U Njemačkoj sve jače vrije

Površno gledajući Njemačka je gotovo najsređenija i najmirnija zemlja u Europskoj Uniji zahvaljujući dobrom gospodarskom stanju, urednom funkcioniranju demokratskih institucija i mentalitetu građana. No pri pažljivijem promatranju društvenih zbivanja uočavaju se pukotine na površini te stabilnosti. Premda je Njemačka ujedinjena prije tridesetak godina, kako se lijepo definira, u „jedinoj mirnoj revoluciji“ svoje povijesti, društvene razlike između bivše komunističke Njemačke Demokratske Republike i stvarno demokratske zapadne Savezne Republike Njemačke vidljive su još i danas, te izbijaju na površinu kad se u njih na bilo koji način uplete politika. To se posebno vidi u rješavanju problema oko jednog milijuna izbjeglica koji su u posljednje tri godine došli u Njemačku kao „idealnu zemlju“ svojih snova nakon napuštanja ratom zahvaćenih prostora Bliskog istoka i stalne bijede u državama Afrike.

Demonstracije diljem Njemačke nakon ubojstva Nijemca u Chemnitzu / Snimio Henning Kaiser / DPA / PIXSELL

Kad je prije tri godine svijet bio potresen slikama zapuštenih bjegunaca na Istočnom kolodvoru u Budimpešti, njemačka savezna kancelarka Angela Merkel ne posavjetovavši se sa svojom vladom, a još manje s parlamentom, pozvala je te jadnike da dođu u njezinu zemlju, ali to su kao „otvorena vrata“ njemačkoga eldorada shvatili brojni drugi migranti uputivši se tzv. balkanskom rutom i preko Sredozemnoga mora do zemlje gospođe Merkel. Ona je tada, s današnjega gledišta promatrano, izgovorila fatalne riječi Wir schaffen das, mi ćemo to svladati, koje nikad nije formalno demantirala, premda je pod pritiskom zbilje i vodstva posestrimske bavarske Kršćansko-socijalne unije odustala od tadašnje Willkommenskulture, kulture dobrodošlice, priklonivši se realističkom stajalištu da se poteškoće izbjegličkoga cunamija moraju rješavati u njihovim zemljama, potom određivanjem kvota prijama u drugim članicama Europske Unije i naposljetku snažnijom kontrolom granica EU-a, na kojima bi trebalo dijeliti političke azilante od ekonomskih izbjeglica, što do danas nije ostvareno ni u najmanjoj mjeri. Priljev izbjeglica zaustavljen je u Turskoj, za što EU plaća Ankari milijunske iznose u eurima, balkanska je ruta zatvorena, Italija propušta u svoje luke samo manje brodove s bjeguncima, dok najveći teret toga nevoljko snosi Španjolska. Cjelokupna problematika time nije ni izdaleka riješena.

Još prije velikog priljeva afro-azijskih emigranata, u istočnoj Njemačkoj bile su organizirane demonstracije protiv tzv. muslimanske agresije. Prosvjede su predvodili Patrioti Europe protiv islamizacije Zapada, ili njemačkom kraticom Pegida. U bivšem DDR-u zapravo nije bilo muslimanskih imigranata pa su se mnogi čudili odakle taj strah od islamizacije. Uzroke treba tražiti baš u tome izostanku muslimanske populacije, na koju istočni Nijemci, za razliku od zapadnih, nisu bili navikli. U „staroj“ Saveznoj Republici Njemačkoj živjelo je oko pet milijuna muslimana, većinom Turaka, a taj se broj povećao nakon dolaska novih imigranata na više od šest milijuna. Dominiraju u pojedinim gradskim četvrtima, sagradili su džamije, imaju svoje institucije, publikacije, kina, trgovine i zabavišta. Vodeći njemački političari zaključili su temeljem toga: Der Islam gehört zu Deutschland, islam pripada Njemačkoj, dok drugi tvrde suprotno: muslimani pripadaju Njemačkoj, ali ne islam. Neki autori kao Thilo Sarazzin (član Socijaldemokratske stranke Njemačke!) podižu uzbunu da bi Njemačka mogla prestati biti ono što je sad, naime kršćanska i europska zemlja, ako dopusti nekontrolirani priljev imigranata, prije svega muslimana, pa je njegova knjiga pod naslovom Deutschland schafft sich ab, Njemačka ukida samu sebe, izašla u vrtoglavoj nakladi od jednog milijuna i petsto tisuća primjeraka, premda su je kritičari ocijenili nedovoljno stručnom.

