolje. Poznato je da su franjevci od početka dijelili dobro i zlo sa svojim pukom. Prava je poslastica čitati ta izvješća, i stoga ostavljamo recipijentima užitke čitanja.

U trećem dijelu knjige objavljeni su dodaci (I–XXII), a to su preslici izvornih dokumenata na latinskome i talijanskom jeziku, koje je iz rukopisne ostavštine transkribirao Mislav Cvitković. Tekstovi u knjizi popraćeni su s 369 bilježaka (fusnota) s objašnjenjima i pozivima na referencije proučenih izvora, tu je popis literature koji upućuje na 38 naslova, kazalo imena, sažetak na engleskom jeziku, i na kraju kratki životopis autora i urednika. Knjiga je opremljena sa četrdeset grafičkih priloga većega formata i nekoliko stotina manjih, zemljovidima, grafikama, tablicama, preslikama stranica iz kodeksa, naslovnicama izdanja, portretima, fotografijama umjetničkih slika, crtežima, katastarskim crtežima, skicama, freskama, preslikama izvornih dokumenta…, ukratko, riječ je o vrlo vrijednu nakladničkom pothvatu koji premašuje dosege ogranka MH iz male sredine kakva je sinjska, i nadmašuje sva obzorja očekivanja. Knjiga je vrijedan izvor za proučavanje povijesti 17. i 18. stoljeća, osobito stoga što se to razdoblje dosad gledalo samo u negativnom svjetlu iz europskih daljina.