Čarobni okusi jezika

„Uvijek sam se pitao koje bih to mjesto, izuzev Dublina i Lisabona, mogao smatrati domom. Volim putovanja, ali uvijek se veselim povratku kući. Sada, nakon trotjednog boravka ovdje, znam da je to mjesto Zagreb i već sam pomalo nostalgičan radi odlaska“, izjavio je na početku svoje izvedbene večeri u klubu Booksa irski književnik s lisabonskom adresom, istraživač filozofije i veliki poznavatelj rada Francesca Pessoe, Bartholomew Ryan.

U toj je, tako jednostavnoj, a opet sveobuhvatnoj izjavi, utkano sve; svi oni razlozi zbog kojih Irska bilježi porast broja hrvatskih useljenika od 431%, zbog kojih se mi ondje lako udomaćimo, a oni se ovdje osjećaju kao da i nisu napustili Zeleni otok, kao i sve ono zbog čega se granica između nas i njih briše. Ponajprije književnošću. Irska i Hrvatska, kako su primijetili i Ryan, ali i drugi gost kluba iz Martićeve ulice, međunarodno prepoznat, višestruko nagrađivani britanski autor s adresom u Zapadnom Corku, David Mitchell, imaju sličnu pozadinu i dijele slično kulturnopovijesno nasljeđe. Prava je šteta, stoga, što je ovaj tjedan ozbiljnih književno-kulturoloških razgovora funkcionirao više kao jednosmjerna komunikacija jer još bi zanimljivije bilo u izravan dijalog s irskim književnicima postaviti nekog od eminentnih hrvatskih pisaca.

David Mitchell u Zagrebu je razgovarao s turskom književnicom i novinarkom Ece Temelkuran / Izvor: Booksa

Vrlo se često, planirajući buduća književna događanja, nakladnici i organizatori pitaju ima li smisla književnoj publici predstavljati u nas dosad neobjavljivana autora, hoće li njegov nastup u pomalo inertne publike pobuditi dovoljan interes. Nastup B.  Ryana prošlog četvrtka dokaz je u prilog odbacivanju svake bojazni. Iako u Hrvatskoj, osim posredovanjem stranih knjižarskih giganata, Ryana ne možemo čitati čak ni na engleskom jeziku, Booksin je sjedeći kapacitet taman dostajao za zaljubljenike u irsku glazbu, poeziju i rad J. Joycea. Iako je boravak u Zagrebu i šetnje Botaničkim vrtom i Maksimirom iskoristio za ručno pisanje novog romana o jednom od prvih boraca za prava Indijanaca i protiv europskog kolonijalizma, Sir Rogera Casementa, Ryan je svoju večer odlučio posvetiti Joyceu i njegovu najvećem djelu, Finnegans Wake, kojega je naslov u nas često prevođen kao Finneganovo bdjenje, iako je samo djelo do danas ostalo neprevedeno. Nije to neobična pojava, smatra Ryan, zbog svoje je složenosti djelo prevedeno tek na francuski, njemački, grčki, japanski, korejski, turski, poljski, španjolski i, nedavno, kineski jezik. „Ne poznajem tu osobu, ali siguran sam da nakon tog opsežnog pothvata nije pročitala niti retka“, našalio se Ryan dodajući kako prevoditelj, inače vitalan čimbenik u pronošenju poruke nekog djela svijetom, u ovom slučaju ima vrlo težak, ako ne i nemoguć posao.