Ubojstvo u Chemnitzu

Svaki put kad pojedini imigranti počine neki kriminalni prijestup to izaziva zgražanja s nedokazivim zaključcima kako se to moglo izbjeći da njemačka vlada nije dopustila tako velik priljev stranaca. Većina imigranata nije našla posao, mnogi čekaju da budu ekstradirani jer im nije priznat azil, općenito govoreći oni ni izdaleka nisu integrirani u njemačko društvo, premda je, prema posljednjim podacima, oko 300.000 bivših bjegunaca našlo zaposlenje u njemačkom gospodarstvu, čije pojedine grane upravo vape za novom radnom snagom. I onda se potkraj kolovoza dogodilo ubojstvo jednog Nijemca – navodno su ga ubili Sirijac i Iračanin – u istočnonjemačkom gradu Chemnitzu (za vrijeme DDR-a Karl Marx Stadt), koje je izazvalo višetjedne demonstracije u organizaciji uglavnom desničarskih udruga, kojima se priključila najveća oporbena stranka u njemačkom Bundestagu, Alternativa za Njemačku, (njemačka kratica AfD). Tim demonstracijama suprotstavili su se krajnji ljevičari, a osudili su ih i brojni obični građani, umjerene demokratske institucije i ugledni pojedinci. Međutim, navedeno ubojstvo nije jednoznačno opisano, policija je na demonstracije reagirala smušeno, njemački lokalni i savezni političari ocjenjuju čin i posljedične demonstracije kontroverzno. Zanimljivo je da se općenito nezadovoljstvo širokih slojeva građana istočne Njemačke zasniva na njihovu osjećaju podčinjenosti nakon ponovnog ujedinjenja, premda je zapadna Njemačka uložila u bivši DDR milijarde eura u sređivanje infrastrukture, moderniziranje industrije i obnovu zapuštenih gradova. Nijemci s istoka zemlje tuže se da njihovu radu i uspjesima u DDR-u nije odano dovoljno priznanje, da nije zaustavljeno iseljavanje mlađeg svijeta s istoka na zapad zajedničke države, i uopće da njih „oholi“ Zapadnjaci smatraju građanima „drugoga reda“, premda navedeno ne odgovara istini.

Rađa li se u Saskoj još agresivnija njemačka desnica?

Podjela njemačkog društva glede reagiranja na zlodjela izbjeglica razlikuje se po intenzitetu ne samo između dviju posestrimskih stranaka, Kršćansko-demokratske i Kršćansko-socijalne unije, nego i na istoku i zapadu zemlje. Dok se na poziv stranke AfD nakon ubojstava u zapadnonjemačkim gradovima Freiburgu i Offenburgu, a počinitelji su bili bjegunci, odazvalo samo po nekoliko stotina demonstranata protiv imigrantske politike vlade gospođe Merkel, nakon zločina u istočnonjemačkom Chemnitzu uslijedile su masovne demonstracije u kojima su sudjelovali ne samo zabrinuti građani i pristaše AfD-a nego i neonacisti i huligani. Ta opasna mješavina u saveznoj zemlji Saskoj izazvala je bojazan da bi agresivna desnica uskoro mogla toliko ojačati da bi ugrozila funkcioniranje demokracije u nekim njemačkim pokrajinama, pa i u cijeloj zemlji. U Chemnitzu su neki prosvjednici podizali ruke na Hitlerov pozdrav!

No dok je Angela Merkel (CDU) ta nemila zbivanja označila „pogromom i hajkom na strance“, predsjednik saske vlade Michael Kretschmer (CDU) izjavio je da toga u Chemnitzu nije bilo, a u tome ga je podupro i šef Saveznog ureda za zaštitu ustavnosti Hans-Georg Maaßen, čiji je nadležni ministar nitko drugi nego Bavarac Horst Seehofer (CSU), šef resora unutarnjih poslova koji je izjavio da se potpuno slaže s tim službenikom suprotstavivši se mišljenju kancelarke Merkel. Oporba traži podrobno izjašnjavanje Maaßena i u krajnjoj liniji njegovu ostavku, a on nakon svega tvrdi da nije rekao što je rekao. Seehofer je dolio ulje na vatru izjavom kako je „migracija majka svih problema“, čemu se žestoko protivi koalicijska Socijaldemokratska stranka, koja najvažnije probleme vidi u socijalnim nejednakostima njemačkoga društva. Svađa naveliko ide u prilog oporbenom AfD-u. Neki socijaldemokratski i demokršćanski političari traže da Ured za zaštitu ustavnosti kontrolira barem neke dijelove AfD-a, čemu se protivi Seehofer, dok neki oporbenjaci zahtijevaju ukidanje i novo formiranje Ureda za zaštitu ustavnosti. Prava kakofonija kako u vladinim tako i oporbenim strankama demokratske Njemačke, koja bi mogla pridonijeti jačanju ekstremne desnice na način sličan tridesetim godinama 20. stoljeća, kad je jedan od razloga za uspjeh Hitlerove Nacionalsocijalističke partije bila nesloga demokratskih stranaka. Naravno, današnja je Njemačka daleko od toga, ali s obzirom na velike uspjehe desnih populista u Europi, ne treba odbaciti mogućnost da bi se ti valovi mogli proširiti i na tu dosad sigurnu i mirnu zemlju, koja bi time otpala kao saveznica Francuske u nastojanjima oko jačanja Europske Unije kao jamca demokracije u našem nemirnom svijetu, u kojemu Rusija, Kina i Amerika igraju sve opasnije igre.

