Duet Bukovca i Cabanela

Dobro se sjećamo izložbe Vlaha Bukovca održane od 18. siječnja do 11. ožujka ove godine u galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu, prve od tri predviđene izložbe u Klovićevim dvorima o najvećem figurativnom hrvatskom slikaru svih vremena Vlahi Bukovcu (Cavtat, 5. srpnja 1855–Prag, 23. travnja 1922). Ta je izložba izvanredno predstavila majstorovo pariško razdoblje, od 1877. do 1893. Čekamo drugu izložbu koja će obraditi „zagrebačko razdoblje“ te treću – „praško“. Namjera je opsežnoga projekta sublimirati sva novija dosadašnja istraživanja o Vlahu Bukovcu, rodonačelniku hrvatskoga modernog slikarstva, provedena u Hrvatskoj, ali i izvan nje, jer Bukovac je posljednjih godina postao predmetom istraživanja međunarodnih stručnjaka. Želja je organizatora uključiti opus velikog umjetnika u dijalog sa suvremenicima te jezikom suvremene vizualne prezentacije prodrijeti dalje od lokalnoga promišljanja. Vlaho Bukovac bio je inicijator osnutka Umjetničkog paviljona u Zagrebu. Njegovom inicijativom 1896. za izlaganje hrvatskih umjetnika na Milenijskoj izložbi u Budimpešti Mađari su projektirali i sagradili montažni paviljon čiji je čelični skelet, po zatvaranju izložbe, premješten u Zagreb, na „potkovu“ gradskoga inženjera Milana Lenucija. Iz čelične konstrukcije „nastao“ je Umjetnički paviljon, koji je, dvije godine poslije, 1898, svečano otvoren izložbom Prvi hrvatski salon. Slaveći ove godine 120. obljetnicu osnutka i djelovanja Umjetničkog paviljona, središnja ovogodišnja izložba posvećena je upravo slavnome hrvatskom slikaru, bez čije ideje vjerojatno ne bi bilo ni Umjetničkog paviljona. Kako bi izložba imala drukčiji kontekst od dosadašnjih Bukovčevih izložbi, odlučeno je, prvi put, da se usporedno izlože djela učenika i učitelja. Prilika je to da se slike Alexandrea Cabanela (Montpellier, 1823–Pariz, 1889)., važnog francuskog slikara 19. stoljeća, Bukovčeva profesora na Ecole des Beaux-Arts u Parizu, vide na izložbi u Zagrebu. Partner je Umjetničkom paviljonu na izložbi Musée Fabre iz Montpelliera. Idejna je autorica izložbe Jasminka Poklečki Stošić, ravnateljica Umjetničkog paviljona, a autori povjesničar umjetnosti Igor Zidić, ponajbolji poznavatelj opusa Vlahe Bukovca, i povjesničar umjetnosti Michel Hilaire, direktor Musée Fabre, specijalist za opus Alexandrea Cabanela.

Rijetka je ovo prilika da se u Hrvatskoj, kao i u susjednim zemljama, na jednome mjestu istodobno vide najvažnija djela slikara koji se smatra začetnikom i glavnim predstavnikom hrvatske moderne, kao i njegova profesora Cabanela, koji je zaslužan za umjetnički razvoj mladoga Bukovca, a posredno i za njegov prinos hrvatskom slikarstvu, zagrebačkoj umjetničkoj sceni s kraja 19. stoljeća i hrvatskoj umjetnosti općenito. Uz Bukovčeva djela, koja su za ovu priliku posuđena iz brojnih domaćih i stranih muzeja te privatnih kolekcija, izložba prvi put u Hrvatskoj predstavlja i djela Bukovčeva pariškog profesora Alexandrea Cabanela. Teško je bilo dobiti slike francuskoga majstora na posudbu. Na izložbi je dvanaest njegovih slika i to se doista može smatrati velikim uspjehom.

