Čudo Zagrebačke Biblije

„Najočiglednija differentia specifica po kojoj se Zagrebačka Biblija razlikuje od drugih biblijskih izdanja ne samo u hrvatskoj nego i, koliko mi je znano, svjetskoj biblijskoj tradiciji, jest u tome da su taj prijevod svetopisamskih knjiga u jednome kratkom vremenu, vremenu sabijenog nadahnuća, izradili ljudi iz Crkve i izvan nje. Stoga Zagrebačka Biblija nije samo crkvena knjiga nego i nacionalna; nema samo vjersku nego i općekulturnu važnost i vrijednost. Uvodni tekst Jure Kaštelana, sveučilišnoga profesora, književnika i, što je tadašnjim vlastima bilo najvažnije, pripadnika partizanskog pokreta, legalizirao je Zagrebačku Bibliju, knjigu koju je komunistički režim smatrao nepoželjnom.“

Te je rečenice izrekao novinar, književnik i prevoditelj Marko Grčić dana 26. rujna u dvorani Vijenac Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta u Zagrebu sudjelujući na okruglom stolu Zagrebačka Biblija – vrijeme – okolnosti – značenje, koji je u organizaciji Kršćanske sadašnjosti priređen o 50. obljetnici objavljivanja toga znamenitoga hrvatskog prijevoda Svetoga pisma Starog i Novog zavjeta. Okrugli stol o Zagrebačkoj Bibliji zbio se u okrilju prvoga međunarodnog znanstvenog skupa Hrvatski prijevodi Biblije – jezikoslovni i kulturni pristup, održana od 26. do 28. rujna na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Znanstveni skup o našim prijevodima Biblije priredili su Odjel za kulturu hrvatskoga jezika Hrvatskoga filološkog društva i Katolički bogoslovni fakultet.

Pojava Zagrebačke Biblije bio je važan kulturni događaj (Arhiv LYMK)

Svečanosti su prisustvovali zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško i Stjepan Baloban, predsjednik Kršćanske sadašnjosti, uz njih i rektor Hrvatskoga katoličkog sveučilišta Željko Tanjić, zatim dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Mario Cifrak, direktor i glavni urednik Kršćanske sadašnjosti Stjepan Brebrić te brojni predstavnici vjerskog i društvenog, znanstvenog i kulturnog života Zagreba i Hrvatske. Voditelj i moderator programa bio je don Anton Šuljić.

Orkestracija hrvatskoga jezika

Vratimo se Marku Grčiću, jednomu od književnih suradnika zaslužnih za jezičnu stilizaciju Zagrebačke Biblije, koji je na okruglom stolu rekao da je Biblija s jedne strane objava, a s druge književno djelo te da je utjecala ne samo na religijsku nego i na sekularnu misao. „Krleža, koji je sebe smatrao ateistom, prožeo je svoja djela biblijskim referencijama“, napomenuo je Marko Grčić te dometnuo da su „suradnici na izradi Zagrebačke Biblije bili poneseni nekim osobitim entuzijazmom, čak i oni koji nisu bili religiozni“. Najzaslužniji za nastanak toga hrvatskog prijevoda Biblije jesu Bonaventura Duda, Jerko Fućak, Jure Kaštelan i Josip Tabak, rekao je Marko Grčić, pri čemu je posebice nadahnuto govorio o potonjemu: „Josip Tabak iskazao se bogomdanim i izgrađenim smislom za hrvatski jezik, uz odlično poznavanje brojnih drugih jezika. Vladao je ne samo hrvatskim jezikom nego i njegovom orkestracijom; vladao je nivoima hrvatskoga jezika kao nitko drugi u njegovo doba.“

