Gavella će slijediti zamisli svojeg tvorca

Uspješni i često nagrađivan kazališni redatelj Dražen Ferenčina – među nagradama ističu se četiri nagrade hrvatskog glumišta: dvije za najbolju režiju predstava: Brak iz računa A. P. Čehova u Kerempuhu i Michelangelo Buonarroti Miroslava Krleže u Kazalištu lutaka Zadar te dvije nagrade za najbolju predstavu: Brak iz računa i 260 dana Marijana Gubine HNK-a u Osijeku – sredinom listopada postaje ravnatelj Gradskog dramskog kazališta Gavella, koje pripada samom vrhu hrvatskog kazališta. Otkako postoji i traje, to je kazalište često prednjačilo po umjetničkim dosezima i bilo kriterij kazališnog života ne samo u Zagrebu nego i Hrvatskoj, pa i općenito kazališne umjetnosti na području bivše Jugoslavije. Kakav će sadržaj i kazališnu poetiku nuditi, kamo će ga usmjeriti i kakvo će biti kazalište Gavella predvođeno Ferenčinom – hoće li slijediti teatar koji je njegovalo tijekom svojeg postojanja, hoće li poštovati dramski predložak i cijeniti umijeće glume i glumaca – tema je ovog razgovora s budućim ravnateljem GDK Gavella.

Redatelj Dražen Ferenčina od sredine listopada vodit će Gavellu

Gospodine Ferenčina, zašto ste se prihvatili ravnateljske funkcije u kazalištu koje godinama ne uspijeva interpretirati svoj kazališni identitet?

Dvadeset tri godine profesionalnog bavljenja kazalištem učinile su mi se kao dobar zalog, ali i pravi trenutak da napravim pomak i promjenu u profesionalnom i umjetničkom smislu. Teško da sam za to mogao poželjeti bolje mjesto od kazališta Gavella. I stoga jer me je nekolicina glumaca pozvala da se javim na natječaj za ravnatelja. Velika je čast i izazov biti ravnatelj kazališta koje je utemeljio Branko Gavella, ako ne najveći, a onda sigurno prvi među najvećim hrvatskim redateljima i teoretičarima hrvatskog kazališta.

Što će biti okosnica vašega budućeg djelovanja u Gavelli: pisac, redateljska ideja, glumac ili sve skupa?

Sve skupa. I moje iskustvo. Naime, još za vrijeme studija kazališne režije na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu osnovao sam Lapsus teatar, gdje sam osim redateljskog stjecao prva organizacijska i produkcijska kazališna iskustva.

Ta iskustva stjecali ste i u drugim kazalištima?

Da. Od 2001. do 2004. zaposlen sam kao umjetnički ravnatelj u Gradskom kazalištu Zorin dom u Karlovcu, gdje sam, nakon dugog niza godina, ponovno pokrenuo profesionalni kazališni život. To je valjda bio razlog da me ubrzo pozvao Miran Hajoš, ravnatelj Kazališta Virovitica, tada najmanjeg profesionalnog kazališta u Hrvatskoj, gdje sam se zaposlio kao redatelj i umjetnički savjetnik.

Jeste li vi zaslužni za umjetnički uspon Kazališta Virovitica?

Zajedničke su zasluge ravnatelja Hajoša, glumaca, svih zaposlenika i mene. Zajednički smo uspjeli Kazalište Virovitica pozicionirati kao važan čimbenik na hrvatskoj kazališnoj pozornici. Do tada napola amatersko kazalište, vrlo skromnih financijskih mogućnosti, uspjeli smo dobrom organizacijskom i repertoarnom politikom učiniti cijenjenom kulturnom ustanovom.

No vratimo se vašoj novoj funkciji, poslu ravnatelja Gavelle, koja nije jednaka prethodnim funkcijama, zar ne?

