U čast velikanima

Glazbene večeri u Sv. Donatu ove su godine imale 58. rođendan i odlično se drže. Zaključak je to koji se nameće nakon festivalske lepeze od trinaest koncerata, koja je zadovoljila sve ukuse domaćih i gostiju. Od posvete velikom Rossiniju u povodu 150. obljetnice smrti do kineskog orkestra bambusovih flauta, od standardnih zadarskih koncertnih prostora do Marine Dalmacije u Sukošanu i Galerije Marije Ujević-Galetović na Silbi, ovogodišnji je festival pomaknuo granicu repertoarnih očekivanja publike. Vidjelo se to i na svečanom otvaranju nazvanu Njegovo veličanstvo, klavir! održanom na Forumu 4. srpnja, na kojem su trojica pijanista – Marijan Đuzel, Jurica Šoša i Andrej Gugnin – djelima Liszta, Rahmanjinova i Čajkovskog pokazali kako je spoj orkestra i klavira do danas jedna od najljepših simbioza u povijesti glazbe. Kroz svemir Bachova Umijeća fuge prošetao je Pavao Mašić na orguljama zadarske katedrale.

Pojačani Zadarski komorni orkestar s dirigentom Ivanom Repušićem i sjajnim solistom Romanom Simovićem  / Snimio Željko Karavida

Ako treba istaknuti po čemu će ovogodišnji festival ući u anale, onda je to koncert Simfonijskog orkestra HRT-a održan 17. srpnja na Silbi, otoku pod čijim su čempresima posljednje utočište našla dvojica velikana hrvatske glazbe 20. stoljeća – Bruno Bjelinski i Igor Kuljerić. Gotovo je nevjerojatno da je tek tim koncertom otok umjetnika prvi put ugostio veliki orkestar, čime je sa zakašnjenjem od dvadeset i šest godina nakon smrti jednoga i dvanaest godina po odlasku drugoga odana počast dvojici naših glazbenih velikana. Koncertom na kojem su uz Simfoniju otoka Bruna Bjelinskog izvedeni Kuljerićevi Silbenski tanac, pet prizora iz suite Riki Levy i Folk art II ravnao je Alan Bjelinski, a u solističkoj ulozi nastupila je Ivana Bilić Kuljerić.

Ipak, zadarska je publika kao i svake godine s posebnim žarom dočekala koncert svog ansambla – Zadarskog komornog orkestra – s najvećim imenom zadarske glazbene scene, Ivanom Repušićem na čelu. Ove je godine Repušić koncertom održanim 25. srpnja zaključio petogodišnji ciklus u kojem je sa Zadarskim komornim orkestrom, ansamblom koji je davno prerastao komorni sastav i zvuk, izveo sve Beethovenove simfonije. Herojski projekt zadarske izvedbe Beethovena zaključen je Eroicom, uz koju je na programu koncerta u prepunoj zadarskoj katedrali bio i Brahmsov Violinski koncert, op 77. uz sjajnoga Romana Simovića, koncertnog majstora Londonskih simfoničara, kojemu nije bilo ispod časti sjesti za prvi pult violina i odsvirati Eroicu u drugom dijelu koncerta. Ad hoc sastavljen orkestar – čiju bazu čine profesori zadarske glazbene škole potpomognuti velikim brojem zadarskih snaha, zetova i prijatelja – ni po čemu nije kaskao za svjetskim imenima dirigenta i solista. Zasluga je to u prvom redu uistinu velikog Repušića, koji je još prije dvadesetak godina kao đak zadarske glazbene škole i voditelj amaterskoga crkvenog zbora svoju hrabrost stavljajući pred ansambl djela koja redovito izvode svjetski ansambli kojima sada ravna.

Repušić je dirigent koji, poznavajući u tančine partituru, tijekom cijele izvedbe jasno komunicira sa svakim članom orkestra, a da uz minuciozni pristup motivskoj građi pojedinih dionica pritom ne zapostavi i cjelinu. Dirigent je tako prvi i završni stavak Eroice otvorio na tragu tzv. povijesno osviještenih izvedbi i zvuka ranoga 19. stoljeća, da bi suptilno vođenim crescendom doveo Zadarski komorni orkestar do volumena koji gotovo da ne stane u zadarsku prvostolnicu. Što su nam maestro i uprava festivala pripremili za sljedeće sezone još ćemo vidjeti, no ako je suditi prema dosadašnjoj suradnji, zadarska će publika i dalje biti počašćena velikim izvedbama.