Spomenik Bibliji na Kaptolu

Akademik Ivan Golub, teolog i pjesnik, jedan od suradnika na izradi Zagrebačke Biblije, započeo je predavanje rekavši: „Milost je nakon 50 godina naći se uz Bibliju. Hrvatsku. Zagrebačku.“ Istaknuo je višestruku važnost Biblije: „Za svaki je narod od nemjerljive važnosti događaj prijevoda Biblije na njegov jezik jer Biblija nije samo spomenik vjere nego i spomenik jezika.“ Akademik Golub vratio se u povijest podsjetivši da je prvi cjeloviti prijevod Svetoga pisma na hrvatski jezik načinio početkom 17. stoljeća isusovac Bartol Kašić, ali „našijenci“, ili nostrates, kako ih u Apologiji naziva Kašić, osujetili su tiskanje hrvatske Biblije u Rimu jer ne bijahu skloni prihvatiti novi hrvatski književni i liturgijski jezik pisan latinicom. Prvi tiskani prijevod cijeloga Svetoga pisma na hrvatski jezik, koji je načinio franjevac Petar Katančić, objavljen je 1831. u Budimu. Tri desetljeća potom dovršio je teolog i bibličar Ivan Matija Škarić prijevod Biblije te ga objavio u Beču 1858–1861. Ivan Ev. Šarić objelodanio je svoj prijevod Biblije u Sarajevu ratnih godina 1941–1942. „Zagrebačku Bibliju imamo smatrati jednom od prvina plodova Drugoga vatikanskoga koncila u Hrvatskoj“, rekao je akademik Golub te kao simbolički važnu okolnost istaknuo da je Biblija izašla 14. rujna 1968. u Zagrebu na blagdan Uzvišenja svetoga križa. „Svi njezini djelatnici, nadasve glavni urednici i drugi urednici, nosili su taj rad kao križ, pri čemu su svaki bili jedan drugomu Šimun Cirenac.“ Zagrebačka Biblija objavljena je nakon nešto više od godinu dana napregnuta i zanosna posla, napomenuo je Ivan Golub te istaknuo da je riječ o nepojmljivo kratku roku, u čemu treba prepoznati čudo. „U pedeset godina od njezina prvotiska Zagrebačka Biblija objavljena je u približno 500.000 primjeraka. Nije li i to čudo, uzme li se u obzir da su Hrvati malobrojan narod? Ali narod koji čita Knjigu nad knjigama“, riječi su akademika Goluba.

„Nije uobičajeno da se knjigama podiže spomenik kao što je to slučaj sa Zagrebačkom Biblijom, kojoj je spomenik podignut na Kaptolu u Zagrebu. Ali valja imati u vidu da Biblija nije samo jedna knjiga, nego cijela biblioteka“, istaknula je na početku izlaganja Katica Knezović, autorica knjige Zagrebačka Biblija 1968. (Kršćanska sadašnjost, 2008) objavljene o 40. obljetnici njezina prvotiska. Posrijedi je prva cjelovito tiskana Biblija u Hrvatskoj, u Zagrebu – zbog čega ju je Bonaventura Duda, koji je uz Juru Kaštelana njezin glavni urednik, volio nazivati Zagrebačkom Biblijom. Budući da ju je pokrenula i izdala zagrebačka izdavačka kuća Stvarnost, pojavila se u svojemu prvom, iz 1968, i drugom izdanju, iz 1969, kao Biblija Stvarnosti. Od Stvarnosti je otkupljuje tada utemeljena izdavačka kuća Kršćanska sadašnjost i u nepromijenjenu obliku tiska od trećega izdanja iz 1974. Do godine 2015. doživjela je Zagrebačka Biblija dvadeset i tri izdanja. „Sve je na određeni način započelo kada je 6. siječnja 1967. Bonaventura Duda dostavio podnesak kardinalu Šeperu, nakon čega se dobila suglasnost crkvenoga poglavara o ulasku u pothvat s izdavačkom kućom Stvarnost te o al pari suradnji književnikâ i bibličarâ“, rekla je Katica Knezović. Prvi primjerak novotiskane Biblije darovan je kardinalu, napomenula je kao važnu pojedinost Katica Knezović te nadalje ispripovjedila da je u privatnoj audijenciji 20. rujna 1968. kardinal Šeper uručio taj primjerak papi Pavlu VI. „Službeno uručenje hrvatskoga prijevoda Biblije dogodilo se 29. studenoga 1968, kada je kardinal Šeper papi predao A-primjerak divot-izdanja, što je rimski L’Osservatore Romano u broju od 18. prosinca popratio fotografijom i prigodnim člankom Presentata al Santo Padre la nuova ‘Biblija’ in lingua croata, gdje se uz ostalo kaže da je ‘Bibliju u hrvatskome prijevodu objavila izdavačka kuća Stvarnost u čudesnoj tipografskoj opremi’“. Nadalje se moglo pročitati da je to monumentalno religijsko i književno djelo ostvareno suradnjom bibličara i književnika, koji su „uspjeli sačuvati svojstva i čistoću jezika“, prizvala je Katica Knezović reakcije i ocjene od prije pola stoljeća.

Zatim je Dino Milinović predstavio zbornik radova sa Znanstvenoga simpozija o 40. obljetnici Zagrebačke Biblije održana u Zagrebu 24. i 25. listopada 2008. Milinović je rekao da „nitko bez poznavanja Biblije ne može biti naobražen” te da su „rijetki oni koji pri susretu s Biblijom nisu osjetili svetu jezu”.

