Jednosmjerne epistole

Nakon opsežne trilogije Kolarovi (2004) u kojoj pripovijeda o više generacija zagrebačke građanske obitelji u vrtlozima 20. stoljeća, te romana Što Bog dade i sreća junačka (2010) u kojem se vraća u 19. stoljeće i specifičnim postupkom oblikuje biografiju bana Josipa Jelačića, Hrvoje Hitrec javlja se sada romanom Špilberk (pogovor Helene Sablić Tomić) – trećim iz ciklusa u kojem oslikava političku povijest Hrvata, zaranjajući ovaj put u još dalju prošlost, u 18. st.

Izd. Školska knjiga, Zagreb, 2017.

 U naslovu Hitrecova romana jasno se iščitava duboko simboličko značenje „pakla na Zemlji“: Špilberk, prvotno kraljevski dvorac iz 13. stoljeća na brdu iznad povijesnoga središta češkoga grada Brna, u vrijeme zbivanja radnje romana, sredinom 18. stoljeća, bio je najsnažnije utvrđen zatvor u Habsburškoj Monarhiji. U tom „najznamenitijem skladištu otpadnika od ljudskih i Božjih zakona“, kako ga definira pripovjedač romana, skončavali su u strašnim uvjetima buntovnici protiv carske vlasti i ubojice i razbojnici osuđeni na doživotan zatvor. Sâm pisac kaže kako to „nije nekakva romansirana biografija baruna Trenka, nego je to roman o Špilberku, o tamnici gdje su zaglavili mnogi politički protivnici Marije Terezije“; taj zatvor je, drži Hitrec, „druga strana medalje prosvijećenog apsolutizma“. Na jednome mjestu u romanu narator ga ovako opisuje: „Što sve nisam čuo i vidio u ovome paklu (…), u ovom izokrenutom habsburškom Schöbrunnu gdje se puno više nego u pravom okuplja sve što je najhrabrije, najpametnije i uopće najbolje u Monarhiji.“

Roman je napisan u epistolarnoj formi, u 47 pisama poglavlja što ih osiromašeni, sitni hrvatski plemić Lovro Matijević šalje iz Špilberka svojoj mladoj supruzi Lini u Hrvatsku. Iz tih pisama čitatelj može u osnovnim crtama rekonstruirati Lovrinu prošlost i sadašnji položaj pa i otkriti razlog zbog kojeg je dospio u tamnicu: želeći popraviti loše materijalno stanje svoje male obitelji, u koju je stigla tek rođena kći, za novčanu je naknadu krivotvorio povelje bogatima koji su željeli postati plemići, ali je prokazan i osuđen. Epistole su u ovom romanu jednosmjerne – sve ih je napisao Lovro i sve su adresirane na Linu, ali ni na jedno pismo nije dobio odgovora; ne zna zašto mu se supruga ne javlja, pa u tom smislu roman do kraja ostaje otvoren – pripovjedač (a s njim i čitatelj) može samo sumnjati i nagađati. A Lovrino psihičko stanje – osjećaj ljubavi i odanosti prema ženi, bol i tjeskoba zbog toga što ih je zatvor rastavio, nada u sretan završetak, ljubomora i velikodušnost – često se precizno može iščitati iz njegova načina oslovljavanja (Najdraža moja Lina, Odana moja Lina, Nestalna moja ljubavi, Lina, srce moje hladno i okrutno…) i potpisivanja pisama (Tvoj Lovro, Tvoj, nekad davno Tvoj Lovro, a u posljednjim pisamima, kad je već bio uvjeren da će se naći na slobodi, ali da se neće smjeti vratiti u Hrvatsku, potpisivao se samo Lovro).

Špilberk je povijesni roman s jakim ili vidljivim elementima biografskog, memoarskog, političkog i ljubavnog romana, povremeno aluzivan i s efektnim crnohumornim opaskama. Također, i s nezanemarivim udjelom postupaka karakterističnih za trivijalnu prozu, koje autor, kao i u nekim svojim prethodnim romanima, koristi radi zadržavanja čitateljeve pažnje i dinamiziranja fabule. I u ovom Hitrecovu romanu susrećemo se s njegovim osebujnim načinom prepletanja zbilje i fikcije – realnih događaja, činjenica i osoba, i izmaštanih zbivanja, likova i njihovih postupaka i odnosa. Doista, uz „bilježenje svih događaja u Špilberku“, opise tamničke svakodnevice ispunjene mučenjima i smrtima, oko središnje priče, one o barunu Trenku, pa djelomice i one o Lovrinu zatvorskom „sustanaru“, senjskom patriciju, urotniku, pjesniku Mateši Antunu Kuhačeviću, sva su Lovrina pisma nakrcana kratkim pričama o čudnim, neobičnim, krvavim sudbinama špilberških uznika ili zatvorskog osoblja.

Pokušavajući u jednom pismu Lini objasniti zašto o tome piše, kaže da je to „zato što od takvih priča ovdje živimo, zato što su nam jedina veza  s prošlim životom i zato što se u njima pojavljuju žene“. U drugom pak pismu, napominjući da su te priče uznička hrana, objašnjava što ih zapravo u njima privlači: „Kada se u tmurnoj zbilji ne događa ništa spomena vrijedno, iz zanimljivih ljudi izvlačimo zanimljive priče. Ja svojih priča gotovo i nemam, kao da ništa nisam proživio, a na nesreću i jest tako. Priča o Tebi, o nama, jedina je velika pripovijest u mojem životu. Ali ju nitko ne želi slušati, možda i zato što misle da izmišljam ili im je dosadna ili premalo krvava. Pokušat ću ih zainteresirati povjesnicom moga djeda, koji je zadnji od našega roda imao sve odlike rođenog ubojice.“

Špilberk se može tumačiti i kao biografski roman o barunu Franji Trenku, samo s drukčijim težištima nego u dosadašnjoj predodžbi o njemu kao „Jamesu Bondu 18. stoljeća, vojniku, gospodinu, kockaru i junaku“, čovjeku koji je „preživio 102 dvoboja, 14 ranjavanja i dvije osude na smrt“. U Hitrecovu romanu Trenk je viđen (Lovrinim očima) iz nove, pomaknute perspektive: ne samo kao bešćutan vojnik nego i kao čovjek vrlo ranjiv, svjestan posljedica vlastite okrutnosti. Sjećajući se brutalnog razaranja grada Chama i pokolja njegovih stanovnika Trenk, i sam tada teško ranjen, govori o tome kako je „osjetio nepoznatu slabost koja nije dolazila od rana nego od prevelika užasa koji me je obuzeo“ i odlučno odbija da ga se pamti „samo kao ratnika“. A i Kuhačević vidi „dva čovjeka u njemu, ako ne i tri. Možda četiri ili pet.“

Roman koji se čita s uživanjem.