Literarno zagonetanje

Zorana Lazića (Slavonski Brod, 1976) gotovo smo zaboravili kao prozaista premda je kao još relativno mlad pisac, u prve tri godine svoga književnog rada, objavio čak četiri prozne knjige – dvije zbirke priča (Miss Krampus, 2003, Kalendar: priče iz Vanbalone, 2004) i dva romana (Ljeto u gradu, 2004, Gori domovina: Steve i Samoula u Hrvatskoj, skupa s T. Kožulom). No tada su uslijedile godine posvećene scenarijima za televizijske serije (Bitange i princeze, 2005–2008; Zakon, 2009), igrani film (Narodni heroj Ljiljan Vidić, 2015) te kazališnim tekstovima (Spektakluk, 2011; Cabaret na crno, 2013). Trinaest je godina dakle prošlo do pojave Lazićeva novog proznog ostvarenja, romana Jednog dana ništa – razdoblje dovoljno dugo da čitatelj već počne sumnjati kako zbog nekih drugih literarnih prioriteta gubimo još jednog prozaista.

Izd. Sandorf, Zagreb, 2018.

Novi Lazićev roman sastoji se iz dviju cjelina: prva, Knjiga tereta, okuplja šest samostalnih priča s pokojim zajedničkim motivom, a druga, Kapetan Duge Plovidbe: Posljednji dani, s podnaslovom „Melodrama u šest epizoda“ – zaokružena je priča u kojoj se autor koristi tehnikom televizijskih serijala. Sastavni dio teksta romana su i kratki uvod Priča počinje te završni dio [fuge], neka vrsta fusnota (preciznije endnota) pridruženih Knjizi tereta. A kad je riječ o fugama/endnotama, valja istaknuti njihov specifičan status, formalno naznačen drukčijim tipom slova (masnim) od onog rabljenog u dvama prethodnim dijelovima: one ovdje nemaju klasičnu funkciju dodatnog objašnjenja ili upućivanja čitatelja na dodatno objašnjenje, niti sadržavaju citate ili referencije za dio teksta uz koji su postavljene. Najveći dio njih odnosi se na žanrovsku sugestiju iskazanu u minimalističkoj bilješci o piscu, da je ova Lazićeva knjiga njegov „prvi autobiografski roman“. Prema autorovoj izjavi u jednom intervjuu, poticaj za pisanje romana bilo je nesretno iskustvo s poplavom u vlastitom, tek namještenu stanu, nakon koje su mu govorili: „Eto, sad možeš napisati knjigu o tome.“ Pisac objašnjava kako mu je ta havarija „poslužila kao metaforički uvez čitavog teksta, priča o tome kako su mnogi ovdje živjeli svoj život, gradili ga u nekom smjeru, a onda su se jednog dana probudili i više nije bilo ničega“ (ovo je rečenica koja objašnjava naslov romana).

U fugi pod brojem osam pripovjedač (koji se u dobroj mjeri može izjednačiti s autorom), obraćajući se povremeno i maloljetnoj kćeri, nedaću koja ga je pogodila doživljava i kao osobnu krivnju i kao kolektivni poraz: „Svi bježe odavde. I oni koji su ostali, nisu ovdje; hodaju s glavom u oblacima, (...) svatko u vlastitoj fantaziji. Kraj toliko odsutnih ljudi, pravo je čudo da ova zemlja još postoji. (...) Kad zbrojiš sve naše godine, ispada da nam je trebalo više od sedamdeset, čitav jedan život da dođemo do tog prokletog stana – i kad smo napokon uspjeli, što nam se dogodilo? Umrli smo, potrošili smo život. (...) Krivim sebe, krivim mamu što smo te uvalili u sve ovo, što smo te dovukli za sobom na svijet premda smo znali što te ovdje čeka. Ponekad mislim da je ta krivnja jedino u što vrijedi vjerovati, ljepilo koje cijeli ovaj raspadnuti svijet drži na okupu.“

No struktura Lazićeva romana nije ni približno tako jednostavna kako se čini u prvi mah. Kako shvatiti tako različite dijelove knjige, žanrovski miks i tematsku ili stilsku šarolikost unutar npr. samo jedne cjeline romana (Knjiga tereta)? „Namjera mi je bila“, naglašava pisac, „napisati literarnu zagonetku, ostaviti čitatelja s upitnikom iznad glave, ali i pošteno podastrijeti tragove za njeno rješavanje.“ Želio je, dakle, čitatelju maksimalno otežati uvrštavanjem „nespojivih“ dijelova, ali slažući glavni tekst i fusnote tako da se ideja romana postupno rasvijetli kroz anagnorizu, „što bi rekao mudri Aristotel“. Anagnoriza ili prepoznavanje jedan je od dijelova složenog zapleta tragedije; pritom je prepoznavanje prelazak iz neznanja u znanje, što se zbiva u svijesti glavnog lika ili u svijesti gledatelja tragedije, koji shvaća isprva mu nejasnu zamisao zapleta. Valja imati na umu i novije poglede na tu Aristotelovu teoriju: da je u svaki čin prepoznavanja ugrađena opasnost od promašaja, što znači da prelazak iz neznanja u znanje nikad nije obavljen do kraja, prepoznavanje je otvoren proces, a ne zatvoren čin.

Sam Lazić kaže da se služio različitim (literarnim) sredstvima da bi čitatelje doveo u situaciju da „više nisu sigurni što je tu zapravo glavni tekst a što fusnota“. Pritom spominje nepouzdane pripovjedače, nedorečenost, višeznačnost i otvorenost završetaka tekstova. Tako u tekstu Totentanz, u kojemu se pripovijeda o zajedničkom putovanju muža i žene nakon dugo vremena u neki daleki grad, muž shvaća da nije on vodio nju kako je cijelo vrijeme vjerovao, nego je ona vodila njega: „Zagrlio ju je. Ako je još što i izgovorila, više je nije čuo: topli otrov mu se razlijevao tijelom i do ušiju mu nije stizalo ništa osim tišine. Tišine i otkucaja srca; njegovoga ili njenoga, nije znao.“ Sličan je postupak pisac primijenio u gotovo svim tekstovima prve cjeline romana, a i u drugom dijelu, koliko god bio različit od prethodnog. Možda ga je to inzistiranje na zagonetanju i nedorečenosti povremeno odvodilo u hermetičnost, kojom čitatelja više udaljava nego približava svojoj prozi. No knjiga, u cjelini, ostavlja vrlo dobar dojam zbog Lazićeva vještog prožimanja različitih žanrova, prepletanja realnoga i irealnoga, apsurda i groteske, duhovitih dosjetaka. I, svakako, donosi dašak svježine i novosti.