Izniman prinos kroatistici

Marulićevi pjesnički sastavci napisani hrvatskim jezikom prvi put su objavljeni 1869. u Akademijinu izdanju Pjesme Marka Marulića. Pjesme je prikupio Ivan Kukuljević Sakcinski (koji je već 1856. u knjizi Pjesnici hrvatski XV. vieka tiskao Marulićev epilij Suzana, dijalošku pjesmu Razum i katalog raznih moralno-didaktičnih savjeta o praktičnu životu Stumačenje Katona), a redaktor izdanja bio je Vatroslav Jagić. U to su izdanje najvećim dijelom preuzete pjesme iz Lucićeva zbornika Vartal i Zbornika Ivana Lulića. Budući da je u spomenutim zbornicima samo uz neke sastavke navedeno Marulićevo ime, ostale su mnoge atribucijske sumnje. Sâm Jagić je u predgovoru ustvrdio: „Čim se manje do sele znalo za tolika hrvatska djela Marulićeva, tim je veća dužnost prvih izdavatelja […] da budu oprezni te da pisca svoga, koliko se igda može, obrane od svake sumnje. Nu ciela je istina, da se ne može za sve, što je ovdje naštampano, jednakom sigurnošću ustvrditi, da je zbilja Marulićevo.“ Jagić je atribuciju Marulićevih djela temeljio na epigramu zapisanu na samom kraju Vartla:

       (Lucij) obra Petar ovih knjig veći dil

      (Za) majke i sestar dat jim razgovor mil,

      Marul ča je složil, komu Bog pokoj daj,

      (I) mene s njim združil u vikuvičnji raj.

Riječi „Marul ča je složil“, smatrao je Jagić, znače zapravo da većina sadržaja Vartla pripada Maruliću. Uz to je ustvrdio: „Kad je dakle u vrtlu spomenuto, što nije od Marulića, već je na priliku od Vetranovića, Matulića, Hjerolima Martinčića, Petra Divinića, Kaboge, Koriolanovića, Nadaljevića-Budisavljevića i Petra Lucića, to ne bi onaj na kraju dodani epigram, koji Marula spominje, nikakova smisla imao, da ostalih komada ovoga kodeksa, bilo ne bilo kod njih zabilježeno ime Marulićevo, ne smatramo svojinom našeg pisca.“ Takvu mišljenju u prilog ide i činjenica da se u Zborniku Ivana Lulića nalazi nekoliko pjesama koje se pripisuju Maruliću, a u Vartlu se nalaze bez imena pisca. Ipak, Jagić oprezno zaključuje: „Dakako za sve ovdje naštampane, a iz ­Vrtla bez imena izvadjene komade, ne može se ni pomoću Lulićeva rukopisa jasno dokazati, da su zbilja Marulićeva ostavština, kao što se opeta ne može reći, nisu li još gdje koje pjesme u Vrtlu ostavljene, koje su možda Marulićeve a nisu od g. izdavatelja u tu zbirku uvrštene. Sumnja dakle ostaje još jednako i s jednoga i s drugoga kraja: može biti je ovdje i suviše naštampano, a može biti i premalo pod imenom Marulićevim.” Akademijino izdanje donosi ove sastavke: ep Judita, epilij Suzana, Prikazanje historije svetoga Panucija, Skazanje od nevoljnoga dne od suda, Govorenje sv. Bernarda od duše osujene, Lipo prigovaranje razuma i človika, zatim stihovanu pučku propovijed Dobri nauci, pa Urehe duhovne, Naslidovan’je Isukrsta, Stumačenje Kata, pasionsku poemu Svrh muke Isukrstove te konačno niz kraćih stihovanih sastavaka: Svit je tašćina, Suprotiva slasti od blaga, Od začetja Isusova, Od muke Isukrstove, Od muke Isusove, Versi od križa, Od uskrsa Isusova, Molba k Isusu od človika, Isukrst govori grišnikom, Od uzvišen’ja Gospina, O gloriosa domina, Divici Mariji, Utečen’je k Divi Mariji, Od svetih divic i udovic, Od ljubavi Božje človiku, Deset zapovidi, Od deset zapovidi Božjih, Od sedam smrtnih grihov, Od svete pokore, Človik na punat od smrti, Od suda versi, Glava mrtaška govori, Duša iz groba ove riči nam govori, Govorenje duše osujene i odgovor Isusov, Miserere mei Deus, Te Deum laudamus, Tužen’je grada Hjerozolima, Molitva suprotiva Turkom i tri šaljivo-satirične pjesme: Anka Satira, Poklad i Korizma te Spovid koludric od sedam smrtnih grihov.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2018.

