Što je nama danas Krleža

Sedmoga srpnja ove godine hrvatska kulturna javnost trebala je dostojno proslaviti veliki jubilej: 125. obljetnicu rođenja Miroslava Krleže. „Okrugla“ obljetnica bila je prilika da se o velikom piscu, koji je za života, a i poslije smrti, izazivao radikalne polarizacije, konačno progovori na primjeren način, kao o piscu, izvan uobičajenih ideoloških floskula i već otrcanih fraza o prijateljstvu s Josipom Brozom Titom, Brijunima, vili Rein, crnom Mercedesu, vozaču, kućnoj pomoćnici, salonskom komunizmu, sumnjivu hrvatstvu itd. Jesmo li zakazali, kao i obično?

Na Krležinu 125. obljetnicu nije održan ni jedan znanstveni skup ni okrugli stol

Obljetnica je obilježena skromno: nešto vijenaca na piščev grob na Mirogoju, par izložaba po knjižnicama, nekoliko kurtoaznih (uglavnom copy-paste) članaka po novinama, dok je memorijalni prostor Miroslava i Bele Krleže na Gvozdu 23 bio tu subotu (7. srpnja) otvoren za posjete građanstvu čak od 11 do 16 sati „uz stručno vođenje“. Hvalevrijedna manifestacija bio je tradicionalni Festival Miroslava Krleže, sedmi po redu, na Dubrovačkim ljetnim igrama izvedena je drama Michelangelo rađena „po drami Michelangelo Buonarroti”, a spomenimo i činjenicu da je nakladnička kuća Sandorf tiskala prigodnu – skromnu ali lijepu – knjižicu, zapravo odlomak iz dnevnika Krleža 1942. Nije održan ni jedan simpozij, okrugli stol, nije tiskan nikakav zbornik s novim čitanjima i valorizacijama. No možda je za neke, koji prizivaju trajan „odmor od Krleže“, i sve netom nabrojano bilo previše.

Što se to događa s recepcijom Miroslava Krleže? Kakvo je danas njegovo mjesto u hrvatskom književnom kanonu?

U nacionalnoj književnoj povijesti kanon je popis pisaca i djela neupitnih i provjerenih vrijednosti. Pisci, odnosno njihovi tekstovi koji ulaze u književni kanon nacionalni su kulturni kapital; oni su stupovi visoke kulture. Kanonski status stječe se na temelju različitih kriterija. Estetska vrijednost djela – koju određuju i artikuliraju interpretativne zajednice (književna kritika, akademski krugovi, kulturne institucije) – važan je, ali ne i jedini čimbenik u procesu literarne kanonizacije. U konstrukciji kanona često mnogo važniju ulogu od estetskih parametara igraju – kako je pokazao Michel Foucault – politika i moć, odnosno kanon nastaje kao rezultanta različitih sociopolitičkih interesa te je stoga podložan ideološkim manipulacijama, osobito u obrazovnom sustavu.

I analiza hrvatskoga književnog kanona pokazuje da su u njegovu stvaranju sudjelovali brojni izvanliterarni čimbenici: vladajuća ideologija, politički interesi i vrijednosni sustav elite, klasni i rodni odnosi. Malo je autora koji su kanonski status stekli samo na temelju umjetničke kvalitete tekstova. Upravo Miroslav Krleža pripada među pisce kod kojih su u postupku kanonizacije, osim neupitne estetske vrijednosti tekstova, izrazito veliku ulogu igrali ideološki, politički i razni institucijski čimbenici.

