Istina naše suvremenosti

Rijetki su dramatičari za kojima hrvatsko takozvano moderno kazalište posegne, ne zato što nisu kvalitetni nego jer tobože nisu dorasli talentu suvremenih naših „inovativnih“ redatelja. Iznimke su rijetke, a njima pripada i klasik američke građanske drame, kultni američki dramatičar sredine prošloga stoljeća Tennessee Williams. Anticipiravši mnoštvo današnjih tzv. modernih tema, Williams je, poput većine svojih sunarodnjaka, u američkoj dramskoj književnosti ukazao i rastvorio probleme egzistencijalne nesigurnosti, krhkost i izgubljenost generacije svojih suvremenika, homoseksualizam, manjak ljubavi, a višak posesivnosti – osobito naglašene u obiteljskoj drami Staklena menažerija – koja je na Broadwayu praizvedena 1944. Ta ga je drama lansirala u vrh tadašnje američke dramske književnosti, a nakon dugo vremena neigranja u Hrvatskoj premijerno je 29. rujna izvedena na pozornici Gradskog kazališta Joza Ivakić u Vinkovcima.

Matea Marušić i Areta Ćurković u uspješnoj predstavi  / Snimio Kristijan Cimer

Univerzalnost teme i sadržaj Staklene menažerije itekako su se dobro uklopili u Vinkovce, u provinciju, ako se u Hrvatskoj išta može izdvojiti iz provincijskog doživljavanja i razumijevanja suvremenog života. Pogotovo ako se zna da, kako u kazališnoj afiši piše redatelj Ferenčina: „Svijet kojeg nastanjuju Williamsovi junaci nije osobito vedro mjesto, ljudska nerealiziranost u tijesnim okvirima provincijalnog života pritisnutog konvencijama i obzirima probija se iz svake njegove rečenice, a jedino čime se njegovi antijunaci suprotstavljaju takvom svijetu su bogata mašta i još bogatije samozavaravanje.“

Bez obzira na prohujala desetljeća, problemi te drame i danas žive kao dio nas i kontinuitet svijeta utemeljena na potrošačkom društvu, koje je u svojoj samodostatnosti evoluiralo u neoliberalni totalitarizam kojemu je uspjeh jedini kriterij života. U Staklenoj menažeriji uspješnost je dovedena do savršenog razloga drame, ona je agon dramskih poticaja i demistifikator laži u kojoj majka Amanda drži svoju djecu; tjelesno hendikepiranu kćer Lauru i sina-gubitnika Toma. Nakon što ju je napustio muž, Amanda je život podredila djeci, želji da budu sretni i uspješni. Sebe će svjesno „smjestiti u laž o boljem životu, posesivno držeći svoju djecu u istoj takvoj laži, sasvim nespremna na bilo kakav trenutak koji bi mogao na vidjelo iznijeti sasvim bolnu istinu“, koja ne zanemaruje gubitništvo i gubitnike.

Jer je gubitništvo neuspjeh, čak i grijeh, zato ga treba izbjeći pod svaku cijenu, a „najbolje kroz laž o vlastitom životu, kroz iluziju o uspješnosti i permanentnoj potrošačkoj sreći“. A onima „koji nemaju snage sebi lagati kako su dio društva uspješnosti ostaje samo jedan izlaz – staklena menažerija, imaginarna slika nepostojećeg svijeta u kojem su ljudi dobri i kada su sasvim obični i jednostavni“, zaključuje Ferenčina.

Imajući na umu dramske poticaje i razloge za Staklenu menažeriju u Vinkovcima, koja je sadržajno prisutna na svim meridijanima suvremenog svijeta, ako se želi uočiti i identificirati, redatelj je izrežirao predstavu koja živi na temeljima esencijalnog i arhetipskog kazališta. To je pridonijelo uspjelosti predstave, koja dokazuje kako se zahtjevne predstave mogu raditi i izvan metropole, u provinciji. Provincija ne samo da razumije vrijeme u kojem živi nego i ima kriterije koji nedostaju mnogim našim “neprovincijskim“ kazalištima.

Dakle, Ferenčina je izrežirao predstavu u kojoj je točno naglasio bitno od nebitnoga, jasno naznačio dramske situacije i odnose, vodeći računa osobito o psihološkim nijansama koje su vrlo precizno profilirale karakterne osobine aktera drame. Pouzdavši se u tekst predočio je suvremenu predstavu suvremenih problema, dokučio je teatarski esencijalno i dramsko bez utjecanja konceptualnim trikovima koji najčešće, barem kada je riječ o hrvatskom suvremenom kazalištu, odlutaju u nebitno i tako rezultiraju površnošću pogubnom za razumijevanje dramatičara kakav je Tennessee Williams. I to je ostvario u siromašnim produkcijskim uvjetima.

Ali bez obzira na skromnost produkcije Ferenčina je postigao iznadprosječan rezultat. Pritom glumce nije ostavio na cjedilu, nije ih prepustio snalaženju i instinktu, niti ih je ukrotio redateljskim nesuvislostima i glumačkim nedorečenostima, nego ih je vodio cilju koji je polučio veoma zanimljivu i dobru, suvremenosti priličnu i razumljivu interpretaciju Williamsove drame.

U glumačkom rezultatu osobito se istaknula Matea Marušić u ulozi Laure. Od dječje naivnosti i začudnosti, žudnje za ljubavlju i straha od neuspjeha, nijansi u pogledu i intonaciji, od unutarnje nesigurnosti i tjelesne krhkosti, od reduciranih pokreta i tjelesnih namjera, istkala je lik Laure. Mnoge će ugodno iznenaditi njezin glumački rezultat jer je riječ o mladoj glumici, gotovo početnici, koja je ovom ulogom najavila velike glumačke mogućnosti.

I Vladimir Andrić, jedini zaposleni glumac tog kazališta, glumeći Laurina brata Toma, publici je ponudio dosad najkompleksije glumačko ostvarenje. Ivan Vukelić, Jima O’Connora, mladića kojega je kćeri ”namještala“ majka Amanda, predočio je s dovoljno razumijevanja problema života koji živi. Premda najmanje, ali majčinski brižno i uvjerljivo, u svijet pisca glumački se ugradila Areta Ćurković.

Sve u svemu, nakon Vrzina kola, vinkovačko kazalište produciralo je još jednu veima uspjelu predstavu.