Hrvatska i Europska Unija, pet godina poslije

Prije tri mjeseca, skromno i ne baš oduševljeno, obilježeno je u Zagrebu i Bruxellesu pet godina od pristupanja Republike Hrvatske Europskoj Uniji. Prisjetimo se ovdje da je Hrvatska prije ulaska u EU trebala najprije proći kroz sito i rešeto obveznog „predsoblja EU“, a to je Vijeće Europe, politička i pravna integracija nastala prije EU. RH je u VE bila primljena tek potkraj 1996, nakon duga čekanja, dok je npr. Rusija bila primljena prije Hrvatske, još dok je tinjao njezin prvi imperijalni rat u Čečeniji. Podsjetimo još i da se obilježavanje pete obljetnice pristupa RH u EU dogodilo upravo kad je počelo prvo hrvatsko predsjedanje Vijećem Europe.

No, prije negoli se pozabavimo našom temom, vratimo se kratko korijenima i izvorima. Stare kronike bilježe, naime, da su potkraj šestog i početkom 7. stoljeća, u velikim seobama naroda, hrvatska plemena naselila prostore između Drave i Jadranskog mora, negdanjega rimskog Ilirika. Treba kazati da navedeni prostori nisu tada bili ni pusti ni prazni, posebice ne oni priobalni, ali ni drugi, u unutrašnjosti, koje su obilježavali rimski miljokazi, pa su mase Hrvata zacijelo poremetile red, mir i običaje starosjedilaca, ako ne i štogod više. Hrvati su sa sobom donijeli svoj jezik, vjeru, kao i plemensku organizaciju, sa zamecima odlučivanja na saborima. Njihovo prihvaćanje kršćanstva bilo je postupno i odvijalo se od sedmoga do 9. stoljeća, pa su tako Hrvati postali prvi pokršteni slavenski narod.

Sve ovo nižem da bih podsjetio još i na to da u to doba nije bilo Europe, odnosno da je to ime tada označavalo samo – Zeusovu nimfu. Prostor današnje Europe, sa širenjem kršćanstva prema sjeveru, počeo se nazivati Christianitas, tj. „kršćanski svijet“… i tome je bilo tako sve do kraja 15. stoljeća. Geonim Europa počinje se javljati tek u vrijeme pada hrvatskih zemalja i posebice bosanskoga kraljevstva pod osmansku vlast, i to najprije u spisima kartografa Eneje Silvija Piccolominija, budućega pape Pija II. (1458–64). Nije zato neobično da je naslov Antemurale Christianitatis, koji su poslije uz Hrvate dobili još i Ugri i Poljaci, ukazivao na obranu kršćanskog svijeta. Vjerska pripadnost Hrvata i njihovo trajno pristajanje uz Petra, kao i sudjelovanje u kulturi i civilizaciji, kao i u političkoj povijesti i obrani feudalne Europe – one zapadnog tipa, za razliku od orijentalnih despocija – bitno su utjecali na identitet i vrijednosti hrvatskog naroda. Ostaje ipak činjenica da su se Hrvati susretali i s drugim utjecajima, pa tako s katarskim dualizmom, islamom, židovstvom i protestantizmom te s kulturama svojih susjeda, počesto i okupatora. Odatle pluralnost kao bitna crta hrvatskog identiteta, koja se ogleda ne samo u hrvatskoj trojezičnosti i četirima pismima koja su rabili nego i u vjerskoj pluralnosti i snošljivosti, te znanju življenja s drugima, ali uz stalni san o narodnoj slobodi i vlastitoj državi.