Krleža i Matoš

Krleža se u književnosti javio 1914, dakle upravo u godini kad je umro Antun Gustav Matoš. Jedan je književni genij sišao sa scene, a drugi je započeo svoj blistav, nezadrživ uspon. Za razliku od Čerine, Ujevića, Wiesnera, Kreše Kovačića pa i Ive Andrića, koji su bili Matoševi kavanski prijatelji, a neki i odani „discipulusi“, Krleža AGM-a osobno nije upoznao. U Davnim danima prepričao je zgodu iz 1911. kad je u kavani vidio Matoša. Htio mu je pristupiti i pokazati svoje pjesme, ali nije imao dovoljno hrabrosti. U istom dnevničkom tekstu, pod nadnevkom 18. veljače 1916, Krleža piše kako je bolesni Matoš pročitao njegovu Legendu, netom objavljenu u Marjanovićevim Književnim novostima, i izrazio želju da upozna mladoga autora, no Krleža se njegovu pozivu nije odazvao. Konačno, treba spomenuti i poznatu epizodu iz mirogojske mrtvačnice koju je Krleža ispripovijedao u Dnevniku iz 1943: „U predvečerje pogreba A.G.M.-a oprostio sam se u mrtvačnici mirogojskoj od čudnog, nesimpatičnog pokojnika. Ubrao sam sa odra jedan proljetni cvijetak, a taj mi se negdje izgubio i nestao, godinama kasnije žalio sam za tim ubogim cvjetićem, jer što su godine sve više odmicale lik A. G. M.-a dobijao je sve više na dimenzijama.“

Ako je istinit navod iz Davnih dana da je Matoš pročitao Krležinu jednočinku Legenda i da je odmah poželio upoznati njezina autora – što je ne samo moguće nego i posve vjerojatno jer je Matoš umro 17. ožujka 1914, dok je Legenda izlazila u Književnim novostima u nastavcima od 24. siječnja do 14. veljače – onda odmah upadaju u oči dvije zanimljive činjenice: prvo, da je Krležina „novozavjetna fantazija u tri slike“ bila vjerojatno jedno od posljednjih Matoševih štiva koje je čitao nakon teške operacije u bolničkom krevetu i, drugo, da je stari lisac pročitavši tekst odmah prepoznao istinski talent: tj. da se oglasio mladac koji će temeljito izmijeniti kartu hrvatske književnosti i unijeti produktivni nemir u postojeći poredak.

Miroslav Krleža stvorio je jedan od najvećih i najkompleksnijih opusa u hrvatskoj književnosti. Okušao se u svim književnim žanrovima, pisao je pjesme, novele, romane, drame, kritike, eseje, dnevnike. Takvu raznovrsnost i tematski raspon nema ni jedan hrvatski pisac

Upravo se to i dogodilo: Krležina je pojava bila big bang za hrvatsku književnost. Razmjeri, odnosi, mjerila, aksiološki parametri – ništa više nakon njega nije bilo isto. Krleža je bio vulkan i njegova nevjerojatna stvaralačka energija izbacila je već u idućih nekoliko godina mnoštvo knjiga i tekstova po časopisima. A kad se u Plamenu 1919. pojavio njegov flambojantan, u nekim dijelovima i herostratski avangardni manifest Hrvatska književna laž, tekst koji je uzdrmao same temelje hrvatske kulturne tradicije, Krleža je – iako s nepunih 26 godina – već postao jedna od naših najutjecajnijih književnih figura.

Radikalne kritičke polarizacije

No već prvi Krležini tekstovi izazvali su oprečne kritičke ocjene. Legendu je nakon trećega nastavka napao anonimni kritičar u katoličkim Riječkim novinama izričući tezu da je pisac u svom dramskom tekstu „najbesramnije pogrdio Isusa Krista“, da Krležom vladaju „prljavi nagoni“ i da on zapravo prezire hrvatski narod. Bit će to početak dugoga sukoba između Krleže i klerikalnih krugova. Spomenimo tek uzgred frapantnu činjenicu da je katolički dnevnik Hrvatska straža samo 1933. objavio sedamnaest uvodnika protiv Krleže!

Krležin poetski diskurs, inovativan i provokativan, promoviran u Podnevnoj simfoniji (1916) i Panu (1917), izazvao je prvu veliku kritičku polarizaciju i ona će ostati trajnom karakteristikom recepcije Krležina djela: na jednoj strani oduševljeni pristaše, a na drugoj ogorčeni protivnici.