Što zapravo hoće AfD

Ponajprije valja ustvrditi da su tri vodeće političke stranke u Njemačkoj, kršćanski demokrati, socijaldemokrati i kršćanski socijalisti, doživjele na prošlim parlamentarnim izborima u listopadu 2017. velike poraze, dok je oporbena Alternativa za Njemačku više nego udvostručila broj birača. Nakon neuspjela pokušaja da se formira tzv. Jamajka-koalicija sastavljena od kršćanskih stranaka, zelenih i liberala, dvije gubitničke političke obitelji, kršćanske stranke i socijaldemokrati, ponovno su uspostavile veliku koaliciju, tako da je AfD ušao u Bundestag kao najjača oporbena stranka. U programu stranke zapisani su uobičajeni konzervativni zahtjevi glede rada, obitelji, mirovina i zdravstva, koje bi mogle dijeliti i kršćanske stranke, ali ostali prijedlozi odudaraju od programa svih drugih stranaka: strogi su glede dodjeljivanja azila i integracije bjegunaca, u politici prema EU traže da Unija bude „zajednica suverenih država“, izlazak iz monetarne unije i uvođenje njemačke marke.

U javnim nastupima vodećih ljudi stranke bilo je za demokratski konsenzus neprihvatljivih teza, kao ona supredsjednika AfD-a Aleksandera Gaulanda da je nacizam u usporedbi s tisućgodišnjom pozitivnom poviješću njemačke nacije bio samo „ptičji izmet“ (dakle sitnica!), da Nijemci moraju biti ponosni na uspjehe svoje vojske u dva svjetska rata i da zatopljenje Zemljine atmosfere nije rezultat ljudskoga djelovanja. Čak i konzervativne novine uočile su da u ekstremnoj frakciji AfD-a ima političara čija se ideologija bitno ne razlikuje od nacističke, ali u stranci postoji još veća skupina koju se može ocijeniti „normalno konzervativnom“. Gauland zagovara „mirovnu revoluciju“ koja bi svrgnula „sustav Merkel“, ma što to značilo, ali ne bi načela ustavni poredak. U svakom slučaju može se zaključiti da AfD još nije našao za sve pripadnike stranke prihvatljivu ideologiju i da mu je program djelomično neostvariv. U nekim njegovim dijelovima, konkretno u vanjskoj politici, „alternativci“ se slažu s pojedinim istaknutim članovima socijaldemokracije, primjerice traže prijateljske odnose s Putinovom Rusijom i sužavanje prava europskih institucija, što simpatiziraju i bavarski kršćanski socijalisti. Uspjeh AfD-a, pogotovo u istočnoj Njemačkoj, može se objasniti i time što dvije velike i prilično istrošene stranke sve više gube na popularnosti, a liberali, zeleni i ljevičari nemaju shvatljive i mnogima prihvatljive odgovore na gospodarske i političke izazove njemačke, europske i svjetske današnjice. Politička klasa uzdigla se iznad tzv. običnih ljudi, koji, osim toga, sve manje vjeruju medijima optužujući ih, kao u vrijeme nacizma, da lažu (Lügenpresse). Osjećaj političke napuštenosti kod mnogih ljudi u Njemačkoj rađa protestno držanje bez dubljeg razmišljanja, što ide u korist AfD-u, a to onda izaziva opću nesigurnost kod drugih stranaka u krucijalnom pitanju kako postupati s „alternativcima“. Oni će u dogledno vrijeme još više uzbuđivati njemačku javnost, ali u najboljem slučaju mogu se prilagoditi političkom sustavu da bi za ostale stranke bili prihvatljivi za koaliranje. Ako to ne učine, ostat će predugo u oporbi i time izgubiti dosadašnju upadljivost.