Nakon kraće stanke uslijedilo je predstavljanje triju knjiga. Prvo je bilo riječi o knjizi Biblijsko svjetlo vjere na putu života: biblijske teme vezane uz egzistenciju suvremenog čovjeka, kojoj je autor Božo Lujić, a predstavili su je Mario Cifrak, Nikola Hohnjec i Stjepan Brebrić.

O zborniku Znat će da prorok bijaše među njima (Ez 33,33), koji su uredili Stipe Kljaić i Mario Cifrak, a izišao je u čast franjevačkoga teologa i bibličara Bože Lujića iz reda Manje braće (OFM) u povodu 70. godine njegova života, govorili su Andrea Filić, dekan Franjevačke teologije u Sarajevu Danimir Pezer te sam autor.

Knjigu Nade Babić Hrvatski prijevodi Novoga zavjeta od 20. stoljeća predstavili su prevoditelj Mate Maras, Zrinka Jelaska i Nada Babić.

Izložba Biblija

U predvorju Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta priređena je izložba izdanjâ Biblije, na kojoj su se, uz prijevode na hrvatski, mogli vidjeti prijevodi na brojne svjetske jezike, od europskih do dalekoistočnih. Ta vrijedna i živopisna zbirka izdanjâ Svetoga pisma u vlasništvu je književnika Siniše Vukovića. Zatim su njegov Čakavski pištular, prijevod novozavjetnih poslanica na čakavsko narječje, predstavili akademik Tonko Maroević i autor Vuković.

Važno je pripomenuti da se Siniša Vuković upinjao pokazati kako je Bibliji bliži njegov „čakavski jezik“ nego hrvatski (novo)štokavski standard. Nije to ništa neobično: u posljednje se vrijeme aktivisti čakavskoga i kajkavskoga lingvističkog lokalpatriotizma sve više iscrpljuju pokušavajući dokazati da njihov govor nije ni dijalekt ni narječje, nego nešto znatno više i vrednije – jezik.

Odgovor na pitanje jesu li čakavština i kajkavština jezici ne može biti ni jednostavan ni jednoznačan. Jer takav nije ni dotični pojam jezik, nego se iskazuje višeznačnim odnosno semantički metaforičnim. U aporiji se valja utjecati bistromu dijakronijskom p(r)ogledu koji uzima u obzor i obzir povijesne, kulturne i emocionalne vrijednosti, tj. stoljećima izgrađivanu i jezikom izražavanu identitetsku samosvijest naroda hrvatskoga.

S pravom nazvan ocem hrvatske književnosti, Marko Marulić Splićanin već na naslovnici Judite (dovršene 1501) veli da je „u versih harvacki složena“, a na koncu spjêva „slovinjska“ slavi slova. A pridjeva čakavski u čakavskoj Juditi nema. U također čakavskim Zoranićevim Planinama, dovršenima 1536, „vila Harvatica“ izriče Zoranu prijekor: „Ah, nepomnjo i nehaju jazika harvackoga!“ Ne treba dalje umnažati primjere.

Nego nam je imati na umu da ni jedan stari pisac hrvatski nigdar nije nazvao vlastiti jezik kajkavskim, čakavskim, a ni štokavskim. A ovodobni pisci i jezičari što misle da bolje znaju koji su jezik nekoć rabili čakavski i kajkavski pisci nego oni sami – ne pokazuju time ništa drugo doli preuzetnost kojoj ostaje samo uzmak u sučeljenju s autentičnim književnopovijesnim očitovanjima.

Na proslavi 50. rođendana Zagrebačke Biblije – koja nije samo spomenik svetopisamskim porukama nego i lijeposti hrvatskoga književnog jezika – mogosmo se osvjedočiti da književnik Siniša Vuković neizričito ali jasno tumači kako njegov „čakavski jezik“ biva prikladnijim od štokavskoga standarda za interpretacije nekih novozavjetnih mjesta. Predstavljati svoju proizvoljno sazdanu čakavsku koinē kao superiornu pomno izbrušenu i znalački ugođenu jeziku slavljenice, Zagrebačke Biblije, i to na proslavi njezina rođendana, štoviše zlatne obljetnice – verbalni je čin koji ne orkestrira u simfoničnosti iliti suzvučju s mjestom i trenutkom, nego rezonira tonovima neumjesnosti.

Ne ulazeći u to je li rečeni izgred namjeravan ili se slučio pukom nesmotrenošću, nema sumnje da nije mogao narušiti svečanost i ljepotu jubilejskoga trenutka ni umanjiti hrvatskojezičnu te svaku drugu dostojnost i veličajnost naše pedesetogodišnje slavljenice.