Firentinski performans

Neobično je da umjetnik bude napadnut na vlastitoj izložbi, a baš se to 24. rujna dogodilo Marini Abramović (72) u Firenci. U palači Strozzi, gdje joj je postavljena retrospektiva, prišao joj je češki umjetnik Vaclav Pisvejc i nabio joj na glavu njezin vlastiti portret, koji je sam naslikao. Srećom, portret je bio na tankom papiru, tako da je prizor sličio onima iz crtanih filmova – svjetski poznata performerica ostala je u trenutku zaprepaštenja zarobljena u drvenom okviru, a tada je Pisvejca odvela policija. Marina Abramović još ga je stigla upitati zašto je to učinio, a on je odgovorio: „Morao sam to učiniti za svoju umjetnost.“

Marina Abramović, crnogorska umjetnica koja je Akademiju završila u Beogradu, a majstorsku radionicu Krste Hegedušića pohađala u Zagrebu, davno se okanila slikarstva. Njezini performansi redovito uključuju proživljavanje velike nelagode, pa čak i ranjavanje ili ugrožavanje zdravlja i života – a i njezini memoarski zapisi stalno govore o traumatičnim događajima. Roditelji su joj bili partizanski junaci, koji su čitav život spavali s napunjenim pištoljima uz uzglavlje, a prema njoj nisu iskazivali ni nježnost ni toplinu. Godine 1970. u Edinburghu izvela je performans u kojem je zabijala nož između svojih prstiju, usput se ranjavajući; 1974. legla je u Beogradu unutar zapaljene zvijezde petokrake, pri čemu se onesvijestila; iste godine u Napulju je izvela performans Ritam 0 u kojem je publici dala na raspolaganje 72 različita predmeta – među kojima su bili škare, nož i nabijeni pištolj – te nazočnima dopustila da na njoj rade što god žele, s umalo katastrofalnim posljedicama; u Innsbrucku je 1975. zarezala na trbuhu petokraku zvijezdu, bičevala se i potom legla na blok leda.

Marinu Abramović ne zanima estetsko u umjetnosti, nego želi promijeniti ideologiju društva, a bol joj je opsesivna tema. Godine 1994. izvela je performans s mnoštvom živih štakora, 1995. ležala je gola s ljudskim kosturom, a 1997. na Bijenalu u Veneciji sjedila je na piramidi goveđih kostiju i čistila krv u performansu Balkan Baroque – za što je bila nagrađena Zlatnim lavom. Najpoznatiji joj je performans Artist is Present iz 2010, kada je tri mjeseca sjedila u njujorškoj MoMA-i i čekala tko će sjesti njoj sučelice – performans je pogledalo 750.000 ljudi.

Vaclav Pisvejc, dvadeset godina mlađi od nje, također je slikar i performer, ali njegov rad izaziva znatno manji interes javnosti. Nastanjen je u Firenci, gdje je prije četiri godine protestirao protiv izložbe ekskluzivne muške mode i modnih dodataka, Pitti Uomo 86 – ispred muzeja u Casa Martelli ležao je gol na hrpi lažnih dolara, nudeći prolaznicima jedan od svojih portreta. Možemo li onda reći da je napad na Marinu Abramović bio također performans?

Rad engleske umjetnice Tracey Emin, poput rada Marine Abramović, ispunjen je snažnim autobiografskim i ispovjednim momentima (recimo, film o vlastitom abortusu). Ona je 1999. u londonskoj galeriji Tate izložila svoj krevet: readymade instalaciju što se sastoji od njezina kreveta iz kojeg nije izlazila nekoliko tjedana, krateći depresivnu epizodu jedenjem, pijenjem, spavanjem i seksom, tako da je instalacija uključivala prljave plahte, iskorištene kondome i okrvavljeno donje rublje. Dva kineska performera, Yuan Chai i Jian Jun Xi, iskoristila su taj izložak za vlastitu umjetnost: otišli su u muzej, skinuli se do pasa, skočili na spomenuti krevet i priredili na njemu borbu jastucima. „Nismo protiv Tracy Emin. Samo smo pokušali reagirati na rad i na samopromociju koju sadržava. Nadamo se da će čuvari to tako shvatiti“, rekli su kineski šaljivci i otišli potražiti Duchampov pisoar da se u nj pomokre – što im navodno nije uspjelo, ali ipak je pisoar otada zaštićen prozirnim plastičnim kućištem.

Slična zezantska akcija postoji i u Zagrebu. Ambijentalna skulptura Ivana Kožarića Prizemljeno sunce od 1994. nalazi se u Bogovićevoj ulici, a deset godina kasnije Davor Preis postavio je na različita mjesta u gradu devet modela planeta, u točnim omjerima veličine i udaljenosti, tako da čine divovski Sunčev sustav s Kožarićem u središtu. U ironičnom obratu, umjetničko djelo velikana hrvatske umjetnosti svedeno je na običan školski model – baš kao što je i kineski duo krevet Tracy Emin sveo na obični izložak u trgovini pokućstvom.

Performeri su reagirali na fetišizam umjetnosti, odbijajući proizvoditi objekte kojima se može poslije trgovati samo zato što su nekomu lijepi. Ironijom umjetničke sudbine i sami su postali objekti koje se udomljuje u galerije i čijim se radovima trguje. Lovci na slavu uništavaju njihovu umjetnost dosjetke vlastitom dosjetkom – u nadi da će i njihov rad jednom nešto vrijediti.