Dosljedan visoki modernizam

Šezdesetih godina prošlog stoljeća u Hrvatskoj se javlja velik broj umjetnika koje zaokupljaju nove tendencije u promišljanju umjetnosti nastale na refleksijama svjetskih trendova u apstraktnom slikarstvu. U godinama poslijeratnog modernizma, snažnih odjeka postenformelističke faze s namjerom ekspresivnog prodiranja u umjetničke društvene redove, stvara se podneblje za revidirano slikarstvo lišeno uzvišenih i dubokoumnih empatija koje plijeni jednostavnošću i premisom pukog izučavanja odnosa unutar dvodimenzionalnoga svijeta slike. Dotadašnju popularnu praksu socijalističkog realizma nekolicina umjetnika na prostorima bivše Jugoslavije zamijenit će radikalno novim izrazom promišljanja umjetnosti koji je u suprotnosti sa svim postojećim likovnim nastojanjima. Toj grupi pripada Mladen Galić, umjetnik koji već pola stoljeća promatra slikarstvo imuno na bilo kakvu predmetnost, uporno ustrajavajući u svojim djelima na slikarstvu kao takvu, slikarstvu koje je samo sebi svrhom.

Zapisi unutarnje kaligrafije

Na likovnoj sceni javlja se ranih šezdesetih godina, uz bok eminentnim umjetnicima kao što su Miroslav Šutej, Ante Kuduz, Eugen Feller, Ljerka Šibenik i mnogi drugi, priključujući se percepciji umjetnosti čija građa ima za zadatak stvoriti uporišta u osnovnim elementima slikarske forme. Gotovo odmah nakon izlaza na likovnu scenu zapažen je kao autor snažnih i nepokolebljivih stavova, koji se dosljedno drži istog moralnog umjetničkog habitusa do danas.

Iz postava izložbe Mladena Galića u Modernoj galeriji  / Snimila Tanja Tevih

Na njegovu putu izmjenjivale su se faze vlastitih preokupacija u kojima je više ili manje koketirao s bojom ili ne-bojom, iza sebe ostavljajući cikluse čiji su naslovi jasno govorili o odanosti stavu neuključivanja predmetnog svijeta. U toj genezi stvaranja vlastitog pozamašnog opusa našli su se strogo zadani koncepti kao što su djela iz ciklusa Prostori zvuka, Objekti, Prostorne činjenice, Peti prolaz, Dan drugi, a tvorile su ih umjetničke kompozicije u kojima je autor koristio više ili manje boje, stroge geometrijske oblike jasno ograničene tvrdim linijama, promišljenim potezima i ispunama pozadine, bez hirovitosti i u atmosferi krajnje mirnoće. Gotovo osamljenička uloga svakog pojedinog djela Mladena Galića zapravo je najsnažnija crta kojom komunicira s promatračem sastavljena od jednostavnih oblika čiji se raspon može usporediti s minimalizmom interakcije odnosa unutar slikarstva kao takva. U njega je sve prostrano i sve diše neizmjernom lakoćom egzistiranja zalutalih segmenata boje na podlozi, tek poneko snažnije penetriranje oštrijeg oblika koje ima potrebu izravnije razoriti plohu. Ti, kako sam ih nazvala, zalutali elementi nisu nastali kao slučaj, već su promišljena građa Galićeva kontinuiranog i strogo zadana izričaja koji njeguje od prvoga dana stvaralaštva. Pridodamo li tomu meditativnu notu plemenitog ozračja kojom u potpunosti prelazi nevidljivu rampu između djela i konzumenta, možemo zaokružiti njegovu umjetničku i stvaralačku praksu koja štuje elementarno slikarstvo.

Iako se čini da je Galićevo stvaralaštvo potvrda definicije kako je umjetnost zapravo proces stvaranja koji za primarnu svrhu ima relaciju umjetnika i umjetničkog djela, autor, iako obilježen vlastitom samozatajnošću, traži i potvrdu publike, što kod Galića nikako ne izostaje. Dapače, u doslovnosti kako je slikarstvo samo sebi svrhom leži potencijal komunikacije s vanjskim svijetom, a ne u ograničenosti pukog teoretiziranja.

Moderna galerija u Zagrebu otvorila je vrata za retrospektivu Mladena Galića na kojoj je izloženo više od stotinu različitih djela, ponajviše su to ulja, ali se u mnoštvu nalaze i kolaži, crteži, grafike pa i objekti.

U tom nizu koji je postavio sam autor i njegov vjerni tekstualni pratitelj povjesničar umjetnosti Ješa Denegri, kao jedan od najboljih poznavatelja Galićeva umjetničkog opusa, nalazi se pregled bogatog opusa autora. S jedne strane postavljeni su radovi koji obilježavaju prva desetljeća Mladenova umjetničkog oblikovanja u sferi istraživanja likovnosti koja u nekim djelima inzistira i na objektima, a ne samo na dvodimenzionalnim okvirima unutar kojih se pojavljuju geometrijski elementi, dok su s druge strane obuhvaćena djela složenijih likovnih sklopova. Unutar tog presjeka moguće je jasno promatrati pojedina razdoblja koja impliciraju cikluse umjetnikova djelovanja, razdoblja u kojima su mu dostatne samo ne-boje ili pak ona u kojima osim boje koristi i prelijevanje sadržaja na triptihe. Dominantne su mu čiste plohe na kojima se igra jarkim eksperimentima. Platna su mu poput prazna papira ujednačenih podloga po kojima kvadratom, krugom, modificiranim geometrijskim oblicima tek načinje snažnu premoć prostranstva crne, sive, plave ili neke druge boje. Kako i sam Mladen Galić kaže imenovanim ciklusima, zanimaju ga prostorne činjenice koje su osciloskop njegove unutarnje likovne glazbe, tonalitet zvučnosti intuitivnog jezika njegove oslikane melodije koju s lakoćom i sigurnošću prenosi na prazno platno.