Kako se utvrđivao opus Marulićevih hrvatskih sastavaka

Sumnju u atribuciju Marulićevih pjesama u Akademijinu izdanju prvi je iznio Vitaliano Brunelli 1882. Člankom Un po di storia letteraria u zadarskom listu Il Dalmata. Zatim je Tomo Maretić 1884. u studiji Zur Autorschaft einiger Dichtungen der älteren kroatischen Literatur pokrenuo, među ostalim, pitanje Marulićeva autorstva pjesme Versi od križa, našavši da neki njezini dijelovi dolaze kao pjesme u ciklusu Pjesni od Isusa Šiška Menčetića. Atribucijskoj reviziji Marulićevih hrvatskih sastavaka najviše je pridonio Franjo Fancev radom Nova poezija Splićanina Marka Marulića. To mu je uspjelo jer je otkrio dva nova izvora: Marulićev molitvenik (oficij Majke Božje) u kojemu se nalazi sedam mediolatinskih himana prevedenih na hrvatski jezik (Quem terra pontus et teram, Himan svetih Ambroza i Augustina: Te Deum laudamus, O gloriosa domina, Petje duhovno:Salve regina, Memento salutis auctor, Ave maris stella, Iman koji počinje: Jesu dulcis memoria) i zbornik koji je nazvao Hvarskom pjesmaricom. Iz Hvarske, odnosno Osorsko-hvarske pjesmarice (što je u književnopovijesnom studiju općeprihvaćen naziv) Marulićeva je hrvatska bibliografija obogaćena jednim sasvim sigurno Marulićevim djelom, dotad nepoznatim: hrvatskim prijevodom latinskog spjeva Philomena (Slavić), koji se nekoć pripisivao sv. Bonaventuri, a u novije doba se smatra da joj je autor Bonaventurin učenik John Pecham. Marulićevo autorstvo potvrđuju epigramski stihovi – sfragida – na kraju pjesme. To je ujedno i jedino mjesto u pjesmarici gdje se spominje Marulićevo ime. Osim Slavića, u pjesmarici dolaze još dva prepjeva Bonaventurinih latinskih sastavaka (Kontemplacijon svetoga križa i Kako blaženi sveti Bernard dušu bogolubnu potiče duhom svetim na uspomenutje svetoga križa) za koje Fancev, iako za to nema čvrstih dokaza, smatra da su također Marulićevi. Štoviše, Fancev smatra da je Marulić autor svih dvanaesteračkih pjesama u Osorsko-hvarskoj pjesmarici. Ali, istodobno je ustvrdio da neki sastavci koji su se pripisivali Maruliću (Versi od križa, Od ljubavi Božje človiku, O gloriosa domina) pripadaju drugim pjesnicima (Šiško Menčetić, Nikola Dimitrović, Frane Bogavčić).

