Oda individualizmu

Beckomberga je fragmentarno strukturiran roman ugledne švedske spisateljice Sare Stridsberg (1972) sastavljen od brojnih kratkih refleksivnih dionica pripovjedačičina prisjećanja na vrijeme u naslovnoj psihijatrijskoj bolnici provedeno s ocem, kojega je godinama tamo svakodnevno posjećivala. Reminiscencijske epizode presijecane su dokumentarističkim dionicama s tehničkim i organizacijskim pojedinostima o bolnici (najvećoj te vrste u Europi, za više od 2000 pacijenata, otvorenoj od 1932. do 1995) i povijesti njezine izgradnje te statističkim podacima. Tomu su pridodana i junakinjina razmišljanja o svome životu, sjećanja na događaje iz djetinjstva te intimna analiza odnosa s majkom, ali i deskripcija života sa sinom, kojega je odlučila podizati samostalno, i prije rođenja raskinuvši s ocem djeteta. A i ta odluka odraz je njezine sklonosti drastičnom individualizmu, analognu očevu poimanju svijeta. Iznimna bliskost s njim upućuje i na njezinu želju življenja u nekom drastičnom obliku samoće, izolacije, kao oblika otpora svijetu koji se ne ćuti dijelom stvarnosti koja iziskuje prilagodbu i neku vrstu pokoravanja.

Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2018.

Diskurs i ton pripovijedanja autorica sugestivno prilagođava karakternim osobinama protagonista, ispisujući dojmljivu poetsku prozu melankolična, tjeskobna ugođaja, ali koji, paradoksalno, ne zagušuje niti opterećuje, već je riječ o snovitosti, nježnom, paučinastom, pamučnom proznom izričaju na rubu onirizma, kao još jednoj analogiji želje aktera za bijegom i skrivanjem od zbilje. Iako je u bolnicu doveden zbog alkoholnog delirija, alkoholizam nije razlog hospitalizacije junakinjina oca Jimmyja, nego simptom duboko ukorijenjene tuge, protiv koje se bori, bezuspješno, alkoholom, koju alkoholom nastoji, bezuspješno, iz sebe istjerati. I svi ti pacijenti u Beckombergi, koje vanjski svijet smatra „ludima“, takvima su percipirani upravo zbog odvojenosti od izvanjskosti, zbog drastične uronjenosti u sebstvo, u samoću, u dubinu svoje nutrine iz koje se i ne pokušavaju izvući, u kojoj im je dobro na način neshvatljiv tzv. normalnima. Oni, tzv. normalni, samoću smatraju neprirodnom, dok ti tzv. ludi nemaju potrebu biti s drugima, zadovoljni u svojoj inzularnosti, a koja se smatra otklonom od normalnosti i podvrgava liječenju. Naravno, postoje brojni opravdano liječenju podvrgnuti ljudi, opasni za sebe i okolinu, kao i oni nesposobni za samostalan život, ali oni nisu u autoričinu fokusu, već Sara Stridsberg problematizira skupinu ljudi koji su svjesni realnosti i sposobni za život u njoj, ali to zapravo ne žele, ustrajavajući na življenju svedenu na uronjenost u sebe. Zato autorica u više navrata ponavlja Jimmyjevu tvrdnju da on voli život u Beckombergi i da mu je tamo ljepše nego drugdje.

Njegova kći, pripovjedačica Jackie, od tinejdžerskih dana svakodnevno ga posjećuje u bolnici, gdje zajedno provode vrijeme, ukrštajući svoje inzularnosti udubljeni svatko u svoju samoću. Njemu je to drago, ali da njezinih posjeta nema, bilo bi mu svejedno, jer je samoća njegovo prirodno stanje. A te kćerine učestale posjete Jimmyja izdvajaju u bolnici jer ostale pacijente gotovo nitko nikad ne posjećuje, srodnici su odahnuli s njihovom trajnom hospitalizacijom, stide ih se i nastoje ih izgnati iz svojih sjećanja. Autorica propituje i odnos društva spram mentalnih bolesnika, pita se je li drastičan porast hospitaliziranih početkom 1900-ih bio odraz državne kontrole nad građanima, vrsta kažnjavanja neželjenoga ponašanja koje bi mogao prerasti u remetilački faktor, u smislu opstojnosti državne vlasti i društvenog uređenja. Apostrofira gašenje mnogih takvih ustanova i njihovo premještanje iz stacionarnog u ambulantno liječenje, kao posljedicu slabljenja socijalne države 1990-ih i jačanja socijalnog darvinizma.

Podnaslov romana Oda mojoj obitelji nadaje se mješavinom ironije i iskrenosti, jer riječ je o krajnje disfunkcionalnoj obitelji. Njezini članovi neko vrijeme žive jedni uz druge, ali nikad istinski zajedno, ostajući začahureni svatko u svoj svijet, ili bježeći jedni od drugih (otac u alkoholizam, a majka na dugotrajna poslovna putovanja fotografiranja). Svoj način života Jimmy opisuje ovako: „Važno je bilo nalaziti se cijelo vrijeme na točnom razmaku između života i smrti, toliko daleko od života da počne ličiti na smrt, toliko blizu smrti da osjećaš hladni strah kako ti teče niz kičmu.“ Njegov život oblik je protesta, radikalne pobune protiv stvarnosti zatvorenošću u uljuljkanost melodije otkucaja svoga srca, čija jednoličnost primiruje vihore misli i osjećaja. A kad samoća preraste u usamljenost, nastupa vrijeme za dobrovoljno, samostalno premošćenje u prethodnom citatu apostrofirane granice.

Beckomberga Sare Stridsberg knjiga je poetske proze o samoći, o troje ljudi rodbinski povezanih, ali intimno posve odvojenih, koji žive svatko u svojoj čahuri samoće. Lone je razdvojena od muža Jimmyja zidovima bolnice, ali ionako ga više ne voli. Živi s kćeri Jackie, koju zapravo ne poznaje. Kći pak odlazi u svakodnevne posjete ocu u bolnicu kako bi se sakrila od svijeta i kako bi u društvu s ocem brodila svojom samoćom u širokom travnatom dvorištu Beckomberge, gdje netko kao da je pritisnuo pauzu za stvarnost, pa nema vjetra, nema vrućine, nema vremena, nema budućnosti – vlada vječna nepromjenjivost, u skladu sa zbiljom i sudbinom tamošnjih pacijenata.