Nije jednaka, ali obuhvaća mnoštvo svega što sam već radio. Uostalom, moj dosadašnji profesionalni kazališni život dosta je bio vezan i za GDK Gavella. Još za studija bio sam asistent mnogim redateljima, poslije samostalno u Gavelli potpisao i pet kazališnih predstava, a tri godine bio sam i član Kazališnog vijeća kazališta Gavella.

Hoćete li uvažavati kontinuitet tog kazališta i njegovu tradiciju?

Dosadašnje redateljsko, organizacijsko i produkcijsko iskustvo u radu s drugim kazalištima te dobro poznavanje umjetničkog ansambla, ustroja i funkcioniranja kazališta Gavella temelj su programa s kojim sam se javio na natječaj, na kojem temeljim svoju viziju budućnosti tog kazališta.

Što će vam biti primarni zadatak?

Glavni zadatak u sljedeće četiri godine bit će da kazalište postane glavno dramsko kazalište u Hrvatskoj, susjedstvu i regiji te mnogo vidljivije i cjenjenije na kazališnoj mapi Europe. Osim što želim zadržati postojeću publiku, cilj mi je i odnjegovati novu publiku, ponajprije u gradu Zagrebu, a onda i šire.

Nije li to teško ostvariv zadatak u dobu koje nije sklono kazalištu i općenito umjetnosti koja se bavi stvarnošću, čak i kada se to tako ne čini?

Imam to na umu. Ali i ne zaboravljam da je nekadašnje Zagrebačko dramsko kazalište, a sadašnje Gradsko dramsko kazalište Gavella, osnovano kao „drukčije“ kazalište, kao kazalište odmaka u vrijeme kada je Hrvatsko narodno kazalište još počivalo na gordim tradicionalnim temeljima, koji su bili izgubili svježinu i sposobnost kreativne preobrazbe te nisu mogli odgovoriti na umjetničke i društvene izazove svojega vremena. Zbog toga je Zagrebačko dramsko kazalište, tada pod neformalnim vodstvom svojega idejnog začetnika Branka Gavelle, okupilo vrhunske umjetnike iz nacionalne kuće kako bi stvorilo kazalište u kojem će redatelji, dramatičari i glumci moći realizirati svoj stvaralački potencijal te obogatiti zagrebačko i hrvatsko glumište sadržajnim i snažnim predstavama, koje neće nastajati forme radi, nego koje će istinski angažirati umjetnike i zainteresirati publiku.

Poslije nije bilo tako, a u posljednje vrijeme u tome i vrluda. Zašto?

Premda se od Zagrebačkog dramskog kazališta, koje je nastalo kao „alternativno“, očekivalo da će zamrijeti smrću svojega tvorca, to kazalište, to jest današnje GDK Gavella, pokazalo je da se i više desetljeća nakon smrti Branka Gavelle nije odreklo kreativnih poticaja svojega idejnog tvorca.

U posljednje vrijeme i nije tako?

Da, bilo je povremenih odstupanja. Ali, sveukupno gledajući, to je kazalište od sama početka na repertoaru imalo domaće i klasike svjetske književnosti, kao i suvremene dramatičare, te angažiralo veoma kreativne redatelje, koji su raznovrsnošću redateljskih pristupa razrađivali i nadograđivali nit vodilju Branka Gavelle. Upravo takav pristup i kreativni rezultati proslavili su to kazalište tijekom proteklih desetljeća. Zato je to kazalište, bez obzira na povremene kreativne padove, ostalo jedno od ključnih zagrebačkih kazališta od kojega se očekuje kreativan balans između tradicije i inovativnosti.

Baš taj odnos tradicijskoga i inovativnoga jest prijepor koji sadašnje hrvatsko kazalište teško rješava, teško uspijeva uskladiti baštinsko i moderno. Kako ćete vi to rješavati?

Izazov koji se danas nameće Gavelli jest pitanje kakav se to “odmak“ od tog kazališta očekuje na kulturnoj mapi suvremenoga Zagreba i što u današnje vrijeme znači biti “drukčije“ kazalište.