Sudbonosna Ruka

Bukovac odlazi u Pariz na slikarsko školovanje u glasovitu slikarsku školu tada slavnoga, cijenjenog i uglednog slikara figura u Francuskoj, Alexandrea Cabanela na École des Beaux – Arts, koju upisuje s 22 godine 1877, a na preporuku prijatelja, dubrovačkoga pjesnika Mede Pucića, koji mu je sugerirao da svoje talijansko ime Biagio Faggione pohrvati u Vlaho Bukovac. Pucić je uzviknuo habemus pictorem (imamo slikara) prepoznavši prirodnu nadarenost mladića kada je vidio sliku Sultanija, vrhunsko mladenačko ostvarenje naslikano u San Franciscu, s orijentalnim motivom nadahnutim posjetom Istanbulu u ulozi člana brodske posade. Pucić ga je preporučio češkome slikaru Jaroslavu Čermáku, a ovaj u nemogućnosti da ga primi (bolestan je i umro s 47 godina), preporuča ga Cabanelu. Budući da ga Cabanel nije mogao primiti jer je njegova klasa bila puna, Bukovac je s njim sklopio dogovor da će u zadanom roku naslikati neko djelo te ako se ono Cabanelu svidi, primit će ga u klasu. Za tu prigodu Bukovac je naslikao rad maloga formata Ruka (slika je na izložbi), odraz svoje lijeve ruke u zrcalu, koji je zadovoljio Cabanela te ga je ovaj primio u svoj atelijer na École des Beaux-Arts riječima „ces’t pas mal, ces’t pas mal de tout“ (nije loše, uopće nije loše). Slavni ga slikar prima u svoju školu kao slobodnog studenta (bez prijemnoga ispita) na temelju Ruke, nekoliko crteža, studija ženskoga akta, u kojima koristi isti talijanski model, Mariju iz Campagne di Roma, koja pozira i učitelju.

Iz postava izložbe u Umjetničkom paviljonu  / Snimio Goran Vranić

Kroz učiteljevu klasu prošlo je više od šesto studenata iz cijele Europe i mnogi, dakako, Francuzi. Po programu crtao je Bukovac gipsane odljeve antičkih skulptura, a onda prešao na žive modele, prvo u olovci, a godinu poslije u bojama, tipično za slikarsko obrazovanje 19. stoljeća. Usvojio je vještine nužne za složene povijesne slike poput Cabanelove Kleopatra iskušava otrov na osuđenicima na smrt iz 1887, što uključuje i sposobnost uvjerljiva prikaza povijesnih rekvizita i odjeće na temelju proučavanja muzeja i zbirki. Naučio je slikati arhitektonske pozadine, modelirati ulaz svjetlosti i zamišljeni okoliš. Najvažnija je sposobnost bila prikaz ljudskoga tijela u različitim položajima, uz njegovu muskulaturu i emociju. Ustrajavao je na važnosti harmonije i idealiziranju nesavršenih oblika, antika je vodilja, i usvojio načela francuske škole. Proučavanje istodobno i antike i prirode dovelo je do propasti antičke tradicije, iz čega su proizašli razni moderni pravci kojima se Bukovac u autobiografiji Moj život rugao kao „barbarima“ i „čudovištima“ (Picasso, Braque, Gris, Delaunay). Nije ga ni trenutak zanimao kubizam, ekspresionizam ili koji drugi novi moderni pravac, ali neke elemente impresionizma poslije je uveo u svoje slikarstvo, u smislu usredotočenosti na prikazivanje prirodnih svjetlosnih efekata. Bukovac je radio u inačici sveopće popularne akademske tradicije, koja je vladala najveći dio njegova života.

