Hvala Vam, dragi naš profesore

Tragovi tradicije, znakovi kulture naslov je svečanoga kolokvija, održana 26. rujna, u Vijećnici Filozofskoga fakulteta u Zagrebu u čast Stipi Botici, koji je u veljači navršio sedamdeset godina života. U svečani kolokvij, kojim je zaokružen sveučilišni i znanstveni rad slavljenika, dugogodišnjega profesora na Katedri za hrvatsku usmenu književnost pri Odsjeku za kroatistiku, prisutne je uvela Evelina Rudan, jedna od „znanstvene djece“ profesora Botice, prigodnim riječima: „Vani je lijep jesenski dan, a s jeseni se ubiru plodovi“, koje je slavljenik u svojoj dugoj karijeri stvorio i zbog kojih je svečani kolokvij i okupio velik broj sudionika. Iako obljetnica zaokružuje profesorov akademski rad, riječi docentice Rudan ne sugeriraju zatvaranje i završenost, nego upravo puninu i cjelovitost dosadašnjeg rada i djela profesora Botice. U sličnome tonu mnoštvo okupljenih u Vijećnici Fakulteta, koja je postala premalena, pozdravili su dekanica Vesna Vlahović Štetić i pročelnik Odsjeka za kroatistiku Davor Dukić. Dekanica se osvrnula na dekanske godine profesora Botice (u dva mandata od 1994/95. do 1997/98), istaknuvši pritom profesorovo mudro vođenje fakulteta. Pročelnik Dukić pak ističe kako nenadoknadiv gubitak nije neki kompliment za profesora koji odlazi iz određene institucije, ali to svakako jest ono što za njim ostaje, a to su riječi, djela i „znanstvena djeca“, trajne ostavštine profesora Botice. U tome tonu otvaranje kolokvija zaokružio je potpredsjednik Matice hrvatske Luka Šeput, koji je profesoru Botici, uz ulazak u osmo desetljeće života, čestitao i na novoj funkciji predsjednika Matice hrvatske.

Prof. Botica odgojio je generacije studenata i znanstvenika Filozofskog fakulteta / Plakat izradio Željko Podoreški

Stipe Botica rođen je u Otoku Dalmatinskom 23. veljače 1948. U rodnome je mjestu završio osnovnu školu, a klasičnu gimnaziju u Sinju. Na Filozofskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je jugoslavenske jezike i književnosti te latinski jezik i rimsku književnost. Godine 1979. na istome je fakultetu magistrirao obranom teme Filip Grabovac i njegovo književno djelo, a doktorsku disertaciju Književno djelo Luke Botića: veze usmene i pisane književnosti hrvatskoga romantizma obranio je 1986. Od godine 1984. zaposlen je kao asistent na Katedri za usmenu književnost pri Odsjeku za kroatistiku (tada jugoslavistiku) Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, zatim docent (1987), izvanredni profesor (1992), redoviti profesor (1997), a u trajno zvanje redovitoga profesora izabran je 15. svibnja 2002. Osim rada na matičnome fakultetu, radio je kao ugovorni profesor (1988−1992), tri godine kao lektor i jedan semestar kao gost-profesor Karl-Franzens Universitäta u Grazu. Kao pozvani gost-profesor i predavač sudjelovao je na svim filozofskim fakultetima u zemlji te u inozemstvu (Maribor, Pečuh, Budimpešta, Mostar, Ljubljana, Krakov, Pariz, Skopje). Od 1993. do 1998. bio je hrvatski predstavnik u predsjedništvu Međunarodnoga komiteta folklorista i etnologa, a od 2000. do 2004. obnašao je dužnost voditelja Zagrebačke slavističke škole.

Sveučilišni poslijediplomski doktorski studij hrvatske kulture na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu osmislio je i uredio 2005. Povelju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, najvišu fakultetsku nagradu za sveukupni znanstveni i nastavni rad dobio je 2012. Iste je godine primio uglednu književnu nagradu Judita DHK za knjigu Biblija i hrvatska tradicijska kultura (2011). Nagradu HAZU-a dobio je 2013. za knjigu Povijest hrvatske usmene književnosti (2013), koja je već sljedeće godine dobila i nagradu Judita.