Krležinu Podnevnu simfoniju odmah je pozdravio Dragutin Prohaska posebno ističući boje riječi, kolorit, sjaj, glazbu („sve u jednom“), dok je Krležin mentor Julije Benešić napisao u Savremeniku da je napokon „izašla pjesma koja je slobodna, koja lebdi zrakom kao izgovorena riječ, kao naš napjev“. S druge strane barikade našli su se Ulderiko Donadini, Đuro Vilović, Dragutin Domjanić i Antun Branko Šimić. Donadini je napisao da je Podnevna simfonija „vrhunac neukusa, literarne kaćiperštine i lažne afektacije“ i da je šteta da se tim stihovima ne može ilustrirati „brijački salon“. Još dalje otišao je A. B. Šimić – koji se upravo tada (pod utjecajem Waldenova ekspresionističkog časopisa Sturm) okreće asketski reduciranu pjesničkom pismu – u poznatim tekstovima Novo sunce (Hrvatska prosvjeta, 1917, br. 7–8) i Prazna retorika Miroslava Krleže (Novine, 1917, br. 178). Naglasivši da je Krležin poetski eksperiment zapravo „pjano razbacano buncanje“, Šimić se u svojim kritikama koristio arsenalom tvrdnji i estetskih diskvalifikacija koje će kasnije, mutatis mutandis, koristiti brojni kritičari u napadima na Krležu i negiranju njegovih literarnih kvaliteta: neumjerenost, nered, ponavljanja, praznina, vašar riječi, „retorika u ekstremu“. Piše Šimić: „U ovoj zbrci i strci i vrtnji nereda i pobrkanosti pleše i on, gospodin Miroslav K. On je najrazuzdaniji plesač, plesač s riječima, Worttänzer. Mnogo je i mnogo riječi u ovoj poemi, ali malo poezije.“

U dosadašnjoj plodnoj recepciji književnog djela Miroslava Krleže rijetka su bila razdoblja u kojima se o njemu mogao razviti smiren kritički govor, govor lišen ideoloških presija, predrasuda, predumišljaja i stereotipa. Od početka je izazivao radikalne polarizacije, „za“ i „protiv“, često bez pravih argumenata za jedan ili za drugi stav. Štoviše, stječe se dojam da je i sâm Krleža svojim djelom i stavovima privlačio polarizacije i ekstreme, jasno i nedvosmisleno opredjeljenje: ili-ili, gotovo bez ikakvih nijansi. Jer Krleža je bio strastveni polemičar, otvarao je fronte na svim stranama: polemizirao je s hrvatskim klerikalnim i nacionalističkim krugovima, s predstavnicima liberalne inteligencije, ali isto tako i sa svojim ideološkim drugovima na književnoj ljevici. Udarao je i primao udarce. Stekao je brojne protivnike negirajući ili obezvređujući hrvatsku književnu tradiciju. Ružno je pisao i o piscima od kojih je nedvojbeno mnogo naučio: Gjalskom, Vojnoviću, Matošu. No istodobno, ili paralelno, stekao je i velik broj poštovatelja i poklonika, čak i fanatičnih sljedbenika, adoranata, hagiografa i oponašatelja. U uvodu u svoju fundamentalnu šestosveščanu Krležologiju ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži (1989–1993) Stanko Lasić piše da se analizom tekstova o Krleži ulazi u „tragikomičnu arenu“ u kojoj je i najsmireniji analitički glas izrečen povišenim tonom jer „svatko od svog ekskluzivnog stava pravi ‘kapelicu’, nabrušeni senzibiliteti vode nevjerojatnim nesporazumima“.

Putanja recepcije Krležina djela od prvoga objavljenog teksta ­Legenda 1914. do danas – a to je više od sto godina – mogla bi se najkraće opisati ovako: ona se kretala od erupcije, preko fascinacije i adoracije do posvemašnje ravnodušnosti, pa onda i pokušaja negacije i osporavanja.

