Između neba i mora

Godine 1880. Richard Wagner boravio je u vili Rufolo u Ravellu, gradiću na obroncima strme talijanske Amalfijske obale, pedesetak kilometara od Napulja. Visoko iznad Tirenskog mora, s vrtova i terase te vile pruža se spektakularan pogled prema Salernskom zaljevu. Vrtovi vile Rufolo nadahnuli su Wagnera za scenografiju drugoga čina Parsifala, ali i za neke glazbene zamisli kojima je upotpunio ugođaj toga posvetnoga prikaza, praizvedena dvije godine poslije u Bayreuthu.

U Ravello su rado dolazili i drugi glazbenici: Verdi, Grieg, Toscanini, Bruno Walter. Tridesetih godina 20. stoljeća Ravello pokreće festival u počast Wagneru. Prostor za orkestar i publiku pronalazi se na terasi, tzv. belvedereu vile Rufolo, a izvodi se glazba iz Wagnerovih glazbenih drama pa festival dobiva epitet Wagnerova festivala, na svježem zraku, između neba i mora, sa stoljetnim pinijama i mirisima iz vrtova.

Pijanist Andrea Lucchesini na Festivalu u Ravellu / Snimio Davor Schopf

Nakon Drugoga svjetskog rata, 1953, festival se obnavlja za 70. godišnjicu Wagnerove smrti. Prvi od „Wagnerovih koncerata u Klingsorovu vrtu“, kako je bilo označeno na plakatu, održao je Orkestar Teatra San Carlo iz Napulja. Ove je godine doživio 66. izdanje, od 30. lipnja do 25. kolovoza. Na terasi-vidikovcu danas je moderna montažna pozornica za orkestar i gledalište, a 2010. izgrađena je koncertna dvorana – Auditorium Oscar Niemeyer, koja služi u slučaju lošega vremena, a ime je dobila po svojemu tvorcu, čuvenom brazilskom arhitektu koji, začudo, u Ravellu nikada nije bio, ali je načinio moderno zdanje čiji je izgled izazvao raznovrsne reakcije.

Prvi ovogodišnji koncert s Wagnerovom glazbom izveo je Orkestar Philharmonia, pod ravnanjem Esa-Pekke Salonena, a završni, također s Wagnerovom glazbom, Orkestar Njemačke opere u Berlinu, pod ravnanjem Donalda Runniclesa. Uz niz komornih koncerata, od velikih ansambala sudjelovali su Filharmonijski orkestar Giuseppe Verdi iz Salerna, Filharmonijski orkestar Francuskog radija s Myung-Whunom Chungom, Budimpeštanski festivalski orkestar s Ivanom Fischerom i Orkestar Marijinskog teatra s Valerijem Gergievim. Jedinstvena atrakcija festivala jest koncert u zoru početkom kolovoza, s početkom prije 5 sati, kada se Sunce uzdiže i polako obasjava brdovitu obalu. Održano je i nekoliko plesnih programa, a poseban su ciklus pijanistički Koncerti u ponoć, u stražnjem dijelu vrta.

Andrea Lucchesini ubraja se među najistaknutije talijanske pijaniste međunarodnog ugleda, još od pobjede na milanskom natjecanju Dino Ciani 1983. Već se tada istaknuo kvalitetom interpretacije i originalnošću koncertnih programa. Posljednjih godina to se ogleda, primjerice, u recitalima u kojima kombinira Scarlattijeve sonate sa skladbama Luciana Berija; rafiniranom korištenju zvukovnog svijeta Marcela Prousta; originalnim programima za djecu te monografijama o posljednjim Beethovenovim i Schubertovim sonatama. Student Konzervatorija Maria Tipo u Firenci, Lucchesini je uvjeren u važnost prenošenja glazbenoga znanja mladima. Podučavanje smatra dužnošću. Održao je brojne majstorske tečajeve, danas vodi poznatu školu Accademia Filarmonica Romana.

U Ravellu je nastupio prvi put s osebujnim programom dvojice kanonskih pijanističkih autora – Roberta Schumanna i Frederica Chopina, kombinacijom Schumannove opsežne Fantazije u C-duru, op. 17 te Chopinova Tri notturna i Scherza br. 2 u b-molu, op. 31. Taj jednosatni program, uz nekoliko dodataka, izveo je u jednome dahu bez stanke. Sučelio je i spojio dvojicu skladatelja suvremenika, rođenih iste, 1810. godine. Kao kritičar, Schumann se pohvalno izražavao o Chopinu, dok Chopinovi komentari o Schumannu nisu poznati iako su se njih dvojica susrela barem dva puta u životu. Za Chopinovu glazbu poznati je francuski filozof  i muzikolog Vladimir Jankélévitch rekao da „ona ne gleda u budućnost i lišena je nade: prenosi se transcendentalnom, fatalnom energijom i slijepom snagom sudbine“. Schumann je Fantaziju u C-duru, sazdanu na bliskosti s misaonošću Beethovenovih posljednjih sonata, posvetio Lisztu, čime je Andrea Lucchesini – i u zamisli i u koncentriranoj izvedbi visoke tehničke razine, povezao i protumačio razne pijanističke ideje i utjecaje. Ostvario je cjelinu jedinstvena dramaturškog luka, zahtjevna ne samo za glazbenika već i za slušatelje.