Čuvar hrvatske usmene književnosti

Znanstvenoistraživački rad profesora Botice usmjeren je na teoriju, poetiku i povijest hrvatske usmene književnosti − hrvatsku tradicijsku kulturu i njezine veze s Biblijom, male literarne forme, tradicijsku kulturu Cetinske krajine, književni i kulturni rad pisaca Andrije Kačića Miošića, Filipa Grabovca, Luke Botića i Mihovila Pavlinovića. Početni je profesorov znanstvenoistraživački interes bio pod utjecajem imanentističkog pristupa tekstu, no taj će se interes poslije usmjeriti prema kulturološkim temama, od kojih su neke tek postajale predmetom interesa domaće filologije i folkloristike, poput grafita i epitafa. Na šira i kompleksnija pitanja, poput onih odakle, kako i pod kojim uvjetima promišljati hrvatsku tradicijsku kulturu, kao i kulturu uopće, profesor Botica ponudio je odgovore u uvodnim poglavljima nagrađene knjige Povijest hrvatske usmene književnosti iz 2013, ali i u drugim radovima. Taj će se interes poslije zrcaliti, osim na poslijediplomskom doktorskom studiju hrvatske kulture, još i na raznim obaveznim ili izbornim kolegijima na studiju kroatistike koje je profesor sam oblikovao.

Prva autorska knjiga Stipe Botice bila je monografska studija o Luki Botiću, objavljena 1989, a iduće godine objavljena i monografija o dalmatinskome franjevcu Filipu Grabovcu, koja će poslije otvoriti put prema opsežnoj monografiji o Grabovčevu subratu fra Andriji Kačiću Miošiću (2003). Godine 1995, dakle prije monografije o Kačiću Miošiću, profesor Botica u vlastitoj nakladi izdaje knjigu Biblija i hrvatska kulturna tradicija, kojom će otvoriti veliku i važnu temu o utjecaju Biblije na hrvatsku tradicijsku kulturu. Ta će tema u punini biti ostvarena nešto kasnije u iscrpnijemu nastavku i u Juditom nagrađenoj knjizi iz 2011. Biblija i hrvatska tradicijska kultura. Autorov senzibilitet prema usmenoj lirici pronaći će najbolji izraz najprije u izboru iz hrvatske usmene ljubavne poezije Biserno uresje, koji će imati čak tri izdanja (1990, 1993, 1998), a potom i u priređivačkoj knjizi o usmenoj lirici Usmene lirske pjesme u ediciji Stoljeća hrvatske književnosti Matice hrvatske (1996). Slavljenikov istančan estetski senzibilitet prema „lijepim tekstovima“ može se uočiti čak i u visokoškolskoj udžbeničkoj čitanci Hrvatska usmenoknjiževna čitanka (1995), koja studente i studentice nastoji upoznati s vrstama i oblicima usmene književnosti, ali baš na primjeru „lijepih tekstova“. Ne čini se stoga sasvim slučajnim što je autor svoju knjigu kraćih znanstvenih radova o književnoantropološkim temama naslovio Lijepa naša baština (1998).

Kao rezultati dugogodišnjeg i vrlo plodna prikupljalačkoga rada profesora Botice sa studentima pri Katedri za hrvatsku usmenu književnost nastale su dvije knjige – Suvremeni hrvatski grafiti (2000, 2010) i Novi hrvatski epitafi (2007), u kojoj je, od prikupljenih više od šest tisuća epitafa, napravljen izbor od 1800 natpisa s dvjestotinjak groblja u Hrvatskoj te u BiH.