David Mitchell
i fascinacija vremenom

O važnosti prevoditeljske uloge ne dvoji ni zagrebački gost kluba iz Martićeve ulice, David Mitchell, autor sedam romana od kojih je pet prevedeno na hrvatski jezik, a posljednji, Kuća Slade, u izdanju Vuković&Runjić i prijevodu Saše Stančina, objavljen tek nekoliko dana uoči njegova trodnevnoga gostovanja u Zagrebu i Dubrovniku. „Ja, kao pisac, ne mogu biti u pravu ili u krivu, imam samo ideje koje mogu iznositi i to činim najbolje što mogu. Može li onda u krivu biti moj prevoditelj? Ne znam, možda. Na njemu je, u svakom slučaju, velika odgovornost prikazati tuđe misli, riječi i ideje kao da su njegove vlastite, približiti ih njihovoj publici i učiniti ih vjerodostojnima. To nikako nije laka zadaća i zato sam čvrsto uvjeren kako bi prevoditeljevo ime na naslovnici knjige trebalo stajati odmah uz autorovo“, siguran je Mitchell, čiji se romani, iako nisu u tom smislu džojsovski, također odlikuju složenošću jezika i strukture. Priče u pričama, eliptični zapleti i putovanja kroz prostor i vrijeme u posljednjem su romanu, ipak, prisutni u mnogo manjoj mjeri. Je li došlo do literarnog zasićenja? „Ne, nipošto. Kuća Slade zapravo je slučajnost, počeo sam je pisati kao priču na Twitteru, pitao sam se mogu li se snaći u tako kratkoj i ograničenoj formi. Knjiga je pred vama pa bih rekao da mogu, ali 250 str. za priču nastalu na takvoj platformi ipak je mnogo pa bih stoga rekao kako mi je pisanje velikih knjiga i stvaranje višestrukih zapleta u krvi.“

Iako se to u njegovu posljednjem romanu ne ističe kao u prethodnima, posebice Atlasu oblaka i Koštanim satovima, vrijeme je Mitchellova velika fascinacija, saveznik i neprijatelj, opsesija i samostalni entitet njegovih romana. „Kako i ne bi bilo, vrijeme život u ovom složenom društvu čini mogućim i samim time i ono postaje iznimno važno.“ No nakon što je Ryan sa zagrebačkom publikom podijelio crticu iz Joyceova života prema kojoj je slavni pisac uvijek nosio nekoliko satova podešenih da prate protok vremena u različitim vremenskim zonama, pitanje o irskoj opsesiji vremenom nameće se samo od sebe. „Nisam primijetio tu opsesiju. Irci su, kao i Hrvati, prilično ležerni kad je riječ o vremenu. No ono što sam uočio živeći ondje jest irska tolerantnost i otvorenost prema ekscentričnostima. Ondje vas nitko neće osuđivati ili prijeko gledati. Možda su se zato čak i ljudi poput velikog Joycea osjećali slobodnijima“, razmišlja Mitchell.

Osim interesa za vrijeme, uvjerljivost je još jedna osobina zajednička dvojici pisaca. Dok Joyce u djelu Finnegans Wake priču cijelog svijeta, njegovu prošlost i budućnost sabire u jednoj dugoj noći, Mitchell se sličnom poviješću i njezinim cikličkim ponavljanjem poigrava u svom najpoznatijem romanu Atlasu oblaka, a njegova se kaleidoskopska književnost temelji i na interakciji stvarnih i natprirodnih bića. Pritom, ipak, uspijeva ostati dovoljno uvjerljiv. „Pokušate li biti iskreni u svemu što pišete, čitatelj će se moći povezati s time. Kao pisac morate vjerovati da će se to dogoditi iako ne znate na koje će sve načine različiti čitatelji prihvatiti različita objašnjenja koja im nudite. Mislim da je dovoljno samo pisati bez stvaranja neuvjerljivih otklona. Ponekad je zaplet uvrnut ili se likovi prilagođavaju priči i to se pri čitanju osjeti, nije uvjerljivo. Istinsko je pisanje ono u kojem pokušavate likove oblikovati tako da se ponašaju na normalan, prirodan način. Ono se može dogoditi i u znanstvenoj fantastici, uz konzistentne likove i pisanje namijenjeno nekom drugom osim piscu. Ljudi će se povezati s tim istinskim pisanjem. To nije nešto što čini pisac, već publika“, siguran je Mitchell koji ipak, za razliku od Joycea, ne želi biti i autor.

