O mladenačkoj psihopatologiji

Prema riječima Arsena Antona Ostojića svaki njegov novi film drukčiji je od prethodnog, što prema njegovu mišljenju zbunjuje kritičare i raduje gledatelje. Valjda ga prvi ne mogu jednostavno smjestiti u određenu autorsku „ladicu“, a iznevjeravanjem očekivanja uspijeva iznenaditi druge. Svakako, Ostojić radi tematski, žanrovski te socijalnim, generacijskim i klasnim kontekstom filmskih priča nerijetko i izrazito raznorodna ostvarenja, što neosporno jest pohvalno, osvježavajuće i u autorskom smislu intrigantno.

Plakat novoga filma Arsena Antona Ostojića

No bez obzira na tematske, formalne, žanrovske i izvedbene različitosti njegovih djela, osobine Ostojićeva autorskog rukopisa lako je detektirati. One se kreću od izbora aktualnih i provokativnih te u konkretna socijalna i obiteljska okruženja smještenih priča, preko kreiranja karakterno nijansiranih likova i njihovih intimnih egzistencijalnih i psiholoških drama bez iznimke obilježenih gotovo metafizičkom tragikom, koja često ima širu društvenu uvjetovanost i neizbježnost (u tom smislu likova i drama označenih sudbinskim predodređenostima koje od početnih naznaka autor postupno uslojava, razvija i zaokružuje) do kreiranja cjelina čvrstog pripovjednog ritma koje imponiraju promišljenom i sugestivnom režijom, baš kao i naglašenom emotivnošću te jasnim osjećajem da autor poštuje i razumije likove i njihove postupke, bez obzira na pozadine njihovih djelovanja.

Dakako, tu su i vrlo dobro pa i odlično snalaženje u svim odabranim žanrovima te sjajan rad s nerijetko mladim i(li) na filmu nedovoljno afirmiranim glumicama koje upravo u Ostojićevim djelima – primjerice Marija Škaričić u Toj divnoj splitskoj noći i Romina Tonković kao pravo glumačko otkriće u recentnom F20 – ostvaruju svoje probojne, a ponekad i najuspjelije uloge.

U svom novom filmu Ostojić se u mnogo segmenata nalazi na skliskom terenu, već od naslova F20, što je medicinska oznaka za shizofreniju, pa gledatelji od same špice znaju da ih ne očekuje romantična priča o pomalo problematičnoj vezi i ljetnoj zabavi dvoje mladih, na što zaplet isprva sugerira i što poprilici tijekom prve trećine trajanja film i jest.

Shizofrenija kao središnji motiv i naslov nezahvalna je i stoga što Ostojić i scenarist Hrvoje Sadarić, debitant čiji je predložak prije gotovo deset godina pobijedio na natječaju u okrilju redateljeve udruge Ars Septima, u postupnom skretanju u psihološki triler s elementima horora praktički sve do sama kraja ne smiju „otkrivati karte“, odnosno moraju se ograničavati tek na naznake i sugestije. Protagonistica je mlada studentica Martina (Tonković), kći samohranog oca Mate, u određenoj mjeri gruba i sirova vlasnika pizzerije u kojoj Martina ljeti radi, a kojeg dobrano maniristički tumači Mladen Vulić. Lokal slabo posluje, a stalni klijent koji svakodnevno naručuje po dvije pizze naočiti je Martinin vršnjak Filip (Filip Mayer), koji se djevojci svidi i kojeg ubrzo uspije zavesti, da bi uskoro s njim isplanirala krađu očeva novca i bijeg na Zrće. No Filip je plah i s djevojkama neiskusan osamljenik, kojemu se povremeno priviđa plavokosi dječak i koji izrazito strastveno igra pucačku igricu Scum, u kojoj sadistički uživa u ubijanju virtualnih protivnika.

S razvojem romanse Martine i Filipa autori uvode drugi dramski rukavac, u kojem Filip neznano kad u bezlično sivu ambijentu ženi zamućena lika (Alma Prica) pripovijeda o svom životu, odnosima s roditeljima (Ksenija Marinković i Goran Grgić također zamućenih lica i figura), vlastitoj agresivnosti i ostalom što definira njegovu psihopatologiju.

Odluka da lica i figure odraslih iz Filipova obiteljskog i osobnog kruga budu nejasne odnosno zamućene efektna je i dosljedno provedena, a publika lako može naslutiti značenjsku pozadinu te odluke.

Dramski zgodan, makar također značenjski jasan i indikativan detalj je i to što su razine igrice Scum označene slovom F i brojem, pa Filip postupno napreduje do razine F20, na kojoj će doći do klimaksa i konačnog loma. Tada drugi dramski rukavac s Filipovim pripovijedanjem postaje bitan jer se njime razjašnjava i kontekst mladićeva djelovanja.

Najveći problem filma njegova je potpuna predvidljivost, od naslova preko signala koje šalje Filipovo igranje Scuma do prilično formulaične žanrovske završnice u kojoj se planirani bijeg na Zrće pretvara u krvavi pohod, uz nepotreban prikaz tragičnih i makabričnih zbivanja koja su mu prethodila, odnosno koja prethode čitavom filmu.

Neke je detalje valjalo ostaviti neekspliciranima i samo naznačenima, baš kao što je poneki lik mogao biti neproblematičan i neobojen tamnim tonovima. Ovako su svi, od Martinina bivšeg dečka do inspektora (Alen Liverić), odveć mračni i depresivni.