Biće koje bježi od sebe

Ovogodišnja Filozofska škola izvodila se od 10. do 16. rujna u Đakovu u suradnji s đakovačkim Katoličkim bogoslovnim fakultetom Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Predmet intenzivnoga rada na tekstu bila je naširoko poznata, ali rijetko izričito tematizirana i interpretirana knjiga Friedricha Nietzschea Tako govoraše Zaratustra. Tako se Nietzsche pridružio velikim imenima povijesti filozofije poput Aristotela, Heidegg­era, Schellinga i Hegela, koje je Filozofska škola tematizirala tijekom svoje desetljetne uspješne tradicije. Uz voditelje Škole Damira Barbarića, Igora Mikecina, Petra Šegedina i Ozrena Žuneca svojim su izlaganjima i doprinosima u njezinu radu sudjelovali također Stjepan Kušar, Berislav Podrug, Stipe Kutleša i Boško Pešić, kao i studenti preddiplomskih, diplomskih i poslijediplomskih studija filozofije iz Zagreba, Zadra i Osijeka te studenti filozofsko-teološkog studija KBF-a u Đakovu. U današnje vrijeme nedovoljno temeljita fakultetskog studija filozofije metode rada Škole predstavljaju rijedak i dragocjen oblik bavljenja filozofijom, koji se ostvaruje intenzivnim, discipliniranim i studioznim iščitavanjem i tumačenjem pomno odabrana, svagda središnjega klasičnog filozofijskog teksta.

Nietzsche u fokusu

Nakon otvaranja Škole i pozdravnoga govora dekana KBF-a u Đakovu profesora Ivice Raguža, profesor Barbarić započeo je prvi dan rada uvodnim napomenama o svrsi, temeljnoj zadaći i metodi same Škole, koja se ovom prigodom sastoji u pokušaju misaonog uranjanja u Nietzscheovo djelo. Istaknuto je kako je početak i kraj svakog ozbiljnog studija filozofije temeljito proučavanje klasičnih djela njezine sveukupne povijesti. Ukazano je i na to da se o Nietzscheu ne da mjerodavno filozofijski govoriti nema li se u vidu cjelina njegova djela. Nužan preduvjet uranjanja u Nietzscheovu misao jest odlučno metodičko odbacivanje predrasuda koje smo sa sobom donijeli o njemu i o osnovnim pojmovima koje u svom filozofiranju koristi. Tako govoraše Zaratustra je djelo koje je i zbog svojega višeslojnog jezika, stila pisanja i uporabe najrazličitijih načina obraćanja i kazivanja ostalo velikom, često nepremostivom, preprekom onima koji su se nedostatno pripremljeni okušavali u njegovu mišljenju, tako da primjereno vrednovanje Nietzscheova cjelokupnoga filozofiranja pred današnjom filozofijom još stoji kao bitna zadaća.

Predavanje pod naslovom Nadčovjek Berislav Podrug započeo je ocjenom kako Nietzscheu nije stalo do zamjene teocentrizma antropocentrizmom, nego on učenje o nadčovjeku kao mjeri svih stvari koristi upravo kako bi nadvladao tu dihotomiju. Nadčovjek kao smisao zemlje, kojoj treba ostati vjeran, nije neko dostižno i gotovo stanje, nego proces koji je uvijek bivajući i u koji se mora uvijek iznova upuštati. Prema Nietzscheu, Bog je taj koji čovjeka priječi uskočiti u bivajući proces nadčovjeka, čime je u predavanju rubno dotaknut Nietzscheov nauk o smrti Boga, posljedice kojeg će se prema filozofu zbiljski osjećati tek u narednim stoljećima. Čovjek, shvaćen kao most između životinje i nadčovjeka, mora na sebe preuzeti odgovornost stvaranja i prevrednovanja svih vrijednosti, pri čemu mu prvi na udaru mora biti sustav vrijednosti posljednjih ljudi, koji se u osnovi svodi na brigu za bezuvjetnim očuvanjem sebe i na volju za jednakošću svih.