Cabanel – prvak akademizma

Alexandre Cabanel slavu, ugled i utjecaj stekao je slikajući historijske, mitološke, klasične i religijske teme akademskim stilom, bolje rečeno, stilom akademskog realizma (ne valja ga miješati s realizmom Gustavea Courbeta, koji se manifestno javlja 1852!), i u tom smislu bio jedan od najznačajnijih slikara. Bio je također slavan portretist. Bio je, riječju, najistaknutiji predstavnik onoga što se zove l’art pompier, odnosno akademizma u umjetnosti. Cabanel je bio jedan od najvećih francuskih slikara razdoblja la belle epoque; kao takav bio je omiljeni slikar cara Napoleona III. i njegov portretist. Akademizam u likovnoj umjetnosti (slikarstvu, kiparstvu i arhitekturi) naziv je za korištenje ustaljenih školskih, tradicionalnih postupaka i tehničkih vještina bez istinskoga nadahnuća. Pojam je nastao još u vrijeme kada se cijenila akademska vještina umjetnika koji su stvarali na tradicionalan način, školovani na brojnim svjetskim, umjetničkim akademijama. Posebice standardi francuske Académie des beaux-arts, koja je djelovala pod utjecajem neoklasicizma i romantizma, uvjetovali su miješanje tih pravaca u pokušaju sinteze obaju stilova. To se najbolje vidi u djelima umjetnika kao što su: William-Adolphe Bouguereau, Thomas Couture i Jean-Léon Gérôme, također profesora na pariškoj Akademiji poput Cabanela, kao i djelima istaknutoga slikara Hansa Makarta.

Alexandre Cabanel, Albaida, 1848.

Vlaho Bukovac, Probuđena, 1908.

Cabanel je upisao studij slikarstva na pariškoj École des Beaux Arts 1840. godine, sa sedamnaest godina, i studirao je u klasi Françoisa-Édouarda Picota, učenika Jacquesa-Louisa Davida. Na Pariškom salonu prvi je put izlagao 1844, a nagradu i stipendiju Prix de Rome dobio već 1845, kada su mu bile 22 godine. Prix de Rome značila je stipendiju za višegodišnju rezidenciju u Villi Medici u Rimu, što se tada smatralo najvećim mogućim dostignućem za mlada umjetnika. U Rimu je proveo pet godina. Godine 1864. postaje profesorom na Akademiji lijepih umjetnosti, na kojoj će voditi klasu i predavati do smrti. Bukovac kao stranac nije mogao dobiti Prix de Rome, već samo francuski studenti. Kao profesor trudio se da studente iz njegove klase prime da izlažu na Salonu, a da njegovi francuski studenti dobivaju Prix de Rome.

Portretist Alexandre Cabanel slavu, ugled i utjecaj stekao je slikajući historijske, mitološke, klasične i religijske teme akademskim stilom, i u tom smislu bio jedan od najznačajnijih slikara

Cijeli je život Cabanel bio blisko vezan za Pariški salon i kao najugledniji slikar i profesor uvijek biran u njegov žiri. Stotine njegovih učenika moglo je računati na izlaganje na Salonu, zahvaljujući profesorovu utjecaju. Cabanel je učinio više od bilo kojega drugog umjetnika svoje generacije u formiranju karaktera la belle epoque francuskog slikarstva. No, istodobno, on i kolega mu William-Adolphe Bouguereau odbijaju na žiriranju Edouarda Maneta i mnoge druge drukčije umjetnike da izlažu na Salonu 1863, što je rezultiralo osnivanjem slavnoga Salona odbijenih (Salon de Refusés) od strane francuske vlade. Cabanel je dobio glavnu, veliku nagradu Salona, Grande Médaille d’Honneur 1865, 1867. i 1878. Slavni je francuski slikar odigrao veliku i važnu ulogu u Bukovčevu likovnom obrazovanju. Izložba u Umjetničkom paviljonu prvi put zajedno predstavlja učenika i učitelja te daje jasnu sliku koliko je učitelj utjecao na učenika. Cabanelova su djela za ovu izložbu posuđena iz nekih od najvećih svjetskih muzeja, poput Musée d’Orsay, Pariz, Petit Palais – Musée des Beaux-Arts de la Ville de Paris, Musée Fabre, Montpellier, Državni muzej Ermitaž, Sankt Peterburg. Na izložbi su, među ostalima, njegove slike Albaida (1884), Mislilac (mladi rimski redovnik) (1848), La Chiaruccia (1848) i Pad anđela (1846), koje slika po narudžbi prijatelja i mecene Alfreda Bruyasa, bogatoga bankara i kolekcionara iz njegova rodnoga Montpelliera, kao i vrsni portreti, poput onih njegovih kćeri Sophie i Berthe Cabanel iz 1872.