Nakon Fanceva priloge u utvrđivanju opusa Marulićevih hrvatskih sastavaka dali su Vjekoslav Štefanić i Antun Djamić. Štefanić je na temelju apografa Rapske pjesmarice iz 1563., koji je sačinio Vinko Premuda, Maruliću atribuirao dotad četiri nepoznata sastavka: parafrazirane katekizamske formule Dila od milosrdja telesnoga, Milosrdja dila duhovnoga, Sedam dari Duha Sveta i Zdrav prislavni križu sveti. Zapravo, Štefanić, poput Premude, ne samo da je bio sklon Maruliću atribuirati gotovo sve pjesme iz Rapske pjesmarice već misli da je Marulić možda autor i parafraze Očenaša i Zdrave Marije iz Vartla i Osorsko-hvarske pjesmarice te sastavka Tres virtutes theologicae iz Osorsko-hvarske pjesmarice. Djamić je na temelju uspoređivanja različitih izvora te pomne leksičke i metričke analize nastojao pokazati da sastavci Od uzvišen’ja Gospina, Glava mrtaška govori i Duša iz groba ove riči nam govori nisu Marulićevi. Daljnje je korake u utvrđivanju opusa Marulićevih hrvatskih sastavaka, otkrivši Splitsku pjesmaricu Trogirskog kaptola, omogućio Antonin Zaninović, a potom i Carlo Verdiani, otkrivši Firentinski zbornik. U Splitskoj pjesmarici nalazi se sedam otprije poznatih Marulićevih sastavaka: Bolje je di uboštvo s dobrotom ner blago s čaštju taščjom [u Akademijinu izdanju ima naslov Suprotiva slasti od blaga], Tužen’je grada Hjerozolima, Isukarst govori grišnikom, Počinje Psalam Miserere i Človik viran pita Isukarsta propetoga misleći muke njegove [u Akademijinu izdanju to je podnaslov, dok je naslov Od muke Isukrstove]), Slavić i Tužen’je grada Hjerozolima. Budući da se potonja dva sastavka razlikuju od istih sastavaka u Akademijinu izdanju (Tužen’je grada Hjerozolima u Akademijinu je izdanju nepotpuno), Bratislav Lučin priredio je i objavio kritičko izdanje Slavića  (Colloquia Maruliana, XIII, Split, 2004, str. 229–248), a Zaninović je objavio cjeloviti sastavak Tužen’je grada Hjerozolima (Prilog II. Vjesniku za arheologiju i historiju dalmatinsku god. 1924–1925, Split, 1925, str. 1–11). Verdiani je Firentinski zbornik (sadržava hagiografije te razna razmatranja i propovijedi u prozi i stihovima, dakle, riječ je o svojevrsnom prosimetrumu, karakterističnom za srednjovjekovnu književnu kulturu) atribuirao Maruliću. Također je smatrao da on sadrži glasoviti libellus, zbirku „historiae evangelicae“, što ju je Marulić napisao za sestru Biru, redovnicu benediktinskoga samostana. U zborniku se nalazi i prepjev Petrarcina soneta Io vo piangendo i miei perduti tempi. Hrvoje Morović i Mirko Tomasović taj su prepjev zajedno s prepjevom Petrarcina soneta XCIX koji se nalazi u Splitskoj pjesmarici (u njoj se nalazi i prepjev soneta Io vo piangendo i miei perduti tempi) atribuirali Maruliću. Verdianijevu je tezu o Marulićevu autorstvu Firentinskoga zbornika najprije osporila Dragica Malić, a zatim i Milan Moguš (na temelju objavljenih konkordancija iz potvrđenih Marulićevih djela).