Ukupan je rezultat članstva RH u EU pozitivan: Hrvatska je postala dio svoga svijeta, još uvijek naprednog i demokratskog, solidarnog i mirnodopskog / Snimio Sanjin Strukić / PIXSELL

Vratimo li se sad Europi, valja nam podsjetiti da ono što je tijekom šesnaest stoljeća karakteriziralo „male poluotoke i otoke na zapadnom rubu azijskog kontinenta“ – kako su je tada nazivali kineski zemljopisci – to su bili stalni sukobi, vjerski raskoli i ratovi, sve od pada Zapadnog Rimskog Carstva pa do sredine 20. stoljeća. Ni jedan od povijesnih pokušaja ujedinjavanja (nažalost, podčinjavanjem!) europskog kontinenta nije uspio. Prve značajke kako-tako mirnodopske i pluralne Europe-u-malom imala je Austro-Ugarska Carevina, ali je i ona propala, i to zbog neravnopravnosti naroda i protivljenja njezinih povijesnih suparnika, navlastito Francuske. Trebalo je zatim da se dogode kataklizme dvaju svjetskih ratova i triju totalitarizama, pa da se pred rizikom samouništenja jave glasovi filozofa i mirotvoraca, boraca pokreta otpora i političara demokrata, sa zahtjevima da se „malim koracima“ i „faktičkom solidarnošću“ stvaraju „oaze povjerenja“ (Robert Sch­uman), posebice između stoljetnih suparnika, Francuske i Njemačke.

Pred vratima europskih integracija

Integracijski procesi u Europi nisu započeli s (današnjom) Europskom Unijom, usput rečeno još pretežito ekonomskom integracijom. Prva integracija bila je političke naravi. Bilo je to Vijeće Europe, nastalo na poticaj Haškog kongresa europskih federalista (1948), građana demokrata, zabrinutih za mir i ljudska prava u Europi, iscrpljenoj ratovima i ugroženoj od komunističkog totalitarizma. Europska Unija tek je druga integracija, začeta u svibnju 1950. pružanjem „ruke pomirnice“ pobjedničke Francuske poraženoj Njemačkoj i prijedlogom stavljanja pod zajedničku, nadnacionalnu vlast, proizvodnju i trgovinu ugljena i čelika, bitnih sastavnica za proizvodnju oružja. Cilj je bio jasan: tvorno onemogućavanje rata između europskih naroda. Inicijator svega bio je francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman, koji se s tim prijedlogom obratio njemačkom kancelaru Konradu Adenaueru, i to samo pet godina nakon završetka rata. Toj dvojici pridružio se odmah i talijanski premijer Alcide De Gasperi. Zanimljivo je da su sva tri kršćanski nadahnuta državnika bili „ljudi s granice“, znalci i poštovatelji alteriteta. Francuskoj, Njemačkoj i Italiji pridružile su se i države Beneluksa i 1951. utemeljena je Europska zajednica za ugljen i čelik i njezina nadnacionalna Visoka vlast. Šest godina poslije, s Rimskim ugovorima o Zajedničkom tržištu i Zajednici za atomsku energiju nastaje Europska ekonomska zajednica.

No vratimo se našoj temi i sjetimo se kakvo je bilo oduševljenje i nada hrvatskih građana u europske integracije u vrijeme odluka o hrvatskoj samostalnosti. Pamtimo li da su se tada uz hrvatske zastave stalno vijorile i one europske… da su nakon agresije na Hrvatsku upravo pasivnost i nemoć Europe ugasili to oduševljenje i pokopali tu nadu? Tomu su, naravno, bitno pridonijele i nacionalne (geo)politike Francuske i Velike Britanije, ali i opća nemoć EU, kao i pasivnost Ujedinjenih naroda. Bile su to godine ratova za obranu i oslobađanje Hrvatske i Bosne i Hercegovine, godine patnje i stradanja, ali i ponosa i junaštva.

