Crni humor i plakatni angažman

Karijera redatelja, scenarista, producenta i povremenoga glumca Spikea Leeja traje dulje od tri desetljeća, odnosno uključujući njegove kratkometražne redateljske projekte s kraja 70-ih i početka 80-ih i nepuna četiri. Tijekom tog razdoblja Lee je kao autor doživljavao brojne uspone i padove, mijene i oscilacije, vrludanja i traganja za svrhom i smislom vlastita stvaralaštva, pritom se tijekom proteklih dvadesetak godina uz intenzivnije i kakvoćom ponekad sumnjivo okretanje žanru (triler Insajder, humorna drama Ona me mrzi) sve češće posvećujući istinitim pričama (krimi-drama Ljeto kada je ubijao Sam, Insider, ratna drama Miracle at St. Anna), sve do recentnoga naslova Crni član KKKlana, koji nudi solidnu, ali ne i iznadprosječnu žanrovsku obradu istinite storije. S iznimkom njegova potpisniku ovih redaka najuspjelijeg i najdražeg ostvarenja, majstorske egzistencijalne drame 25. sat, te ne baš suvisla i u cjelini promašena prepravka impresivne psihološke triler-drame Oldboy Chan-wook Parka, Lee je ostajao vjeran manje ili više promišljenu te sve manje intrigantnu i zanimljivu tematiziranju svakodnevice i problema s kojima se susreće afroamerička populacija, bez obzira bila riječ o dometima prilično skromnoj drami Red Hook Summer iz 2012. ili također ove godine realiziranu žanrovski srodnu naslovu Pass Over. Kako se vidi iz navedenoga, Leejevi filmovi već godinama sve češće zaobilaze domaća kina, a na prikazivanje Crnog člana KKKlana distributere su valjda nagnale provokativnost filmske priče te Velika nagrada žirija na ovogodišnjem festivalu u Cannesu, na kojem je film osvojio i Posebno priznanje Ekumenskog žirija.

John David Washington uvjerljiv je kao Ron Stallworth

I na temelju toga i prema praktički hvalospjevima kojima je novi „Spike-Lee-džoint“ dočekan kod američke kritike, reklo bi se da je riječ o povratničkom djelu filmaša koji sve svoje aktivnosti prilagođava rasporedu utakmica košarkaške momčadi Knicksa. Nažalost, ti su hvalospjevi pretjerani, jer je posrijedi tek dosta solidno ostvarenje u kojem su vrlo dobra i mjestimice razigrana režija, scenografski, kostimografski i ikonografski odlično rekreiranje razdoblja ranih 70-ih godina, zanimljivo postavljeni likovi, a donekle i njihovi međuodnosi, ironiziranje nekadašnje političke nekorektnosti u ophođenju s aktualnom situacijom u kojoj je ta korektnost gotovo iščezla, atmosferična fotografija Chayseja Irvina te mnogo šarma i (crnog) humora ozbiljno, a potkraj i gotovo kobno opterećeni autorovim eksplicitnim, doslovce plakatnim i samim tim iritantnim angažmanom protiv aktualnog američkog predsjednika Donalda J. Trumpa. Od svojevrsnoga prologa tijekom uvodne špice, u kojem promatramo sredovječnog bijelca (Alec Baldwin s asocijacijama na njegova Trumpa iz šoua Saturday Night Live) koji pred kamerom uvježbava govor mržnje usmjeren protiv crnaca i Židova, dok na platnu iza njega promiču kadrovi Griffithova Rađanja jedne nacije, preko svakako efektnih, ali opet odveć doslovnih kadrova negdje po sredini filma, u kojima Griffithovo antologijsko ostvarenje s različitim emocijama i predznacima skupno gledaju s jedne strane članovi Ku Klux Klana, a s druge mladi aktivisti za prava crnaca i nekadašnji pripadnik Crnih pantera, do završnice u kojoj „veliki mag KKK-a” David Duke uzvikuje „America first!“, što odobravaju i za njim ponavljaju okupljeni, te umetnutih kadrova TV-reportaže s rasističkih nereda u Charlottesvilleu iz ljeta 2017, uz kadrove Trumpa koji tvrdi kako i među pripadnicima KKK-a ima dobrih i poštenih ljudi, antitrampovski se angažman nimalo suptilno provlači čitavim trajanjem.

Protagonist je filma čiji naslov dijelom zavarava gledatelje Ron Stallworth (John David Washington), mladi policajac i prvi Afroamerikanac u policijskoj upravi Colorado Springsa, koji zbog predanosti poslu stoički podnosi rasistička podbadanja i omalovažavanja kolega. On je pozitivac koji nakon ubacivanja na skup mladih i navodno radikalnih Afroamerikanaca, gdje upozna privlačnu vršnjakinju Patrice, dođe na ideju da telefonski kontaktira spomenutoga Davida Dukea te da mu se izmijenjena glasa i govora, jer prema Dukeovim riječima crnci imaju posebne naglaske i koriste određene fraze, predstavi kao zadrti bijeli rasist. Nakon što razgovor prođe bolje od očekivanja, u priču ulazi Ronov kolega Flip Zimmerman (Adam Driver), također pozitivac predan poslu, ali obilježen židovstvom, zbog čega i sam trpi podbadanja. On će se oponašajući Ronov glas lokalnim članovima KKK-a predstaviti kao Dukeov sugovornik i žestoki rasist, da bi naposljetku kao i Ron sudjelovao u sprečavanju rasnim fanatizmom motivirana postavljanja eksploziva pred domom Patrice i njezinih koleg(ic)a. Zbog doslovnog angažmana film šepa i u žanrovskom smislu, jer krimi-potka stalno biva razvodnjavana s jedne strane doslovnošću, a s druge humorom. No to ne znači da Crni član KKKlana generalno nije zanimljiv, duhovit i intrigantan.