Zašto znanstveni zor?

Zašto znanstveni zor? Čini se da nam je potrebna spona između znanosti i svakodnevnog života jer će znanstvena otkrića u bliskoj budućnosti jako promijeniti naš život. Zato ćemo u ovoj kolumni nastojati razmišljati sporo, tražiti pogled s druge strane i koristiti analogije u našem razmišljanju kako bismo približili znanstvene teme i pitanja kao što su: Što zaokuplja suvremenu znanost?, Koja će se područja u budućnosti više istraživati?, U kojoj mjeri možemo i trebamo li usporiti starenje?, Dokle smo došli u istraživanju svemira? Kakav je odnos znanosti i vjere? 

Zašto i kada treba razmišljati sporo? Pojam sporog i brzog razmišljanja uveo je nobelovac Daniel Kahneman u knjizi Thinking, Fast and Slow. Jezikom matematike brzo razmišljanje treba nam kad želimo zbrojiti dva i dva, a sporo ako množimo sedamnaest i devetnaest. Brzo razmišljanje troši manje energije i skloniji smo mu i za teže probleme, što često vodi u zabludu.

Jezikom psihologije sporo razmišljanje treba nam kad želimo biti ljubazni i onda kad smo ljuti ili kada netko želi lagati, a brzo npr. za orijentiranje prema izvoru iznenadnoga zvuka. Znanstvenici bi trebali biti skloniji sporom razmišljanju jer tako mogu dublje sagledati stvari i riješiti teže probleme.

Ipak, u svakodnevnom životu ljudi često razmišljaju brzo jer imaju privid da tako brzo rješavaju probleme. Npr. rado ćemo nekome nalijepiti etiketu da je ovakav ili onakav jer onda ne moramo razmišljati o svakom njegovom činu, nego već unaprijed znamo da je sve što radi dobro ili loše.

Pokušajte brzo riješiti ovaj problem. Reket i loptice zajedno koštaju 1100 kn, a reket stoji 1000 kn više od loptica. Koliko koštaju loptice? Zavodljiv odgovor koji nam se prvo nameće jest da za loptice treba izdvojiti 100 kn. Ipak, ako loptice koštaju 100 kn, a reket košta 1000 kn više od loptica onda to zajedno daje 1200 kn, a ne 1100 kn. Brzo razmišljanje odvelo nas je u krivu ulicu. Zbog toga će znanstveni zor promovirati sporo razmišljanje.

Pogled s druge strane zna često olakšati rješavanje ili razumijevanje problema. Mnogi se sjećaju anegdote iz romana Marka Twaina Tom Sawyer, kad glavni junak Tom dobije zadatak obojiti ogradu. Ograda je velika, a zadaća je tim teža jer mnogi prijatelji prolaze pored ograde i možda će zadirkivati Toma. U tom trenutku Tom prilazi problemu s druge strane i predstavlja prvom prijatelju zadatak bojenja kao vrlo kul, što uskoro stvori red znanaca pred ogradom, koji su se svi htjeli okušati u bojenju ograde, a bili su čak voljni za to i platiti. Jezikom fizike, problemi sudara čestica često su lakše rješivi kad prijeđemo u sustav središta masa. Taj sustav miruje ili se giba jednoliko ako na njega ne djeluju vanjske sile.

Često znam studentima reći da je ljepota fizike u analogijama. Ako pojavu opaženu u nekom području znanosti možemo analogno primijeniti u nekom drugom, često možemo doći do jednog općenitijeg principa koji nam omogućava predviđanja u širem spektru pojava u prirodi. Npr. ako uočimo da Mjesec djeluje jednakom silom na Zemlju kao i Zemlja na Mjesec, a to isto uočimo i s dvama nabojima bez obzira kako veliki ti naboji bili, onda smo došli do III. Newtonova zakona. Taj općenitiji princip možemo onda primijeniti i u slučaju napuhanog balona iz kojega zrak izlazi na jednu stranu, a on se giba na suprotnu.

Primijenimo spomenute tri stvari (sporo razmišljanje, pogled s druge strane i analogiju) pri komentiranju jednog aktualnog događaja i uočimo prednosti takva gledanja na probleme. Ivica Puljak, poznati znanstvenik, inače moj kolega i prijatelj, nedavno je uputio pozitivno i optimistično pismo djeci u školi prije početka školske godine. U tom pismu između ostaloga piše: „Znanost nas je naučila da svemir i prirodni zakoni nemaju svrhu i smisao…“ Možemo brzo razmišljati i zaključiti da ugledni znanstvenik sigurno ima znanstveno uporište za svoje tvrdnje i bez kritičnosti ih prihvatiti. Ipak, ako malo sporije razmislimo, dolazimo do zaključka da se znanstvenim metodama koje uključuju postavljanje hipoteze i eksperimentalnu provjeru ne može dohvatiti pitanje smisla. Vrlo lagano možemo naoko znanstvenim tvrdnjama izaći iz okvira znanosti. Npr. ako kažemo da je čovjek skup atoma, to je znanstvena tvrdnja, ali kad kažemo da čovjek nije ništa drugo nego skup atoma, onda s „ništa drugo nego“ izlazimo iz okvira znanosti. Nakon što sam Ivicu upozorio na navedenu rečenicu, prihvatio je da bi bolje bilo reći da nas je znanost naučila da još nitko nije dokazao da svemir ima svrhu i smisao. Pogled s druge strane kaže da još nitko nije dokazao ni da svemir nema svrhe ni smisla jer u znanosti postoje i pokusi (Michelson–Morley) koji su pokazali npr. da ne postoji eter (sveprisutna tvar koja omogućava širenje elektromagnetskih valova). Analogno i tvrdnja Carla Sagana da je svemir sve što jest, sve što je ikada bilo i što će ikada biti izlazi iz okvira znanosti i zapravo sažima naturalistički svjetonazor. Slično se može tvrditi i za tvrdnje da je svemir netko stvorio, tvrdnje koje sažimaju teistički svjetonazor.

Čini mi se da, ako sporije promislimo, pogledamo stvar s druge strane i primijenimo opaženo u drugim primjerima, dolazimo do zaključka da znanstvene metode imaju granice i da ih trebamo biti svjesni kad komentiramo svijet oko sebe.