Voditelji i polaznici ovogodišnje Filozofske škole MH s domaćinima msgr. Srakićem i msgr. Hranićem

Tijekom izlaganja profesora Pešića, naslovljena Tijelo, istaknuto je da je tijelo za Nietzschea uvjet stvaranja preko i iznad sama sebe, a kada tijelo nije u mogućnosti tako stvarati, ono odustaje od sebe te postaje predmetom napada i osude onih koje Nietzsche naziva prezirateljima tijela. Tijelo je čisto zbivanje, a duša je tek riječ za nešto na tijelu. Tijelo Nietzsche zove velikim, a duh malim umom. Upozoreno je i na to da se u njemačkom jeziku jasno razlikuju riječi Leib, koja znači desupstancijalizirano i dematerijalizirano tijelo vjerno Zemlji, i Körper, u značenju puko mehaničkog zbroja tjelesnih organa i udova. S tijelom shvaćenim u prvom smislu usko je vezana njegova „sjena“, pod kojim imenom Nietzsche misli slobodni lutalački razum koji propituje apsolutno sve i ne zaustavlja se ni pred čim kao svetim i neupitnim. Ona doduše jest slobodni duh, ali takav koji u sebi nema moć stvaranja i za to nužnu ljubav.

Predavanje pod naslovom Vrlina profesor Kušar započeo je izlaganjem pojma vrline kao odlike koja nekoga krasi, napominjući da se tako shvaćena vrlina Nietzscheu razotkriva kao lažnost i prijetvornost, zbog toga što ona u biti uvijek cilja na onostranost te zato uistinu prikriva pravi smisao života. Pokazalo se i da Nietzsche nije tek puki razaratelj, već je sve razaranje za njega tek priprema i put za stvaranje i izgrađivanje ne samo novih vrlina, nego i novog načela i načina sama vrednovanja. Razaranje dosadašnjih vrlina Nietzsche provodi iz temelja života, a to za njega znači iz volje za moć. Pri zasnivanju novih vrlina i vrijednosti važno je svaku od njih individualizirati i unutarnje usvojiti, da se ne bi ostalo na općenitom, a time i samo izvanjskom moralu.

Drugi dan rada Škole započeo je profesor Kutleša izlaganjem naslovljenim Volja. Istaknuo je kako svekoliko Nietzscheovo mišljenje zapravo kruži oko pojma volje. Moćnu i sebe svjesnu volju za moć prihvaćaju tek malobrojni, od kojih je svaki uvijek izniman i svagda osamljen pojedinac kojega Nietzsche oslovljava imenom nadčovjeka, dok naprotiv posljednji ljudi, kao i viši ljudi, naime oni koji uviđaju svu nedostatnost dosadašnjeg čovjeka, ali se sami ne mogu dovinuti do nadčovjeka, slušaju jedino zov nemoćne volje za moć uobličene ili u volju za istinom ili u volju za pukim održavanjem života. Ti su ljudi nemoćni i nesposobni za vladanje, jer vladanje i zapovijedanje teže je od pokoravanja, a vrlina koja se od onih koji naređuju traži jest tvrdoća. Mora se biti tvrd, ako se želi stvarati i stvarajući zapovijedati.

Svoje predavanje pod naslovom Nihilizam profesor Mikecin započeo je izlaganjem o dva supripadna vida nihilizma koji se očituju u povijesti nihilizma i u svijesti o njemu. Nihilizam se raščlanjuje u metafizički shvaćenu filozofiju u vidu platonizma i u metafizički shvaćenu religiju u vidu kršćanstva. Nihilizam je povijesno zbivanje postupnog obezvređivanja svih vrijednosti koje je prethodno samo naizgled bio uspostavio čovjek, dok je uistinu pravi postavljač svih vrijednosti bila volja za moć u njemu. Do obezvređenja dolazi kad se ta volja očituje kao nemoćna, jer više ne može htjeti vlastitu moć, nego uvijek samo nešto drugo od same sebe. Nihilizam ima više vidova. Nepotpuni nihilizam je tek prvi oblik nihilizma, očitovan u metafizici i religiji, dok je za prevladavanje nihilizma potrebno suočiti se s potpunim nihilizmom. Obezvređivanje vrijednosti skončava u radikalnom, ekstremnom ili načelnom nihilizmu, što su sve Nietzscheovi izrazi za nihilizam koji biva prevladan usvajanjem najdublje i najteže misli o vječnom ponovnom vraćanju jednakoga.