Različitost atribucijskih kriterija

Razvidno je, dakle, zašto su izdanja Marulićevih hrvatskih sastavaka neujednačena. Različitost atribucijskih kriterija jasno je vidljiva pri Slamnigovu (Judita. Suzana. Pjesme, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knjiga 4, Matica hrvatska – Zora, Zagreb, 1970) i Franičević-Morovićevu (Marko Marulić, Versi harvacki, Čakavski sabor, Split, 1979) izdanju Marulićevih hrvatskih djela. U Slamnigovu izdanju dolaze tri pjesme što ih ne donose Franičević i Morović: Od muke Isusove, O gloriosa domina i Utečen’je k Divi Mariji, a u Franičević-Morovićevu izdanju dolazi pet pjesama koje ne donosi Slamnig: Suprotiva slasti od blaga, Dobri nauci, Stumačen’je Kata, Od uskarsa Gospodinova i Hvale svetoga Hjerolima. Josip Vončina je pri priređivanju Marulićevih hrvatskih stihovanih sastavaka za ediciju Sabrana djela Marka Marulića Splitskog književnog kruga načelno odredio koje oznake o autorstvu mogu biti pouzdane, a koje ne. Najpouzdaniji način za utvrđivanje Marulićeva autorstva, prema Vončini, zapis je koji izrijekom tvrdi da pojedini tekst potječe upravo od Marka Marulića. Priređivač Marulićevih Dijaloških i dramskih tekstova (1994) za istu ediciju (Sabrana djela Marka Marulića) Nikica Kolumbić nije se držao Vončinina kriterija, pa je u spomenuto izdanje, osim pjesama Utiha nesriće, Govoren’je duše osujene i odgovor Isusov, Svarh muke Isukarstove i Anka Satira iz Pisni razlike (1993) uvrstio i sljedeće pjesme kojih tamo nema: Krstjanin Isukarsta propetoga gledajući pita a on odgovara kristjaninu, Duša iz groba ove riči nam govori, Glava martaška govori, Od muke Isusove, Od križa i njemu odgovor, Grišnik govori, Isus odgovara, Od muke Isukarstove i odgovor (obje verzije, iz Vartla i Osorsko-hvarske pjesmarice) i Počinje pokripljen’je od devetih kori angelskih.

Ivan Meštrović, kip Marka Marulića u Splitu (detalj)