Što se pak tiče puta RH prema EU, podsjetimo se da je Hrvatska podnijela kandidaturu za članstvo u EU u siječnju 2003, da je status kandidata dobila sredinom 2004, a da su tzv. pregovori o pristupu otpočeli u listopadu 2005. Zašto takozvani? Pa zato što se nije radilo o pregovaranju, već o polaganju tridesetak ispita-poglavlja na područjima pravne stečevine i interesa EU. Hrvatsko „pregovaranje“ trajalo je dulje od svih prethodnih, a to ne samo zbog ondašnjega stalnog provjeravanja suradnje RH s Haškim sudom, nego posebice zbog blokade i ucjena od strane Slovenije kod otvaranja ili zatvaranja pojedinih poglavlja, ali i zbog zatvaranja očiju EU na te nepravde.

Spomenimo još i to da RH od 1992. sudjeluje i u trećoj europskoj integraciji, onoj diplomatskog foruma Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi, nastaloj iz Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji.

Građani, kravate i drugovi

Usprkos navedenim nevoljama i razočaranjima te napuštenosti od strane EU, hrvatski su građani dvotrećinskom većinom sudionika na referendumu u siječnju 2012. odlučili pridružiti se EU. Bilo je to vrijeme kad je Hrvatska, oslabljena ratom i okupacijom, ulazila u četvrtu godinu recesije, dok se EU iz nje polako pridizala. Mnogi se zacijelo sjećaju 1. srpnja 2013, dana ulaska RH u Uniju i TV-prijenosa dolaska stranih državnika u Zagreb. Na ulazu u Banske dvore predsjednici Republike i Vlade RH – obojica s crvenim kravatama – dočekivali su strane državnike, dok ih je u dvorištu pozdravljala ministrica vanjskih i europskih poslova, a neke i izljubila, primjerice srbijanskog ministra vanjskih poslova… ali nije prošla nezapaženo ni odsutnost njemačke kancelarke. No sve bi bilo proteklo benigno, da ti isti dužnosnici nisu pokušali, već prvih dana članstva u EU, zaobići europsko pravo i ne izručiti dvojicu bivših vođa komunističke političke policije Njemačkoj, koja ih je bila optužila za ubojstvo hrvatskoga političkog emigranta. Taj je pokušaj „crvene pomoći“ brzo i sramotno propao. Ostaje pak činjenica – koja nas, kao hrvatske građane, mora boljeti i revoltirati – da od hrvatske samostalnosti do danas ni jedan od bezbrojnih i strašnih, nezastarivih ratnih, poratnih i „mirnodopskih“ komunističkih zločina nije u Hrvatskoj bio kažnjen, dok se to prije dvije godine dogodilo – u Njemačkoj. Što se pak tiče „ovoga“ rata, ni tu stanje ne bi bilo mnogo bolje… da nije bilo Haškog suda. Pa, Quo vadis, Croatia?

Hrvatskoj je EU u razdoblju 2014–2020. namijenila 10,7 milijarda eura, dok od njezine „članarine“ očekuje četiri milijarde. Kasnimo s korištenjem tih sredstava pa postoji rizik da ih iskoristimo tek djelomično. Pritom valja naglasiti da se stanje postupno popravlja jer RH predstavlja Uniji sve zrelije projekte

I kako je počelo, nije se čuditi da je Hrvatska među rijetkim bivšim komunističkim zemljama koja nije poduzela nikakvu lustraciju političkih i represivnih kadrova bivšega režima, nego je, povrh toga, olako prešla, i to amnestijom, ali i mimo nje, preko brojnih nezastarivih zločina i ratne štete, koje su u „ovom“ ratu počinili domaći pobunjenici i strani okupatori. I, na koncu, Hrvatska još nije povratila svoje prekodunavsko državno područje, a ni oteta kulturna dobra, o arhivima nastalim na njezinu području da i ne govorimo, premda za to sve postoje odgovarajuće instance i mehanizmi, kao Međunarodni sud OUN u Haagu i UNESCO u Parizu.