Zapisi su to Galićeve unutarnje kaligrafije, čijoj abecedi ostaje vjeran do samog kraja. Zanimljivo je da ne ostavlja prazno platno kad koristi bijelo kao podlogu, već se svesrdno upušta pokazati da je to prostor potpune ispune, svaki centimetar platna zahtijeva svojevrstan pristup i dodir kojim će zgotoviti djelo.

Za razliku od ranijih radova, koje krasi tvrda obrubljenost, u kasnijim se radovima ta grubost nešto smekšava, ali i dalje jasno odjeljuje naglasak na ciljanom središtu sadržaja.

Izloženi i najnoviji radovi

Također, za razliku od njegove prozračnosti koju obilježava radikalna redukcija elemenata likovnog govora, sama je izložba u suprotnosti. Iako vas na prvi pogled dočeka more različitih informacija predstavljenih sa stotinjak dijela, čini se da je nakana bila predstaviti javnosti što više opusa umjetnika koji se na sceni nije pojavljivao toliko često kao neki pripadnici njegove generacije. To ne znači da je Mladen Galić izostao s hrvatske likovne scene, ali je u mnogo manjem opsegu gostovao u galerijskim prostorima negoli je to praksa umjetnika njegove važnosti i plodnosti. Postojala su duža razdoblja u okvirima kojih su se drugi autori nametali, dok je Galić šutio u odajama vlastitog atelijera. Kako je izložba postavljena u nešto većem prostoru od trećine zapremine kojom raspolaže Moderna galerija u Zagrebu, točnije u prostorijama istočnog krila prvog kata, ne mimoilazi nas osjećaj iskorištenosti svakoga slobodnog centimetra izlagačkog prostora. Ako to zanemarimo, ostaje činjenica da je svima koji žele upoznati najnoviji dio stvaralaštva Mladena Galića ovom retrospektivom to dano na uvid i da su neke godine njegova neobraćanja javnosti sada dobile mjesto i vrijeme.

Činjenica da je umjetnik tijekom pedesetak godina svoga javnog života i stvaralaštva u kojima je zadržao svoj likovni jezik nijansirano i u modulacijama ili varijacijama na istim predlošcima gradio strukturu vlastite umjetničke prakse dovela je do potrebe da se velikom izložbom predstavi što veći dio njegova stvaralaštva. Ješa Denegri u predgovoru izložbe vrlo je vješto opisao razvoj i sintezu cjelovitog djelovanja Mladena Galića opisujući njegove cikluse, umjetničku strategiju, odmake i dosljednost. Počevši od opservacija najranijih radova i umjetnikova izlaska na likovnu scenu samostalno ili u grupi do mjesta na valorizacijskoj ljestvici smještajući ga u sam vrh hrvatskih suvremenih umjetnika. Potkrijepio je to nizom nagrada koje je Galić dobio u domaćim i međunarodnim krugovima, opisujući njegove umjetničke izlaske u skulpturalnim realizacijama kad je za to imao mogućnosti, navodeći i stajališta nekih važnih kritičara koji su autora još kao mlada prepoznali kao veliki potencijal, osobito utjecajna u stvaranju nove umjetničke prakse koja se sukobljavala s tradicionalizmom klasičnih likovnih nastojanja toga vremena. Najveći iskorak Ješa Denegri vidi i opisuje upravo u toj prvoj fazi Galićeva djelovanja, u vremenu u kojem je samo nekolicina umjetnika imala snagu stvoriti novo ozračje u eri modernoga stvaralaštva na tim područjima, odajući mu priznanje na kontinuiranosti vlastite slikarske percepcije, u kojoj nije bilo ni trenutka odstupanja od prvih stvaralačkih postulata. Galićeva je dosljednost fascinantna. Njegova djela svjedoci su trajna postojanja visokog modernizma u Hrvatskoj.

Pedeset godina nakon umjetnikove odluke kako i kamo krenuti Denegri je napisao u predgovoru kataloga retrospektive da su na Galića utjecala ostala zbivanja poput onih koje je umjetnik baštinio iz snažnih odjeka EXAT-a ili Novih tendencija. I zaključio: „Našao je, dakle, Galić svoje mjesto u onoj liniji hrvatske umjetnosti druge polovice 20. stoljeća koju odlikuju svojstva oblikovne sažetosti, tehničkog eksperimenta, perfekcije u izvođenju, odnjegovane estetike razine likovnog jezika, kontekstualizacije unutar međunarodnih umjetničkih zbivanja, i sve to u kontinuitetu umjetnosti konstruktivnog pristupa, ustrajući na takvom putu više od pola stoljeća primjetne i priznate prisutnosti u kulturnoj i umjetničkoj sredini vlastitog djelovanja.“