Lučinov konsenzualni kriterij

Priređivač Marulićevih Hrvatskih stihova i proze Bratislav Lučin držao se konsenzualnog kriterija (da u struci postoji opća suglasnost da je autor djela upravo Marulić), čega se djelomično držao i Vončina (za sastavke Anka Satira i Poklad i Korizma, poznate iz Kukuljevićeva rukopisa, Arhivu HAZU, sign. I b 126, te Spovid koludric od sedam smartnih grihov). Prema tom kriteriju u Matičinu nizu Stoljeća hrvatske književnosti Marulićev opus na hrvatskom jeziku predstavljaju sljedeći stihovani sastavci: Judita, Suzana, Molitva suprotiva Turkom, Tužen’je grada Jerozolima, Od začetja Isusova, Svarh muke Isukarstove, Od uskarsnutja Gospodinova, Od uzvišen’ja Gospina, Divici Mariji, Od slavića, Dobri nauci, Stumačen’je Kata, Suprotiva slasti od blaga, Svit je tašćina, Utiha nesriće, Prikazan’je historije Svetoga Panuncija, Anka (satira), Spovid koludric od sedam smartnih grihov i Poklad i Korizma te prozni: Poslanica Katarini Obirtića i Od naslidovan’ja Isukarstova i od pogarjen’ja tašćin segasvitnjih. (Sastavci Isukrast govori grišnikom, Govoren’je duše osujene i odgovor Isusov i, moguće samo prepjev, Marulićeve pjesme Carmen de doctrina Domini nostri Iesu Christi pendentis in cruce – Pjesma o pouci Gospodina našega Isusa Krista koji visi na križu nisu ušli u Lučinov izbor.) Svi tekstovi su objavljeni cjelovito, izuzev Od naslidovan’ja Isukarstova (Marulićev prijevod djela De imitatione Christi, koje se u njegovo vrijeme atribuiralo francuskom teologu Jeanu de Gersonu, dok je danas općeprihvaćeno da je autor njemački duhovni pisac Toma Kempenac), koje je zbog obimnosti predstavljeno samo prvom od četiriju knjiga. Za sve sastavke uvrštene u knjigu Lučin donosi podatke u kojim se rukopisima nalaze. Nadalje, svi su sastavci za ovo izdanje priređeni nanovo, i to na temelju uvida u brojne rukopise. Judita je priređena prema načelu marulićevske filologije da se za uspostavu teksta relevantnim može smatrati samo prvo izdanje. Stoga se Lučin oslonio na prvotisak iz 1521, a u transkripciji su uzeta i načela što ih je u svojim „Napomenama“ izložio Milan Moguš u izdanju Judite (1988) što ga je pripremio za Sabrana djela Marka Marulića te doprinosi drugih autora koji su pisali o transkripcijskoj problematici starih latiničkih tekstova (Dragica, Malić, Josip Vončina, Lana Hudeček, Amir Kapetanović i dr.). Budući da nam nije poznat nijedan Marulićev hrvatski autograf, prvotisak Judite drži se i njegovom najboljom aproksimacijom jer je po svojoj prilici (kao što je to slučaj s latinskim djelima) rađen na temelju autografa. Iz toga, dakle, proizlazi da izdanje Judite iz 1521. najbolje odražava grafijsko-ortografske izbore, Marulićev jezik i uopće njegov usus scribendi (skup jezičnih, stilskih i metričkih „navika“ pojedinog autora). Naime, iz dosljednih rješenja u prvotisku Judite razvidno je da je Marulić posjedovao barem djelomično uspostavljen grafijsko-ortografski sustav te morfološki i leksički repertoar (Lučin donosi izbor Marulićevih dosljednih rješenja koja je iznio u svojemu članku Prema kritičkom izdanju Marulićevih hrvatskih stihova: Judita kao orijentir, Colloquia Maruliana, XXVI, 2017, str. 5–34). Stoga priređivački postupak za ostale sastavke koji su sačuvani u apografima Lučin izvodi na temelju grafijsko-ortografskih svojstava prvotiska Judite (ako je sastavak sačuvan samo u jednom rukopisu, prihvaća se onaj dubletni lik potvrđen u Juditi; ako je sastavak sačuvan u više rukopisa i u njima se pojavljuju razni dubletni likovi, priklanja se onom liku za koji u Juditi ima više potvrda pri čemu se uzima u obzir unutarnji kontekst – smisao, metar, srok – i vanjski kontekst, kodikološki podaci – prednost se daje rukopisu koji je bliže Marulićevu prostoru i vremenu ako se tome ne protivi unutarnji kontekst; konačno, s onim riječima koja se ne nalaze u Juditi postupa se tako da se slijede opća načela poznata iz Judite, ako nije moguće utvrditi opća načela, postupa se prema onome što sugeriraju unutarnji i vanjski kontekst, a ako ni to nije moguće, ostavlja se rukopisna lekcija ili, ako je poremećen smisao, uvodi se konjekturna emendacija). To znači da nije riječ o pukoj transkripciji zapisa u rukopisu, već o restituciji Marulićeva pravopisa poznatog iz Judite. Dakako, napominje Lučin, ta je restitucija samo približna i podložna je dodatnoj provjeri na temelju daljnjeg proučavanja Judite, a naročito pronađu li se hrvatski autografi. Lučin se pri uspostavi tekstova također oslanja na metričke pravilnosti u Juditi, koja su tako dosljedna da ih se drži pouzdanim znakom autorskih preferencija. Stoga odstupanja od metričkih postupaka iz Judite u rukopisima drži nepažnjom prepisivača, odnosno njihovim drugačijim metričkim osjećajem, a ne autorskom nedosljednosti (Lučin uspostavlja sljedeća rješenja: uspostava se u sinalefi umjesto elidiranog s’; uspostava elidiranog s’ pred konsonantom; uspostava je u sinalefi umjesto elidiranog j’; transkripcija dvosloga ija, ije kao u Juditi). Dio teksta koji u rukopisima nedostaje, ali se može rekonstruirati, daje se u uglatim zagradama. Nadslovci se bilježe samo u onim riječima i oblicima u kojima je to nužno radi lakšeg razumijevanja teksta. Uvid u latinske predloške ponukao je Lučina da izmijeni dosad uvriježene naslove dvaju sastavaka: Prikazan’je historije Svetoga Panuncija (umjesto Panucija) i Od uskarsnutja Gospodinova (umjesto Od uskarsa Isusova). Tekstovi su popraćeni bilješkama na dnu stranice kojima se objašnjavaju mjesta u Marulićevu tekstu koja je teže razumjeti i uz upotrebu Rječnika, koji je sačinio Lučin: daju se osnovni povijesni ili književnopovijesni podaci; identificiraju se citati i eksplicitne aluzije; donose se hrvatski prijevodi inojezičnih riječi, izraza ili rečenica. Osim Rječnika, knjiga je opremljena Tumačem imena i izraza, Ljetopisom Marka Marulića, Bibliografijom (izbor izdanja djela Marka Marulića), Važnijom literaturom o Marku Maruliću (u kojoj se ne navode radovi o Maruliću objavljeni u godišnjaku Colloquia Maruliana, čijih je prvih šesnaest svezaka, 1991–2007, u cijelosti posvećeno Maruliću, a za koje već postoje bibliografije) i opširan „Predgovor” kojim se donosi informativan uvod u povijesne okolnosti Marulićeva stvaranja, njegov svjetonazor, trilingvalan opus (latinski, hrvatski i talijanski) i poetiku.