Hrvatska u Uniji

Hrvatska se, ukupno uzevši, slabo bila pripremila za ulazak u EU, premda je za to imala mnogo vremena. Ona nije koristila iskustva drugih država članica, koje su bile slične prošlosti i teškoćâ iz vremena komunizma. Tu slabu pripremu pratilo je, u prvo vrijeme, isto takvo sudjelovanje hrvatskih predstavnika u EU-institucijama, ali i neučinkovitost hrvatske državne i javne uprave u korištenju sredstava europske solidarnosti. U Hrvatskoj nije bilo potrebne institucionalno-u/pravne pedagogije o EU, za javne institucije, ali ni za građane. Uostalom, RH još kasni da na putovnice svojih državljana otisne još i ime Europske Unije, kako to čine druge države članice, koje uostalom imaju dužnost pružati konzularnu zaštitu građanima drugih članica u zemljama u kojima one nemaju svojih predstavnika.

Hrvatska sloboda i nezavisnost rođene su u krvi i muci, ali, nažalost, u neslavno vrijeme duboke krize predstavničke demokracije, kao i dominacije vošingtonskog konsenzusa i njegove parole „liberalizirati, privatizirati i deregulirati“. Možda se i zato u slobodnoj Hrvatskoj dugo vremena nije shvaćala potreba učenja i razumijevanja kako demokratske države, tako i ujedinjene Europe. Tako nije shvaćena ni potreba prethodnog obrazovanja kadrova za javni menadžment, koji je posve različit od privatnoga – i po ciljevima i po metodama – pa zato kod promjena stranačke većine u Saboru na vodeće funkcije ministarstava i javnog sektora općenito dolaze novi ljudi, stranački pouzdanici, vrlo često nevježe i/ili neznalice. Takav klijentelistički sustav, osim svega, diskriminira sve ostale građane, budući da u institucijama i u javnom sektoru praktički ima malo mjesta za unutarnju promociju i napredovanje iskusnih.

Nepoznavanje stvarne Europe i ravnodušnost prema njoj u javnom se mnijenju još osjeća, pa se na EU katkad gleda kao na nešto daleko i strano, nekakav „četvrti B“ (Bruxelles – nakon Beograda, Beča i Budima), što valja podnositi, ali i što jedino valja iskoristiti. Nije to međutim differentia specifica samo Hrvatske, takvih ideja ima i u drugim novim članicama, premda je već članstvo u EU i prednost i povlastica. Što se Hrvatske tiče, EU joj je u planskom razdoblju 2014–2020. namijenila više od 10,7 milijarda eura, dok od njezine „članarine“ očekuje približno četiri milijarde. Hrvatska kasni s korištenjem tih sredstava solidarnosti EU pa postoji rizik da ih iskoristi tek djelomično, dok će svoju „članarinu“ uplatiti u cijelosti. Pritom valja naglasiti da se stanje postupno popravlja jer RH predstavlja Uniji sve zrelije i značajnije projekte, koji pridonose europskoj „ekonomskoj i socijalnoj koheziji“, posebice na području infrastrukture i zaštite okoliša. S druge pak strane, Hrvatska se, usprkos mogućnosti korištenja tih sredstava u ovih pet godina spustila, na više područja, na dno europske ljestvica (demografije, deindustrijalizacije, nezaposlenosti, egzodusa mladih, ne/povjerenja građana, BDP-zaduženosti-deficita…). O tome dosta, premda često zloguko, izvještavaju hrvatski mediji, pa je u ovom prikazu izlišno o tome razglabati.

Naglasimo, na koncu ovih crtica, da je ukupan rezultat članstva RH u EU ipak pozitivan: Hrvatska je postala dio svoga svijeta, još uvijek naprednog i demokratskog, solidarnog i mirnodopskog. U toj Uniji, u kojoj će predsjedati u prvom polugodištu 2020, Hrvatska trenutno teži dvama ciljevima: s jedne strane, uvođenju eura, što će olakšati i potvrditi postojeću eurizaciju financija i gospodarstva, a s druge strane ulasku u šengensku zaštitu vanjskih granica Unije. Veliko je pitanje da li je taj drugi cilj razborit i neće li Hrvatska – s tisućama kilometara kopnene granice i morske obale – time postati privlačnim, premda prolaznim odredištem izbjeglica i migranata, ali i terorista i krijumčara ljudi.