Jezik kao pogled na svijet

„Nakon pisanja Uliksa Joyce je postao izvrstan promotor vlastitih djela, bio je svjestan važnosti onoga što radi i nastojao je, uz pomoć prijatelja poput T. S. Eliota, E. Pounda i S. Becketta, koji su se o njegovu djelu pozitivno izražavali, doprijeti do publike“, ispričao je Ryan. Danas, gotovo stoljeće poslije, Mitchell ne dijeli tu potrebu. „Ja sam pisac, autor sam samo 5% svog vremena i tom se ulogom služim samo kao pomoćnim kotačićem za svoje stvaralaštvo. Iako je moj boravak na Twitteru rezultirao Kućom Slade, društvenim se mrežama služim ponajprije kako bih smanjio broj nužnih pojavljivanja u medijima“, iskreno će Mitchell.

Unatoč tome, u zagrebačkom je razgovoru s turskom književnicom i novinarkom Ece Temelkuran posve opušteno i otvoreno razgovarao o putovima nastanka svojih književnih djela. „Ne bih rekao da kradem priče, radije bih taj proces nazvao kratkoročnom posudbom. Vrlo se često dogodi da neku crticu saznam posve usput i potom pokušam ljude navesti da mi se otvore. Mislim da u tom trenutku dokidam tvrdnju da sam vrlo dobra osoba jer svoju dobrotu koristim u manipulativne svrhe, kako bih od nekoga „privremeno posudio“ njegovu priču i učinio je dijelom svoje“, uz osmijeh je objasnio svoje viđenje autorske sebičnosti. „Egoističnost u pisanju? Svakako je potrebna u početku, moraš biti dovoljno egoističan da povjeruješ kako je to što radiš dovoljno dobro da ga prezentiraš drugima. No u trenutku kada na sebe počneš gledati kao na veliku književnu zvijezdu, na opasna pisca... tada nastupa profesionalna smrt.“

Otkrio je i kako je pisanje za njega više nego promatranje odnosa što ga isječci imaju prema cjelini, odnos u koji postavlja likove, zaplet, teme i svoj stil. Premda ih po važnosti ne dijeli precizno, ističe kako ga više od samih ideja zanimaju njegovi likovi. Ideje su za njega poput kvasca pri pečenju kruha, potrebne su kako od teksta ne bi nastalo nejestivo tijesto, ali baš kao s kvascem, ideje su kao sastojak, u odnosu prema likovima, potrebne u malom omjeru. No i Joyce i Mitchell bi se složili kako je jezik sastojak književnoga djela čija je štednja nedopustiva. „Joyce je u svojim djelima, a posebno je to razvidno u Finnegans Wake, spajao riječi i na taj način stvarao nove, riječima je slikao, usmjeravao, ali i upozoravao. Pa i sam je naslov, u tom smislu, višeznačan jer, osim što može označavati bdjenje, izostankom apostrofa Joyce poziva na buđenje. Kao da nam govori: „Svi ste Finnegani, probudite se!“, uvjeren je Ryan, nastavljajući tvrdnjom da, pomnom uporabom jezika, možemo mnogo učiniti za način na koji promatramo svijet. „Ograničimo li se na samo jedno značenje, samo jedan način govora, ograničavamo i svoj pogled na svijet, svoj način prolaska kroz život, zatvaramo se unutar svojih granica umjesto da ih otvaramo.“

I doista, nije li tome tako? Ne ostajemo li, i kao pripadnici kulturne, ali i šire javnosti, duboko uznemireni uvođenjem novotvorenica, ne okrećemo li glavu od pojave novosloženica, ne zatvaramo li se i ograničavamo, prvo jezikom, a potom...? U tom je smislu Ryanov poziv na buđenje Finnegana jedan od posljednjih, ali prijeko potrebnih krikova za buđenje svijesti o važnosti očuvanja, ali i proširivanja ljepote nacionalnog jezika. Posebice radi li se o jeziku koji, kako to slikovito ističe Ece Temelkuran, zvuči poput hodanja u snijegu, a David Mitchell je siguran da hrvatski u sebi sadržava kvalitetu najfinije tamne čokolade s lješnjacima. Učenjem jezika i prodiranjem u njegove kodove čarobna se melodija osvješćuje i samim time dokida, no promišljanjem uloge književnosti i uvođenjem uvijek novih načina nizanja riječi i melodija se može održati živom.