Pa što to znači vama?

S obzirom da je to kazalište proteklih desetljeća izgradilo svoju specifičnost i prepoznatljivost bilo bi promašeno tražiti oštre zaokrete u repertoarnoj politici ili kazališnoj estetici. Pretjeran otklon u alternativnost ili tradicionalizam jamačno bi iznevjerio očekivanja već ustaljene publike. Usto, kazalište Gavella nije tek jedan od kotačića u kulturnom krajoliku Zagreba, već jedan od njegovih najistaknutijih kreatora, zbog čega je važno da nastavi slijediti smjernice koje su, uostalom, zacrtane i programskim okvirom njegovih djelatnosti, koje je definirao njegov osnivač – Grad Zagreb.

Konkretno to znači?

Konkretno to znači da kazalište Gavella treba ostati Gavellino kazalište, jer su snažne redateljske zamisli njegova idejnog začetnika ostale intrigantne do danas, jer i danas omogućuju uvijek nova tumačenja i ostvarenja.

Znači li to da neće biti angažirano?

Kazalište Gavella, kao i na svojem početku, svakako treba biti aktualno, pa i angažirano, ali ne treba biti pamfletističko ni provokativno po svaku cijenu. Ne treba proizvoditi razdore, nego poticati razmišljanje! Dakle, ne treba tek postati brend, već mora ostati vjerno tradiciji koju njeguje od osnutka. Jednako tako mora pratiti nova kretanja u hrvatskoj i europskoj kulturi te okupljati afirmirane i mlade autore, koji će svježinom i kreativnošću pristupa opravdati povjerenje postojeće publike i omogućiti pridobivanje nove.

Gradsko dramsko kazalište Gavella jedno je od nekoliko ključnih mjesta hrvatskoga glumišta te zbog toga ima i veliku odgovornost, ne samo da održava vlastite umjetničke standarde nego i da bude motivator ostalih aktera na hrvatskoj kazališnoj sceni te krčitelj novih umjetničkih putova.

To neće biti lako postići u našem poprilično dezorijentiranom kazališnom stanju?

To ćemo postići kvalitetnim repertoarom s pomnim izborom redatelja i dramatičara, ali i intenziviranjem gostovanja te koprodukcijama s drugim kazalištima i Akademijom dramske umjetnosti. Kao i ostalim pratećim programima, koji će pripomoći da kazalište Gavella postane okupljalište sadašnjih i budućih gledatelja i bude pravi kazališni epicentar. Zato je u idućem razdoblju važno zadržati i njegovati sve što je u tradiciji kazališta Gavella danas aktualno i vrijedno, a osobito je bitno uvažavati velike infrastrukturne i umjetničke potencijale i prednosti Gavelle kao institucionalnoga kazališta i središnjega dramskog teatra u Zagrebu i Hrvatskoj.

Želim vam da u tome uspijete, samo nisam siguran može li kazalište, koje je umnogome slika društvene stvarnosti, to ostvariti bez uvažavanja globalističkih interesa politike? Može li preživjeti kao umjetnički kontinuitet i ne biti kritika društva, dakle i politike?

Kazalište je oduvijek bilo politično. Od vremena starih Grka do danas političko kazalište izravno ili neizravno tematizira odnos mehanizama vlasti prema pojedincu, osobito umjetnika koji javno kritički govori o društvu u kojem djeluje. U Povijesti političkog kazališta Siegfried Melchinger kaže da se politika – što god se pod tim razumijeva: država, moć, vladajući sustavi, vlasništvo, nasilje – na pozornici može pojaviti samo konkretno. Ona se prikazuje publici, dakle nju publika mora prepoznati. Zato se konkretno ishodište teme u povijesti političkog kazališta uvijek tražilo i nalazilo u aktualnosti. Takvo kazalište hoće napadati, miješati se, upletati...

Trebamo li mi takvo političko kazalište?