Pogledamo li stanje EU danas, valja nam ipak konstatirati da je Unija u najdubljoj krizi identiteta i vrijednosti od vremena nastanka, ali i opadanja snage i utjecaja u svijetu. Tako je 2015. na prostoru EU-28 živjelo 6,9% stanovnika na svijetu, dok ih je 1960. na istom prostoru bilo 13,3%. Danas demografiju EU ne održavaju čak ni migranti, jer se broj djece po ženi u fertilnoj dobi kreće oko 1,6, a u RH čak i manje, 1,4. Uz to, Europa stari, a Hrvatska ne samo da stari nego se i prazni. EU opada i gospodarski: tako je 1980. BDP današnje EU-28 obuhvaćao 31,2% svjetskog BDP-a, dok je 2016. iznosio tek 17,6%. Osim toga i investicijska snaga EU je znatno opala: 1980. ona je osiguravala 30,1% svjetskih investicija, a 2014. tek 12,7%. I, na koncu, nezaposlenost općenito, a posebice mladih i ona duga trajanja, u EU je isto tako kronično veća nego npr. u SAD-u ili Japanu: u lipnju ove godine nezaposlenost je u EU-28 iznosila 6,9% radno aktivna stanovništva (ali 15,2% mlađih od 25 godina), u RH 9,2% (a 22,7% mladih), u SAD 4,1%, u Japanu 2,5%.

Podsjetimo ovdje da je još od mandatâ Joséa Manuela Barrosa na čelu Europske komisije (2004–14) EU u velikoj mjeri popustila pod pritiscima globalnoga neoliberalnog modela, u kojem je stvarni i virtualni novac zavladao i privatnim interesima gospodarstva i javnim politikama država. Ali popustile su i države članice, kao i njihove stranke, koje su izgubile svoje vrijednosne identitete. Ostale su tek sve manje oaze „europskog socijalnog modela“, nastalog tijekom trideset zlatnih godina nakon Drugoga svjetskog rata, ali ne voljom ili u nadležnosti EU, nego onom demokratskih država, te borbom sindikata, stranaka i posebice socijalnih kršćana. I kao da se već i u državama šestorice osnivača EU zagubio odgovor na pitanje „zašto smo prije šest desetljeća pošli zajedno“. Zaboravilo se naime da u EU – in principio erat Pax! EU je naime, od svoga rođenja odustala od politike moći i krenula cilju vječnog mira, i to više administrativnim nego političkim putem, da bi s vremenom ipak postala i politička zajednica, ali sui generis, kombinirajući federalne i konfederalne značajke. Države članice EU su ipak većinski bile integrirane u NATO-savez, ali i tu se odveć računalo na nuklearni kišobran SAD-a. Nevolja je još i u tome što su nakon rušenja Berlinskog zida države članice EU znatno smanjile vojne izdatke i što danas gotovo sve ulažu manje od 2% proračuna u obranu.

Multipolarni svijet i EU

Za pet godina članstva RH u EU geopolitičko stanje u svijetu stubokom se izmijenilo. Na nekadašnjem Zapadu nestalo je vodeće uloge SAD-a, a američka je politika postala nepredvidljiva. Imperijalna Rusija pak osvaja susjedne zemlje pa zato osporava i granice svojih susjeda i susjeda svojih saveznika, primjerice Srbije. Uz to, Rusija vodi hibridni rat protiv Europe i demokracijâ općenito, a njezin povijesni san izlaska na topla mora postaje opasna stvarnost, pa smo tako upravo svjedočili pomorskim manevrima ruske mornarice na Sredozemlju. Ruski vojni proračun u posljednjih je deset godina porastao za 90%. Turska se pak sve više okreće islamizmu i osmanskoj ostavštini, a dosad relativno suzdržana Kina prodire u afričke zemlje i gradi ratnu mornaricu (i umjetne otoke na otvorenom moru!) te postaje svjetska pomorska sila.