Prvo izdanje Marulićeve Judite (Venecija, 1521)

Početak prijepisa pjesme Od uzvišenja / Arhiv HAZU

Nedvojbeno, Marulićevi Hrvatski stihovi i proza, koje je za 137. knjigu Matičine edicije Stoljeća hrvatske književnosti priredio i transkribirao eruditni znanstvenik koji je marulićologiju obogatio nizom studija i popularizirao priređivačkim radom (Duhom do zvijezda, 2001) Bratislav Lučin, a uredila ugledna kroatistica Lahorka Plejić Poje iznimno je vrijedan doprinos kroatističkom književnopovijesnom studiju i nužno polazište svakom drugom priređivaču Marulićevih sastavaka pisanih hrvatskim jezikom. Na samu kraju nakratko ću se odmaknuti od uže filološki orijentirana prikaza, pa i Marulićevih hrvatskih sastavaka. U vremenu kada prevladava lakanovski model oca (na samu početku simboličkog poretka kao prvi označitelj stoji očevo Ne!) i pragmatični model kanona (kanonska djela nisu ona djela koja nadahnjuju čitatelje, već su djela koja nadahnjuju čitatelje kanonska – što, ističe Richard Rorty, nije puka dosjetka, već tvrdnja koja ukazuje na razliku između platoničkog esencijalizma i pragmatičnog funkcionalizma), pomno i stručno pripremljeno izdanje „Oca hrvatske književnosti“ i kamena temeljca njezina kanona nužno je potrebna protuteža tendencijama koje bez takve protuteže lako prestaju biti terapeutske, što za sebe nerijetko tvrde, i postaju otrovne. Štoviše, Marulić – što nam je pokazao svojim „teorijskim“ djelom Dialogus de laudibus Herculis, za koje Lučin smatra da je s obzirom na mogućnosti koje su se nudile suvremenicima (dvije opcije ranonovovjekovnog humanizma u odnosu na antičko mitološko nasljeđe: tipološko tumačenje mitoloških pričica i tropološka alegoreza s popratnom shemom nadmašivanja) konzervativnije, „ali u dosluhu s vremenom i okolnostima, nipošto pak natražnjački niti u zakašnjenju naspram duhovnih gibanja epohe“ – danas može (i treba!) i te kako biti smjerodavan.