Veličina koja opterećuje

S gledišta hrvatske književne historiografije i kritičkoga vrednovanja za Krležu je najpovoljnije recepcijsko razdoblje bilo ono između 1914. i 1941. godine. Nazvat ću ga dijaloško-polemičkom fazom jer je njezina glavna karakteristika pluralizam kritičkoga mišljenja s obiljem analitičkih studija i obrazloženih argumenata. Krležino je djelo između dvaju svjetskih ratova bilo na jednom – uvjetno rečeno – relativno slobodnom književnom tržištu i o njemu je bio moguć „normalan govor“, i afirmativan i negativan. Krleža tada ima i oponente i zagovornike – književne, ideološke, političke. No čak i u tom periodu raznolikost stavova i sudova o njemu oscilira u ekstremnoj amplitudi od oduševljenih kritika, čak i panegirika, do potpune negacije.

Slijedila je faza šutnje i/ili prešućivanja (1941–1945). Kao što se može vidjeti, ta se faza poklapa s razdobljem trajanja NDH. Odmah po konsolidaciji ustaške vlasti Krležine su knjige zabranjene, a njihovo posjedovanje moglo je za vlasnika imati fatalne posljedice. Ustaški general Štancer proglasio je Krležinu zbirku novela Hrvatski bog Mars ruglom i sramotom kojom se truje hrvatska mladež. Sve vrijeme postojanja NDH Krležu su nastojali izbrisati iz kolektivnoga pamćenja: knjige su mu zabranjene, drame mu se ne izvode na pozornici, izbačen je iz udžbenika, nema ga u antologijama, ignoriraju ga u svakoj prilici, nastoji se izbjeći – gdje god je moguće – čak i spominjanje njegova imena.

No najviše je Krleži naškodila monološko-afirmativna faza (od 1948. do smrti 1981). Karakterizira je izrazito afirmativan odnos prema njegovu djelu, često praćen nekritičkim pohvalama, povlađivanjima, mistifikacijama pa i vulgarnom apologetikom. U toj se fazi Krležina sjena, odnosno sjena njegova autoriteta, nadvila nad recepcijske tijekove i počela ih kontrolirati i usmjeravati. Krleža se počeo štititi od kritike neprobojnom mrežom: režimom kojem je pripadao, institucijama, častima, položajima, kulturnim utjecajem. Afirmacija i idolatrija podrazumijevale su se kao conditio sine qua non „kritičke“ prakse. Ne isključivo njegovom voljom, ali svakako njegovim konformističkim pristajanjem, Krležino je djelo ušlo i u inventar jednoga društvenog sustava – Titova socijalizma. U politici je postojao kult ličnosti Josipa Broza Tita, a u književnosti kult Miroslava Krleže. Da analogija nije nimalo nategnuta, mogu potvrditi i riječi Marina Franičevića u članku Krležino doba u našoj književnosti (Republika, 1963): „I kao što je čitavo zbivanje posljednjih petnaest godina, zbivanje koje za naše narode znači vjekove, vezano za ime Josipa Broza Tita, tako je i naša književnost posljednjih decenija vezana uz ime Miroslava Krleže.“

Krleža nastavlja i prekogrobno dijeliti hrvatsku intelektualnu javnost  / Marija Ujević Galetović, Miroslav Krleža

Lijepili su mu epitete: „bard“, „Prometej književne riječi“, „stjegonoša“, „demijurg“, „mit jedne kulture“, „čovjek s misijom“, „svjetlost u mraku“, „Bog sa Gvozda“, „najveći hrvatski pisac“ „najveći jugoslavenski pisac“. Teško je odrediti granice patetike i pomanjkanja dobra ukusa kad se „kadilo“ Krleži. Evo primjera iz članka Omladina i vertikala Krleža (Narodni list, 1960) Vlatka Pavletića: „Zato Krleža nije niti može biti jedino umjetnički značajan, nego se cjelinom nameće: određeno usmjeren kao politički program, čist kao prvotna ideja Pravde, uzburkan kao život i širok kao rijeka pri kraju svoga toka, uzbudljiv kao susret s Novim, zanosan kao bujnouobličena Ljepota, visoko zalelujan kao zastava, sveobuhvatan i neobuhvatljiv – kao svijet…“