Ali promijenio se i naš, stari kontinent. Nestalo je Europske Unije kao nježne moći i njezine tek začete zajedničke vanjske i obrambene politike. Tomu je bitno pridonijela Velika Britanija, koja nikad pravo nije bila europska zemlja, već je ostajala okrenuta svojoj kolonijalnoj nostalgiji i Atlantiku. Sjetimo se načas gdje se pljeskalo izlasku VB iz EU: u Rusiji, Turskoj i Kini. Sapienti sat. Ali slabljenju Europe pridonijele su i neke druge države članice EU, posebice one komunističke prošlosti, koje itekako profitiraju od solidarnosti EU, ali u kojima su stare nedemokratske navade i novi populizmi isplivali na površinu. Tako poljski nazovidemokrati osporavaju pravnu državu i slobodu informiranja, dok mađarski predsjednik stalno „napreduje“ u svojoj političkoj evoluciji, od zauzetog komsomolca u mladosti, preko liberala i zatim narodnjaka još do jučer, do antiliberala i Putinova saveznika danas. A ti „neo-Europljani“ nisu osamljeni: krajnja desnica i populizam jačaju i u zemljama stare demokracije, od Nizozemske i Francuske pa do Italije, Austrije i Njemačke. A tko im pomaže, financijski, medijski, eurosredstvima…? Putinova Rusija.

Vlastitom slabljenju pridonijela je i sama Unija, koja naivno drži da se „mangupe može udobrovoljiti“, pa tako ne želi vidjeti da je srbijanska kandidatura za EU ruski „trojanski konj“ i da se dojučerašnji raspirivači rata i osvajanja u RH i BiH danas ponašaju kao psi pušteni s lanca, razbijajući BiH i Kosovo, ugrožavajući vlast u Crnoj Gori i besramno klevećući Hrvatsku, ne bi li je ocrnili i oslabili u EU. Demokratski svijet sporo i nevoljko shvaća da Srbija, uz rusku političku i vojnu pomoć i poticaj ponovno prijeti miru i granicama na jugoistoku Europe.

S britanskim izlaskom iz EU utjecaj Unije slabi, politički i gospodarski, te demografski i teritorijalno. Od dviju stalnih članica Vijeća sigurnosti OUN iz Unije ostala je dakle još samo Francuska. To je ujedno i jedina europska nuklearna sila, sposobna vojno djelovati i izvan Europe. Njemačka pak, zbog svojih „grijeha prošlosti“, još ima vezane ruke na međunarodnom planu, dok se Italija nikad nije profilirala kao europska sila. Osim toga, više europskih zemalja imperijalne prošlosti, ili pak novijega jedinstva, danas se susreću s unutarnjim separatizmima. S treće pak strane, migrantska kriza i neodgovorno djelovanje njemačke kancelarke u toj stvari početkom 2015. („Mi to možemo!“), bez ikakva dogovora s Unijom, uzdrmali su čitavu Uniju te oslabili francusko-njemački „zamašnjak“ … a valja nam znati da je ova kriza tek blijedi uvod u buduću, neizbježnu krizu klimatskih izbjeglica, koja će zapljusnuti Europu, koja pak sve više stari i napušta vlastite vrijednosti i identitete. Pred svim tim izazovima i pomutnjama zemlje članice i građani Unije prisiljeni su preispitati odnos prema toj zajednici i njezinoj budućnosti.

Kakvu Europu želimo?