Kad govorimo o našem suvremenom političkom kazalištu, najčešće se radi o predstavama koje se bave odnosom prema prošlosti, traženjem uzroka koji su doveli do ratova, nasilja i mržnje. Takva vrsta kazališta je potrebna i važna kada otvara umjetnički dijalog, koji nam danas prilično nedostaje.

A kada se taj dijalog izbjegava ili iskrivljuje?

Da, problem nastaje kada političko kazalište zanemari svoj umjetnički segment, to jest kad redatelj ideju ili poruku predstave do publike i ne pokušava prenijeti kazališnim sredstvima jer mu je za njegov autorski stav dovoljno pet “provokativnih“ rečenica, koje će u mikrofon izgovoriti izvođači glumačkih radova, te još pet “mudrih“ rečenica koje će nadodati u programskoj knjižici i pamflet-predstava je gotova. Autori takvih predstava kao mantru najčešće govore da ih ne zanima nikakva estetizacija predstave i da je jezik takvih predstava drukčiji od normirane kazališne komunikacije.

To je danas moderno, a one koji ne podržavaju taj globalizirajući trend najčešće se etiketira. Bojite li se etiketiranja?

Ne bojim se. Ali stoji činjenica da je kod dobrog dijela naše kazališne kritike dovoljno da je predstava “angažirana“ i to joj, valjda samo po sebi, daje dodatnu vrijednost.

Zato nemamo dobrih političkih predstava, a imamo previše politikantskih?

Nažalost, moram priznati da sam gledao više loših političkih i angažiranih predstava nego dobrih.

Kada ste radili 260 dana, predstavu nastalu na autentičnim dnevničkim zapisima i doživljajima Marijana Gubine u srpskom zatočeništvu u Baranji, kako ste izbjegli politikantstvo? Rijetke su predstave koje upravo zbog istine i blizine ratnih iskustava budu odlično prihvaćene od publike. I još budu nagrađivane.

Predstava 260 dana u dramatizaciji Ane Prolić autobiografski je roman Marijana Gubine u kojem on bez kalkulacija i literarnih pretenzija opisuje život svoje obitelji od trenutka kada postaju četnički zarobljenici sve do njihova oslobađanja. Napisao je istinu o strahu za život – svakodnevno čekanje glasa o smrti oca, proživljavanje sestrina silovanja, odlazak u pet kilometara daleko selo na prisilni rad – o strahu da će ga svakoga trenutka netko ubiti zato što je Hrvat. Kroz iskustvo desetogodišnjaka, Marijan je tada imao deset godina, predstava prikazuje kafkijanski preobražaj susjeda u gnjevne tamničare i mučitelje, govori o mukama obitelji koja na najmučnije, najšokantnije načine, kroz oči djeteta, spoznaje najmračnije zakutke ljudske prirode.

Je li predstava s takvom temom zakasnila?

Nije zakasnila. U trenutku kad predstava nastaje, 2014. godine, bez obzira što je tada već dosta vremena prošlo od Domovinskog rata, nije bilo predstava koje bi na takav način progovarale o ratu.

O ratu su napisane brojne drame, ali nisu izvođene, zašto?

Rašireno je mišljenje da kod nas baš i nije bilo mnogo dramskih tekstova o ratu, iako je istina drukčija. O tom bolnom i ozbiljnom problemu teatrologinja Sanja Nikčević dosta je pisala i taksativno pobrojila sve napisane drame i dramske tekstove o ratu, dokazala je da je od 1991. do 2011. napisano 112 drama koje posredno ili neposredno tematiziraju rat. To znači da su najmanje dvije trećine hrvatskih dramskih tekstova tog vremena vezane uz ratnu temu. Na neki svoj način obrađuju probleme izazvane ratom.

Zašto onda te drame nisu izvođene? Ili su izvođene s određenim neteatarskim namjerama.

