Kako danas žive lutke

Međunarodni festival kazališta lutaka PIF (Puppet Theatre Festival) u ovogodišnjem je izdanju u Zagrebu, kao 51-godišnjak, pokušao pokazati mogu li danas, u eri informatičkoga ludila, virtualne stvarnosti, tehnološkoga napretka, selfi-kulture i otuđenja lutke u kazališnom smislu i kontaktu uživo preživjeti. Vjerojatno na taj i sličan kontekst aludira urednica službenoga programa PIF-a Livija Kroflin kad u svom uvodniku ironizira status staromodnosti lutkarske predstave i kad se usmjerava na navodnu globalizacijsku moć navodeći iz koliko zemalja dolaze lutkari iz Hrvatske ove godine.

 Prizor iz vrsne ruske predstave Vanja  / Snimio Ivan Špoljarec

Publika je u dvoranama Kulturnoga centra Travno, organizatora toga festivala, Zagrebačkoga plesnoga centra, Scene F22, Zagrebačkoga kazališta lutaka (koje, paradoksalno ili s nekim razlogom, ove godine nije imalo nijednu predstavu na PIF-u!) te u Kazalištu 21 u Sisku, uz Paviljon Zrinjevac i na platou Mamutice u Novom Zagrebu mogla vidjeti predstave iz Europe, Sjeverne  i  Srednje  Amerike  i  Azije za djecu i za odrasle, od spektakularnih do minijaturnih, od klasičnih lutkarskih u kombinaciji sa živom glumom do ucrtavanja elemenata novoga cirkusa. Otkazana je bila, zbog tehničkih razloga, samo predstava Kazališta lutaka PUCK iz Rumunjske.

U široj javnosti, zbog medijske promocije, PIF je najpoznatiji po Pifkovoj povorci, kad se djeci i odraslima predstavlja zaštitna divovska maskota, ovaj put u šetnji Zagrebom.

Onima strpljivijima i sklonima lutkarskom izrazu u zatvorenim prostorima zanimljivo je bilo pogledati demonstraciju lutkarskih tehnika, od ginjola do stolnih lutaka i kazališta predmeta te japanskih lutaka na kotačima. Najmlađoj publici pojedine su predstave dale ideju kako će se i u svakodnevnoj igri teatrabilno poigrati voćem, šivaćim priborom, odjećom, koncima.

Od otvaranja marionetskom predstavom (marioneta je posljednji put na PIF-u viđena 2009) Fantazija kazališta  Zorin  dom  iz  Karlovca, uz posvetu istoimenu filmu Walta Disneyja, s koncima vlastite duše sklone maštanju, do završne svečanosti i predstave izvan konkurencije Manto trupe Les Malles iz Švicarske festival je uz službeni program od 15. do 21. rujna ponudio i prateći pretprogram od 7. do 14. rujna te izložbe, radionice, filmove i promocije novih knjiga.  

Od hrvatskih predstava izdvojili bismo dvije. Predstava Zamrznute pjesme Gradskoga kazališta lutaka Rijeka nastala je prema motivima bajkolika teksta Stjepana Grigorjeviča Pisahova, sa šarmantnim lutkama i u minimalistički domišljatoj režiji. Toj je predstavi o ljubavi nagradu dao dječji žiri (Andrija Bulović, Emilija Petričević i Leonarda Iva Dozen), naglasivši „preciznu zajedničku animaciju lutaka“. Predstava Kaštanka, koprodukcija Kazališta Virovitica i Kazališta lutaka Zadar, nastala prema Čehovljevoj prozi, ističe se prividnom jednostavnošću kazališnoga izraza i istodobnom dubinom tople priče o ljubavi čovjeka i psa. 

Izvrsna je bila i predstava Vanja nevladina ruskoga kazališta Karlson Haus iz Sankt Peterburga o borbi dječaka Vanje protiv čudovišta Zmaja, u kojoj malene lutke i sjajan glumac i animator Mihail Šelomentsev u režiji Alekseja Leliavskoga pripovijedaju toplu priču o emocijama i stvaraju atmosferu pravoga kazališta, sa simboličnim i alegorijskim nabojima. Međunarodni stručni žiri (Antonija Bogner-Šaban, Hrvatska – predsjednica, Nina Malikova, Češka, i Edvard Edi Majaron, Slovenija) dodijelilo je toj predstavi glavnu nagradu Milan Čečuk.

Posebna nagrada stručnog žirija „za maštovito i dramaturški domišljeno kreiranje predstave najjednostavnijim izražajnim sredstvima“ pripala je predstavi Za jednokratnu uporabu u izvedbi Puzzle Theatre, Montreal, Kanada, koje je utemeljeno 1996. u Bugarskoj, potvrdivši bogatu tradiciju bugarskoga lutkarstva.

Nagrada Tibor Sekelj za najhumaniju poruku dodijeljena je predstavi Jednostavna priča Kazališta Lale i KL iz Wroclawa, Poljska, sa stolnim lutkama i dva izvođača.

U službenoj je konkurenciji šesnaest kazališta iz trinaest zemalja u Zagrebu i Sisku prikazalo osamnaest predstava. Njihov se raspon može konkretizirati analizom dviju predstava, Jonathan i Plavi stol, izraelskoga kazališta iz Jeruzalema Golden Delicious Ensemble, dvoje izvođača koji s jedne strane privlače publiku domišljatošću uporabe predmeta kao lutaka iz svakodnevnoga života, od konaca do jabuka, a s druge rijetko dosežu jedinstven spoj tempa i intrige, uz preveliku edukativnost i deduktivnost.

U ovih pola stoljeća lutkarsko se kazalište, kao i sve na svijetu, znatno promijenilo. Pratimo ga petnaestak godina. Mislimo da bi trebalo biti još intrigantnije, atraktivnije i dublje, da bi dramaturgija lutkarskih predstava trebala biti slojevitija, dijalozi bogatiji, režija suptilnija. Očekujemo da bi novi naraštaji hrvatskih lutkara, najviše školovani na osječkoj Umjetničkoj akademiji, trebali smoći više hrabrosti i nametnuti se idejama, vizijama i životom lutkara kako bi dostojno zamijenili svoje prethodnike, npr. Milana Čečuka, Miru Dulčić i Luka Paljetka.