To pitanje europskim građanima, institucijama i državama članicama prije godinu i pol postavio je predsjednik EK, Jean-Claude Juncker i zatražio da o toj temi organiziraju „savjetovanja građana“ eda bi se na sastanku šefova država i vlada EU potkraj 2018. moglo donijeti odluke i krenuti novim smjerom u sve manje predvidljivu svijetu. Juncker je uz to, u uobičajenoj Bijeloj knjizi, skicirao pet scenarija, koje je moguće sažeti ovako:

1. Nastaviti kao dosad, ali s pomacima naprijed: kao i s naglaskom na zaposlenosti, rastu i investicijama u ITT, na nadzoru nad bankama, na borbi protiv klimatskih promjena i na jačanju suradnje u obrani i vanjskim poslovima.

2. Ograničiti djelovanje EU samo na jedinstveno tržište: to je scenarij povlačenja, koji su priželjkivali Britanci i koji bi se ograničio na „slobode kretanja“ ljudi i usluga. To bi značilo napuštanje teme okoliša, socijale, sigurnosti, obrane i migracija, zatvaranju država članica jednih za druge, odnosno svođenje mnogo sadašnjega na bilateralu, te smanjenje uloge i mjesta EU u svijetu.

3. Oni koji hoće, mogu učiniti i više, ili „EU u dvije brzine“: Bijela knjiga predlaže i neka konkretna područja: vojnu industriju i istraživanja, nove tehnologije, obavještajnu i policijsku suradnju, borbu protiv terorizma, droge i izbjegavanja poreza, ujednačavanje socijalne i fiskalne politike (ne zaboravimo da taj scenarij već postoji, npr. glede eura i šengenskog režima granice).

4. Djelovati na manje područja, ali učinkovitije, da bi građani bolje razumjeli što radi EU, što države, a što regije i lokalne zajednice: tu Bijela knjiga navodi inovacije u visokoj tehnologiji (ITT, svemirska istraživanja, niskougljične industrije), sigurnost i zajedničko upravljanje granicama, EU-agenciju za izbjeglice i jedinstvenu politiku dodjele azila, zaštitu potrošača, ojačanje i stabilizacija euro-zone.

5. Činiti zajedno mnogo više nego sada: taj scenarij predlaže povećanje broja isključivih i podijeljenih ovlasti EU na području obrane i sigurnosti, ali u tijesnoj suradnji u NATO-savezom (stvaranje Europske unije obrane); djelovanje na međunarodnom planu kao jedan blok i jedinstveno sjedište u međunarodnim organizacijama, zajedničke ambasade; predvođenje borbe protiv klimatskih promjena; utvrđivanje politike migracija, pomoći nerazvijenima i humanitarne pomoći; dovršavanje jedinstvenog tržišta energije, ITT i općenito usluga, privilegirajući inovacije i znanstvena istraživanja; ostvarivanje proračunskog jedinstva u euro-zoni, kao i u socijali i poreznoj politici.

Oko ovih tema se već godinu dana, na brojnim pozornicama u državama članicama EU, lome koplja, predlažu rješenja i pripremaju savezi za izbore za Europski parlament u svibnju 2019. S jedne strane, javljaju se europski „federalisti“, koji traže nove inspiracije za europski projekt, a s druge se dižu sve brojniji „suverenisti“, često s krajnjih krila političke pozornice, dok iza kulisa djeluju „hibridni ratnici“, neprijatelji EU i demokracije. Zanimljivo je da je sudjelovanje građana na izravnim izborima za EP od onih prvih, održanih 1979, pa do posljednjih, 2014, stalno opadalo, premda su ovlasti EP u čitavom tom razdoblju stalno rasli i premda je on danas, zajedno s Vijećem ministara, stvarni zakonotvorac u EU.

U zaključku ovog, po prirodi teme prilično razuđena teksta, ostaje pred nama naslov završnog odlomka. Želimo li i kanimo li na nj odgovoriti kao građani i udruge, stranke i sindikati, kao nacija i punopravna država članica EU, ili ćemo i ovu priliku propustiti da afirmiramo svoju ozbiljnost i odgovornost za rem publicam – croaticam et europeam?