Da, dosta ih je izvedeno s nečasnim namjerama. Većina izvedenih drama ili projekata nastalih na tu temu nudila je konstrukcije utemeljene na jednakoj krivnji žrtve i agresora. Pod krinkom kritike vlastitog društva uglavnom su nametale osjećaj krivnje cijelom hrvatskom narodu.

To falsificiranje istine o Domovinskom ratu bilo vam je povod i razlog za predstavu 260 dana?

I to. Drago mi je da smo s 260 dana uspjeli napraviti predstavu koja je, pozivajući na oprost, umjetnički snažno i vrlo jasno rekla tko je agresor, a tko žrtva. Zato se predstava već petu sezonu vrlo uspješno nalazi na repertoaru osječkoga HNK-a i zato nije bilo festivala na kojem se pojavila, a da nije dobila bar jednu nagradu, uključujući Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju predstavu.

I 260 dana i Michelangelo Buonarroti dobile su najvažnije hrvatske kazališne nagrade, iako su napravljene u kazalištima izvan Zagreba, u tzv. provincijskim kazalištima. Vi ne zazirete od provincija?

Nimalo. Petnaestak godina, kako sam rekao, bio sam zaposlen u Kazalištu Virovitica kao redatelj i umjetnički savjetnik i iza mene je oko 25 režija u tom kazalištu. Osim u Virovitici, velik broj predstava radio sam u kazalištima izvan Zagreba. Bile su to i neke od mojih najboljih i najdražih predstava: 260 dana u Osijeku, Michelangelo Buonarroti u Zadru, Ženidba i Trg ratnika u Virovitici...

Mogu li se po kvaliteti uspoređivati predstave zagrebačkih i provincijskih kazališta?

Naravno da mogu. Koliko god govorili o decentralizaciji kulture i kazališta, sva kazališta izvan Zagreba svjedoče da i izvan metropole ima vrsnih predstava i vrsnih umjetnika. I izvan Zagreba ljudi vrijedno rade, stvaraju se odlične predstave, samo oni ne dobiju ni desetinu zagrebačke medijske pažnje, osim ako se ne dogodi neki skandal, a o manje novca ne treba ni govoriti.

Manjak financija nadoknađuje se većom količinom entuzijazma!?

Da. Tamo se ima mnogo više vremena i lakše je organizirati probe. Zato preporučam mladim glumcima i redateljima da se ne pokušavaju po svaku cijenu realizirati samo u Zagrebu. Ukoliko imaju priliku, neka se ne ustručavaju “doškolovati“ u malim kazalištima izvan metropole. Tamo će imati više prilika režirati odlične pisce i glumiti zahtjevne uloge i tako stjecati nužno iskustvo, za koje u Zagrebu možda neće dobiti šansu.

Vi ste takve šanse iskoristili?

Da.

Je li takva šansa i režija Staklene menažerije američkog dramatičara Tennesseeja Williamsa, u Gradskom kazalištu Joza Ivakić u Vinkovcima?

Naravno.

Što je današnjoj našoj publici tako zanimljivo u toj američkoj drami?

Staklena menažerija prvi je veliki kazališni uspjeh danas dramskog klasika 20. stoljeća. Praizvedba te drame na Broadwayu 1944. Williamsa je otkrila kao značajno ime, a sam je komad zapravo postao nukleus za sve ono što će taj dramatičar poslije napisati.

Što ta drama bitnoga može reći danas?

Ponajprije može nas pozvati na empatiju, koja je danas gotovo grijeh. Posvećena duševno bolesnoj sestri, po čijem je uzoru stvoren lik Laure, Staklena menažerija začetak ima u kratkoj priči Portret djevojke u staklu, po kojoj je napisan scenarij koji je na kraju pretvoren u dramu koja je i dandanas opće mjesto svakog repertoarnog kazališta.

I vinkovačkoga?