Neizlagana remek-djela

Izborom od više od 140 djela izložba publici daje retrospektivni presjek opusa Vlahe Bukovca, umjetnika koji je začeo hrvatsku modernu umjetnost – od pariške, preko zagrebačke, cavtatske i, konačno, praške faze, uključujući najvažnija djela iz eklektičnog i bogatog opusa umjetnika koji je djelovao po učiteljevoj doktrini u sferi akademskoga realizma, ali poslije, pogotovo u pet zagrebačkih godina i dvadesetogodišnjem praškom razdoblju, uvodi odlike modificirana impresionizma, poantilizma i, ponekad, simbolizma (Dedal i Ikar i triptih Danteova vizija raja, čistilišta i pakla), čije su tendencije izražene upadljivom literarizacijom likovne umjetnosti (pretežno antičkih i renesansnih izvora, ili u mitološki utemeljenim alegorijama). Također, posjetitelji imaju priliku prvi put vidjeti neka od Bukovčevih remek-djela koja dosad nisu bila izlagana ili su se smatrala izgubljenima. Prvi put publici je predstavljena slika Putifarova žena iz 1896, danas u privatnome vlasništvu zagrebačkoga kolekcionara. Prikaz je to ženskoga akta na egzotičnim, orijentalnim jastucima i tkaninama, jedan od brojnih vrhunskih ženskih aktova koje je naslikao Bukovac. U to doba, nagost, dapače i putenost, postaje i autonomna i dekorativna sastavnica slike. Bukovac je bio iznimno vješt i dobar portretist, ništa lošiji od učitelja mu Cabanela. Kao siromašnom amaterskom slikaru, portreti su mu još za boravka u San Franciscu u mladosti pomagali da preživi. Slikajući prema fotografijama izrađivao je portrete lokalnih naručitelja, što je poslije radio za solidne honorare cijelu karijeru.

Alexandre Cabanel, Autoportret s 29 godina, 1852.

Nastavio je s portretiranjem i za Salon i zaista je postao majstorom, najvećim i nenadmašnim, rekli bismo, za naše okvire. Portretirao je odličnike, vladare, političare, dužnosnike, crkvene dostojanstvenike, bogataše: biskupa Strossmayera, cara i kralja Franju Josipa, Isu Kršnjavija, crnogorske dinaste i njihovu obitelj, srpske kraljeve obje dinastije, Obrenoviće i Karađorđeviće, Baltazara Bogišića i Medu Pucića iz Dubrovnika, Samsona Foxa u Engleskoj. Od portreta je dobro zarađivao, njihovo izlaganje na Salonu podiglo im je znatno cijenu. Svaki put kada bi došao rodnoj kući u Konavle portretirao bi članove svoje obitelji. Portreti pokazuju iznimne oblikovne sposobnosti, ali i činjenicu da je bio spreman ponavljati i varirati vlastita rješenja. Vidljiva je sklonost rutini i ponavljanju s jedne, a s druge strane, iznijansirana sposobnost da uvjerljivo predoči realističku fizionomiju, oslika ljudski karakter portretiranoga lika, no portret shvaća kao društveni čin pa im katkada stišava psihološke karakterizacije. Kada slika portrete svoje obitelji, slobodan je i već pomalo impresionističkim rukopisom daje im unutarnju dinamiku i životnost. Majstorski je na ženskim portretima predočio svjetlinu puti, mekoću svile, podatnost krzna i svjetlucanje nakita. Oko 1897. uveo je bijelu (ne)boju u svoje slikarstvo. Autoportrete i nekoliko portreta slikao je u bijeloj košulji. Kada je slikao ženske portrete do pojasa ili cijelu figuru u eksterijeru, raznih dama iz visokoga društva, nazvanih „patricijkama“, tražio je da odjenu bijelu haljinu ne bi li dobio što intenzivniju svjetlost.

Edukativna i odlična izložba Vlaho Bukovac i Alexandre Cabanel: povijesni susret učenika i učitelja izniman je kulturni događaj za Zagreb i Hrvatsku.