Život i volja za moć

U izlaganju profesora Žuneca pod naslovom Samoprevladavanje istaknuto je da je Nietzsche prvi koji čovjeka nastoji prevladati putem njegova samoprevladavanja, koje treba misliti kao ono koje ukida sve hijerarhijske odnose, jer tu nije riječ o tome da bi se u samoprevladavanju trebao osvojiti i zauzeti neki viši položaj. U zbivanju samoprevladavanja nema nikakva zastoja ili stajanja. To se jasno pokazuje na primjeru života, koji, da bi živio, stalno mora sama sebe prevladavati. Tamo gdje je život, tu je i volja za moć, ne tek volja za životom ili opstankom. Najveći protivnik najživotnijega života i Nietzscheova sama sebe prevladavajućeg mišljenja, koje leti, pjeva, igra se i pleše, duh je težine koji svako biće čini samomu sebi teškim. Da bi se duh težine nadvladao, svako biće mora početi voljeti sámo sebe, što je i najdublji izraz pobjede nad njim.

Svoje predavanje pod naslovom Život Petar Šegedin započeo je uvidom kako je iskustvo života zapravo volja za moć. Život koji je otvoren u vlastitom elementu uključuje silaženje i propadanje. Takav uzoriti život vodi Zaratustra, koji mora propasti iz ljubavi prema ljudima. Ono što ga nuka na taj čin jest stvaralačko razdavanje i darivanje obilja u rastu života iz sama sebe. Taj rast života pobliže je objasnio kao razvijanje iz sebe i ujedno uvijanje u sebe. Život je otvorenost spram onoga ništa i shvaćen je kao kontinuum koji se samom sebi uskraćuje i unutar sama sebe diskontinuira. Odvojenost Zaratustre i života prevladava se u njihovu međusobnom razgovoru, a paradigmatična slika života jest slika djevojaka u plesu, koje simboliziraju oslobađanje života od duha težine u svrhu nevina stvaralaštva.

Vječnost kao najdublja tema

U predavanju naslovljenom Trenutak i vječnost profesor Barbarić je početkom trećeg dana rada Škole istaknuo da sâm događaj okupljanja ovakve vrste upućuje na to da i studenti i profesori trebaju školovanje, koje dakle nije proces koji ikada može biti dovršen. Grčka riječ schole, koja je podrijetlo naše i opće europske riječi „škola“, ukazuje na potpunu oslobođenost u čistom duhu koji jedinu svrhu ima u samu sebi. Upravo je to ono što Nietzsche misli kad govori o lakoći, plesu ili igri. To je pravo umijeće mišljenja, koje se mora naučiti i prisvojiti, a jedna od zadaća održane Škole bila je upravo upućivanje na to. Dalje je naznačio da je donekle prikrivena, ali središnja i najdublja tema te Nietzscheove knjige vječnost, s kojom se čovjek, nadilazeći sebe, susreće u prevratnom času podneva kao trenutku prijelaza k nadčovjeku. Vječnost je u vezi s trenutkom, s kojim je pak tijesno povezano ono što Nietzsche u djelu zove „podnevom“. Odnos s vječnošću je odnos ispunjen ljubavlju, iz kojega se može roditi vječno bivajući nadčovjek, u djelu uz ostalo nazvan „djetetom“, što je prispodoba čiste i potpune nevinosti bivanja.

Tijekom rada Škole do izražaja je došla trostrukost u njoj primijenjene metode. Prvim dijelom dominirala je strogo monološka forma izlaganja, drugim dijelom prevladavala je jednako stroga, ali znatno više dijaloška forma interpretacije teksta i općih rasprava svih sudionika, dok je njezin treći dio bio vođen idejom slobode, uobličenom u studentskim doprinosima diskusiji i završnoj općoj raspravi o pojedinim problemima.

Završili bismo ovaj osvrt na događaj Filozofske škole Nietzscheovim riječima koje su na simboličan način vodile sav njezin rad, nalik krugu bivanja bez početka i kraja. Čini se da te riječi, kojima je profesor Barbarić zaključio rad ovogodišnje Škole, na najbolji način izriču narav filozofije, ali prije svega i onoga tko doista filozofira, onako kako smo je osjetili i iskusili tijekom tih tjedan dana intenzivnog mišljenja, bolje rečeno učenja mišljenju: „Filozof: to je čovjek koji stalno doživljava, vidi, čuje, sluti, nada se i sanja neobične stvari; kojega njegove vlastite misli pogađaju kao da dolaze izvana, odozgo i odozdo, kao njemu svojstveni događaji i munje; koji je možda i sam oluja bremenita novim munjama; sudbonosan čovjek, oko kojega uvijek tutnji i bruji i zjapi, i oko kojega je jezivo. Filozof: ah, biće koje često bježi od sama sebe, koje se često plaši sama sebe – ali je odviše radoznalo da ne bi ponovno ‘dolazilo k sebi’.“