Drama našega sutra koje je bilo jučer

Kada ljudski život postane vegetiranje, tada je nepotrebno tražiti i teško naći smisao takvu življenju. I ma što učinili da osmislimo takvo preživljavanje, ono nam se osipa poput pijeska u klepsidri. Izmiče nam i prije nego što dopremo do njega, kao pijancu put pod nogama. Takav život nudi nam ruski dramatičar Ivan Viripajev u drami Pijani, koja je u režiji slovenskoga redatelja Vite Taufera 14. rujna premijerno izvedena u GDK Gavella.

Ono što smo već preživjeli – što je već dugo naše jučer – zapravo je naše danas i naše sutra, poručuje nam Viripajev, bez obzira koliko nas o tome razuvjeravali optimistični futuristi. I ma koliko se nekomu činilo da su Pijani dramaturška dosjetka ili pak traktat koji moralizira i sublimira očito, oni su ponajviše drama o strahu – ne samo siromašnog nego i bogatog – odljuđenoga suvremenog čovjeka. Viripajev, jedan od najlucidnijih današnjih svjetskih dramatičara, u Pijanima teatralizira suvremenu ljudsku egzistenciju, koja je upravo zbog virtualnog privida postala stvarnost stvarnija i od teatra.

Nemaštoviti svijet pijanaca  / Snimio Jasenko Rasol

Pitanja koja si u pijanstvu postavljaju i na koja pokušavaju odgovoriti Pijani rezultat su, kako u afiši predstave piše Dubravko Mihanović, dramaturg kazališta, „(pre)dugo taloženih strahova, uznemirenosti, nesigurnosti, osjećaja krivnje, frustracija“, zbog čega Viripajev, odnosno Pijani „ne zaviruju toliko u dramu pojedinca, njegovu biografiju i psihologiju, koliko u kolektivno stanje duha, lomnost svijeta Europljanina 21. Stoljeća“. I ne samo Europljanina!

Riječ je o alegoriji koja nam predočava kaotičnost naše civilizacije, njezina lutanja i nesnalaženja, koja utjehu nalazi u ”istini“ alkohola. U toj, i Viripajevljevoj, neoliberalnoj civilizaciji velikih individualnih sloboda i minimalnih prava na ljudsko preživljavanje, jednako prolaze svi – i siromašni mali otimač života i bogati njegov potrošač, ogrezao u hedonističkim nagonima i navikama, koji iz obijesti nije kadar suprotstaviti se življenju koje je sam (obe)smislio. Zato im je alkohol ”sklonište“ iz kojega i jedni i drugi progovaraju o najintimnijim tajnama ljudske vrste koja više i nema tajni, jer nema istine. Istina se prometnula u laž, jer je tim ljudima laž postala sastavni dio njihovih nerješivih shizofrenih podvojenosti, zabluda i zavaravanja. Zbog svega toga Viripajev je likove drame “napio“.

Jedino se tako u svijetu koji kažnjava hedonizmu neprilagođene, a osobito stvarnosti svjesne, može biti iskren, može se taj licemjerni svijet prokazivati. Jedino ”pijanci“ tako mogu progovoriti o svemu što ih muči. Jer i kada govore kao pijani, oni nisu notorne pijanice. Da jesu, bili bi u sanatoriju, a ne u prostorima stvarnosti, u situacijama koje su realne koliko je realan život kada ga se usude raskrinkati.

Samo od svega što je Viripajev u sadržaj smjestio, od čega je gradio megadramu našega doba, malo se vidjelo u Tauferovoj redateljskoj interpretaciji. Niti je maštovito prispodobio stvarni svijet „pijanaca“, niti im je udahnuo uvjerljivost njihovih života. Izostala je višeslojnost. Vjerujući i misleći da će pijanstvo najuvjerljivije potencirati njihove životne strahove i rastvoriti kaverne njihovih frustracija – dakle sve ono zbog čega se ne usude biti trijezni – redatelj je predstavu podredio osiromašenoj, površnoj interpretaciji; umjesto apokaliptične drame publici je ponudio njezin surogat – ekspresiju aktivizma. Nije uronio dublje. Kao da se prestrašio jednostavnosti pijanstva, njegove (ne)uvjerljivosti u realitetu života.

Vjerovao je da ono što egzistira kao opća prepoznatljivost i što je publici prepoznatljivo, ne treba dodatno analizirati ni teatralizirati. Da ne treba stvarati samosvojni svijet predstave koji bi potencirao i umnožio sve ono što tekst provocira, a suvremenost nudi. Što se nameće kao poruka predstave i drama nudi. To se osjećalo osobito u kreiranju scenskog prostora (Igor Pauška), koji se tražio između nečitljive, nesuvisle znakovnosti i realistične prepoznatljivosti, što je više odmagalo iluziji nego što je pomagalo dojmu. Ni glumački, iako je većina glumaca uvjerljiva, ali ne i kreativna, predstava se nije uspjela othrvati površnosti. Osobito se to vidjelo u raznolikosti glumačke igre, u nedovoljnoj stilizaciji.

Primjerice, početak predstave i prvu scenu, izrežirane kao groteska – veoma dobri Dijana Vidušin i Ozren Grabaić – kasnije glumci Marko Petrić, Amar Bukvić i Enes Vejzović poništavaju realističnošću svojih osobnosti i mjestimice naznačenim karakterima glumljenih likova: trijeznili su se kada bi im dosadilo pijanstvo ili u njemu pretjerivali do karikaturalnosti, što je obesmišljavalo samu dramu.

Ali bilo je i dobrih glumačkih ostvarenja, kakva su ponudili Ksenija Pajić (Linda), Nela Kocsis (Lora), Ranko Zidarić (Gustav), Sven Šestak (Lorens) i Tena Nemet Brakov (Roza). Glumački je zabljesnuo Filip Šovagović. Kreativno i uvjerljivo, sa svim potrebnim nijansama u gesti, tonu, intonaciji i karakteru dočarao je bankara Karla, ispraznost njegova hedonističkoga života i dramatično spašavanje toga života ljubavlju prema vlastitoj majci, koja, iako mrtva, njemu nikada neće umrijeti.