Atipično otvaranje sezone

Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije novu je koncertnu sezonu Majstorskoga ciklusa otvorio ponešto neuobičajenim programom. Na početku njihova prvoga koncerta, održana 4. listopada u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, našlo se tako ne simfonijsko nego komorno djelo, nakon kojega je slijedila skladba uglednog, ali skladatelja ponajprije filmske glazbe, dok je drugi dio koncerta ostao vjeran „klasičnim“ koncertnim rasporedima donoseći – simfoniju. Komorno djelo u pitanju bilo je Andante i varijacije u B-duru, za dva klavira, dva violončela i rog skladatelja Roberta Schumanna, djelo koje se rijetko izvodi u tom izvornom sastavu (poslije ga je Schumann obradio za dva klavira), kojim ni sam skladatelj, po svemu sudeći, nije bio sasvim zadovoljan. Skladbu su izveli pijanisti Petra Gilming i Danijel Detoni, violončelisti Enrico Dindo i Branimir Pustički te hornist Radovan Vlatković. Uigrana izvedba Schumannova djela bila je svakako muzikalna, tonski uređena i angažirano predstavljena, uz velik trud i intenzivnu komunikaciju svih članova toga ad hoc sastava. Ipak se ne možemo oteti dojmu da je djelo zahtijevalo još nešto više suptilnosti i možda zanesenijega pristupa od onoga predstavljena u konačnici, možda i na račun briljantnosti zvuka (klavira) i preciznosti koraka.

Radovan Vlatković i SO HRT-a / Snimila Marija Štilinović

Maestro Enrico Dindo, koji je tim koncertom započeo svoj drugi trogodišnji mandat šefa dirigenta Simfonijskoga orkestra HRT-a, preselio se zatim za dirigentski pult, a Radovan Vlatković na mjesto solista pred orkestrom, kako bi interpretirali Koncert za rog i orkestar (iz 2003) Johna Williamsa, američkoga skladatelja poznata po uspješnim i grandioznim te višestruko nagrađivanim filmskim partiturama (Ratovi zvijezda, Harry Potter, Schindlerova lista, E. T. …). I dok je u navedenim filmovima Williamsova glazba zasigurno bila jedan od važnih čimbenika konačnoga rezultata i proizvoda, odnosno pružila im dodatnu dimenziju iskustvenosti, njegov je okušaj u „klasičnoj“ glazbi mnogo manje učinkovit i zaokružen. Radovan Vlatković iskoristio je priliku koju mu je djelo pružilo da još jednom pokaže svoje ekspresivne i tehničke mogućnosti u najrazličitijim zamislima, gestama i tehnikama sviranja, no peterostavčana partitura u cjelini se doimala tek kao niz efekata i zvučnih igračaka, koje uho iz trena u tren nastoje očarati novim svjetlucanjima, no ne uspijevaju njegovu pozornost zadržati dulje od trenutka.

Nakon stanke, maestro Dindo svoj je orkestar poveo u još jednu izvedbu Schumannove glazbe, 2. simfonije u C-duru, op. 61. I upravo je izvedba na kraju sve stavila na svoje mjesto; orkestar je muzicirao pronalazeći pravu dozu ravnoteže između romantički zanesenih fraza i fine preciznosti u predstavljanu i najsitnijih detalja partiture. Prelijepo oblikovanje boja i kontrasta širilo se kroza sve dionice, a tek je u polaganome, trećem stavku (Adagio espressivo) možda popustio intenzitet građenja širokih ekspresivnih lukova. Schumannova glazba, pokazalo se, itekako dobro leži našemu orkestru i maestru Dindu, koji je predstavlja prirodno i uvjerljivo. Radujemo se stoga nastavku sezone, tijekom koje će Simfonijski orkestar HRT-a predstaviti i ostatak simfonijskoga stvaralaštva Roberta Schumanna.