Svakako. Prvo, lik lude heroine, kako će je kasnije definirati kazališni teoretičari, ostat će centralno mjesto Williamsova interesa u gotovo svim kasnijim dramama koje je napisao, baš kao što je i mjesto radnje vreli jug, na kojem strasti tinjaju pod konzervativnom maskom stvarnosti, uvijek vanjski okvir njegova dramskog djela. Ni Vinkovci nisu zaštićeni sličnih sadržaja

Drugo, ništa manje bitno od prvoga, svijet koji nastanjuju Williamsovi junaci nije osobito sretno mjesto; ljudska nerealiziranost u tijesnim okvirima provincijalnog života pritisnuta konvencijama i obzirima probija iz svake njegove rečenice, a jedino čime se njegovi antijunaci suprotstavljaju takvu svijetu jesu bogata mašta i još bogatije samozavaravanje. U minucioznim psihološkim studijama likova, od kojih su sastavljene Williamsove drame, problemi su univerzalni, ma koliko junaci bili specifični, a okolnosti naizgled lokalne. Eto, to su glavni razlozi zašto radim tu dramu u Vinkovcima ili bilo gdje drugdje. Provincija nije samo u malom mjestu nego i u metropoli, svagdje gdje su misli skučene.

Hoćete reći da je drama po mnogočemu profetska, da je anticipirala naše doba?

Upravo to. Više od šest desetljeća nakon nastanka ove drame živimo vrijeme u kojem je svijet temeljen na nametnutoj kompeticiji potrošačkog društva, najavljen u Staklenoj menažeriji, doveden do krajnosti pa je uspješnost postala jedini kriterij.

Bez obzira bila etična ili nemoralna?

Bez obzira. Takva uspješnost nikad nije ljudska, unutarnja, ona je zadana sirovim društvenim okvirima i mora biti manifestirana prema van. U takvu kontekstu Amanda, majka te gubitničke obitelji, sasvim će svjesno sebe smjestiti u laž o boljem životu, posesivno držeći djecu u istoj takvoj laži, sasvim nespremne za bilo kakav trenutak koji bi mogao na vidjelo iznijeti bolnu istinu!

Riječ je o sveprisutnom globaliziranom gubitničkom mentalitetu?

Itekako. Gubitnički sindrom imanentan je suvremenom svjetskom društvu, koje nameće imperativ uspješnosti kao jedini kriterij. Zbog toga Williamsova drama stoji na početku razdoblja koje je zanemarilo običnoga čovjeka, dakle ere u kojoj živimo u sjeni raznoraznih celebrityja, koji to zapravo ni po čemu nisu. U svakom slučaju, biti običan, svakodnevan, normalan, a time različit, dakle neuspješan, danas je najveći grijeh. To treba izbjeći po svaku cijenu, a najlakše je kroz laž o vlastitom životu, kroz iluziju o uspješnosti i stalnoj potrošačkoj sreći.

A što biva s onima koji ne žele lagati?

Onima koji nemaju snage sebi lagati da su dio društva uspješnosti ostaje samo jedan izlaz – staklena menažerija, imaginarna slika nepostojećeg svijeta u kojem su ljudi dobri i kad su sasvim obični i jednostavni.

I što na kraju izabrati?

Pa, ako već moram birati, radije sam za Laurin svijet dobrote stakla nego za lažnu sliku uspješnosti suvremenog svijeta u kojem ljudi bez talenata i osobnosti bivaju proizvedeni u zvijezde kojima bismo se morali diviti, premda bismo ih, zapravo, trebali žaliti. Staklena menažerija na pozornici vinkovačkog kazališta danas sigurno ne nudi sreću, ali iskreno svojoj publici nudi i preporučuje razmišljanje o istini. Lažnu sreću ionako svakoga dana u velikim količinama primamo preko medija, istina je potisnuta, zaboravljena, ostavljena. Zato moja Staklena menažerija suvremenom gledatelju, barem nakratko, daje ono najvažnije što svijet više ne nudi – daje mu pravo na izbor, pravo da izabere istinu, čak i kad ona ne nudi sreću!