Knjiga Povijest hrvatske usmene književnosti (2013) može se smatrati svojevrsnom krunom autorova rada. U njoj se iščitava profesorov koncept povijesti usmene književnosti koji uključuje praćenje dviju sastavnica: povijest zapisa i povijest proučavanja usmene književnosti. Od priređivačkih slavljenikovih knjiga svakako treba istaknuti još i rukopisnu zbirku Bartula Matijace pod naslovom Poslovice, koja okuplja čak 14.926 poslovica na štokavskim govorima i u četiri sveska, što ju svakako čini najopsežnijom poznatom hrvatskom zbirkom poslovica. Tu je zbirku profesor Botica priredio za tisak i objavio 2007. pod naslovom Kad ti kuća gori, a ti se ogrij. Drugi, ne manje važan priređivački posao, bio je izdanje rukopisne zbirke Mihovila Pavlinovića u dvjema knjigama Hrvatske narodne pjesme [sakupio] Mihovil Pavlinović (prva 2007, druga 2008). Urednička slavljenikova knjiga Leksikon Sinjske alke objavljena je 2015.

Vrlo širok znanstveni i stručni Botičin interes pokriva dakle kroatističke, filološke, književno-povijesne i kulturnoantropološke teme, a ta se širina na najbolji način zrcalila i u izlaganjima sudionika svečanog kolokvija, koji su sa slavljenikom, osim znanstvenim interesom, povezani i užom i/ili prijateljskom suradnjom.

Sadržajan kolokvij i zbornik

Program svečanoga skupa bio je podijeljen na šest sesija. Prvu je otvorio akademik Josip Bratulić temom o Pavlu Ritteru Vitezoviću, čija politička misao ostaje kao važna idejna platforma za preporoditelje u 19. stoljeću. Akademkinja Dubravka ­Oraić Tolić podsjetila je na kasno zlatno doba Zagrebačke škole 1970-ih i 1980-ih, vrijeme kada su se u Zavodu za znanost o književnosti, u prostoriji A-015, vodile duge i produktivne rasprave o brojnim književnim pitanjima. Akademkinja Oraić Tolić navela je kako je glavni dan Zavoda bio srijeda, a uz stalnoga gosta Aleksandra Flakera bili su tu i brojni redoviti gosti (poput Ive Frangeša, Miroslava Bekera, Viktora Žmegača, Pavla Pavličića, Dunje Fališevac, Krešimira Nemeca) među kojima je bio i slavljenik, profesor Stipe Botica. Prvu sesiju zatvorila je Iva Hraste-Sočo (Ministarstvo kulture RH, Zagreb) izlaganjem o glazbi kao važnome čimbeniku oblikovanja identiteta.

Drugu je sesiju započela Ružica Pšihistal s Filozofskoga u Osijeku, temom o tradicijskoj kulturi i Marulićevoj Juditi i to na tragu čitanja profesora Botice, a s posebnim osvrtom na slavljenikov rad Marulićeva Judita i tradicijska kultura (2000), objavljen o velikoj obljetnici, 550 godina od Marulićeva rođenja. Slavljenikov je tekst, kako je navela profesorica Pšihistal, otvorio važno pitanje ukorijenjenosti Judite u domaću tradicijsku kulturu. Valnea Delbianco, s Filozofskog fakulteta u Puli, govorila je o Kačićevoj Pismarici u Istri. Temu o Kačiću nastavio je i filolog i ukrajinist Jevgenij Paščenko, koji se osvrnuo na ukrajinske paralele stvaralaštva Andrije Kačića Miošića, a sesiju je zaključila Dubravka Sesar s izlaganjem o hrvatskim motivima u slovačkom preporodnom pjesništvu, u kojemu se osvrnula na stereotip o iznimnoj bliskosti Slovaka i Hrvata koji je nastao u preporodno vrijeme.

Treću sesiju obilježila su četiri izlaganja uglavnom znanstvenica sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Marina Protrka Štimec u izlaganju Tanka linija koja stvara priče. Tranzitornost pučkog: autorstvo i angažman u Ljudima od voska Mate Matišića govorila je o hibridnosti pučkog, odnosno njegovu intermedijalnom položaju između usmene i pisane umjetničke književnosti, i to na primjerima postupaka kojima se u svojim dramskim tekstovima koristi Mate Matišić. Jezične teme u toj su sesiji otvorile dvije izlagačice, Marija Popović i Željka Fink u izlaganju naslovljenu O hrvatskim i ruskim poslovicama (i frazemima) s komponentama kruh, хлеб i njima srodnima. Ranka Đurđević i Milvia Gulešić Machata govorile su o strukturi i jezičnim obilježjima zagrebačkih grafita, a na neke od već kultnih, poput onog „Kaj ti stara radi Zadar“ podsjetile su nas u popratnoj prezentaciji. Ivana Vidović Bolt osvrnula se na Hrvatsko-poljski rječnik (1949) Julija Benešića, kojemu pridaje atribut „jedan rječnik za sva vremena“, čime je i treća sesija završena.

Četvrtu sesiju otvorili su Tomislava Bošnjak Botica s Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje te Ivan Botica sa Staroslavenskog instituta izlaganjem Pogled u najstariju otočku antroponimiju. Sinjskim temama bavile su se znanstvenice iz HAZU-a Klementina Batina izlaganjem o Kati Čovo − sinjskoj kazivačici i Hana Breko Kustura, koja je govorila o Glazbenoj kulturi grada Sinja od 18. stoljeća do 1958. – od djelatnosti braće franjevaca do osnutka prve glazbene škole.

Petu sesiju otvorila je Antonija Zaradija Kiš s Instituta za etnologiju i folkloristiku, koja je govorila o jednorogu kao zagonetnome biću naših prostora te o njegovu mitskom i književnom izvorištu, dok je njezina kolegica s Instituta Ljiljana Marks govorila o pripovijedanju i bilježenju priča na terenu u izlaganju naslovljenu Priča o terenu ili teren kao priča.

Goran Pavel Šantek izložio je temu Zeleni Juraj i hrvatska tradicijska kultura, a povjesničar Tomislav Galović sesiju je zaključio izlaganjem o Dubašljanskim kolejanima; povijesti, baštini i tradiciji sjeverozapadnog dijela otoka Krka.

Posljednja, šesta sesija bavila se biblijskim temama. Mirjana Matijević Sokol govorila je o Tragovima Biblije u hrvatskim srednjovjekovnim latinskim zapisima, a sesiju su zaključile znanstvenice s FFZG-a − Ivančica Banković-Mandić govorila je o Biblijskim motivima i temama u inojezičnom hrvatskom, a Cvijeta Pavlović s Odsjeka za komparativnu književnost o Biblijskoj basni.

Na samu kraju svečanog kolokvija predstavljen je zbornik radova Tragovi tradicije, znakovi kulture u čast slavljeniku, profesoru Stipi Botici. Urednici Zbornika su članovi Katedre za hrvatsku usmenu književnost Evelina Rudan, Davor Nikolić i dr. sc. Josipa Tomašić. Zbornik su predstavili akademik Stjepan Damjanović, Lahorka Plejić Poje i Tvrtko Zebec.

Svečani kolokvij u čast profesoru Stipi Botici završio je pjesmom, kako i dolikuje obilježavanju važne obljetnice i slavljeničkoj prigodi. Hrvatska pjesnikinja, glazbenica i etnologinja Lidija Bajuk za posebnu je prigodu slavljeniku u čast otpjevala sinjsku tradicijsku pjesmu Budila majka Ivana, dok je studentica Filozofskoga fakulteta u Zagrebu Lea Šprajc pjesmom Guči, golob, guči sve prisutne na trenutak premjestila u magični svijet hrvatske tradicijske pjesme iz Međimurja, čime je svečani kolokvij u čast profesoru Stipi Botici i završen i poentiran – lirskim i estetskim senzibilitetom, ljepotom i dobrotom.