Krleža umire 29. prosinca 1981. i stvari se stubokom mijenjaju. Počinje faza demitizacije, odnosno obračun s piščevim kultom i njegovim književnim nasljedstvom. Igor Mandić odmah počinje pisati seriju protukrležijanskih feljtona u beogradskom tisku, poslije objavljenih u knjizi Zbogom, dragi Krleža (1988) i otvara sezonu lova, pucanja po Krleži, kojoj se pridružuju brojni kritičari, ali i ljudi koji su samo čekali priliku da ga ponize. Sada se o Krleži piše ovako: „precijenjen pisac“, „eruditski pozer“, „tiranija intelektualizma“, „režimska kurva“, „udvorica i malograđanin“, „čista štetočina“, „plagijator“ (J. P. Kamova), „dijabolični Salieri koji zavidi svome Mozartu“ (a u ulozi Mozarta je Tin Ujević), „prijatelj najvećeg diktatora na ovim prostorima“…

Poznato je da je Radovan Ivšić proglasio Krležu „najvećom katastrofom koja nam se mogla dogoditi“. Da stvar bude još grotesknija, tu je ocjenu izrekao baš na tradicionalnoj manifestaciji Krležini dani u Osijeku 2001.

Nije mi poznat ni jedan sličan primjer u drugim nacionalnim književnostima da se ocjene o nekom piscu kreću u tako ekstremnim amplitudama – od adoracije do potpune negacije. Isto tako, potpuno je nezamislivo da bi, primjerice, Nijemci rekli za svoga Thomasa Manna da je „najveća katastrofa“ koja im se mogla dogoditi, ili da bi Francuzi svoga Marcela Prousta nazvali „čistom štetočinom“. Ali Hrvati vole ponižavati svoje velikane.

Kao angažirani lijevi intelektualac Krleža je pola stoljeća bio ne samo neporecivi književni arbitar nego i ključni akter u svim važnijim kulturnim, društvenim i političkim događanjima. Njegova se riječ slušala i prihvaćala kao pravorijek

Miroslav Krleža postao je veličina koja opterećuje i izaziva, frojdovski rečeno, nelagodu u hrvatskoj kulturi. Prevelik je za nju, kao da je postao remetilački čimbenik. Mi volimo osrednjost ili, kako bi rekao Nietzsche, drago nam je sve što je „ljudsko, suviše ljudsko“. Ako netko strši, valja ga „skresati“. Zato danas i ne znamo što bismo s Krležom jer on daleko nadmašuje naše skromne kulturne okvire.

Poljski slavist/kroatist Jan Wierzbicki, autor monografije o Krleži, točno je rekao da je Krleža tako golema pojava da će morati doći do jednog razdoblja u kojem će se hrvatska književnost pokušavati „osloboditi“ od Krleže ili ga čak zaboraviti. Eto, sad živimo u tom vremenu. No zanimljivo je da je upravo takav redoslijed u recepciji prognozirao (ili prorekao) i sâm skeptični Krleža u povodu proslave svoga jubileja: osamdesete godine života. U razgovoru s Enesom Čengićem 27. svibnja 1973. rekao je da zna točno što će se dogoditi „sutra kad umrem“:

Prvo će početi da preispituju moje mjesto u literaturi. Reći će: To je bio samozvani sveznadar, čovjek koji je svojom pojavom i djelom zaustavio našu literaturu. Plasirao se i održavao uz pomoć politike i političkog angažmana, improvizator, hohštapler, demagog… Zatim će proći nekolike godine dok se ne nađe netko tko će reći: E, nije to tako, ima tu nekog boga, nekog đavola… Onda gotovo potpun zaborav, pa će se opet naći netko tko će nešto pročeprkati, otkriti i reći: Stanite, ljudi, imali smo pjesnika…

Početkom devedesetih godina, kad je stvorena hrvatska država, Krležin je status (p)ostao neodređen: ideološka desnica i vladajući desni centar iskazuju prema njemu – kao glavnom predstavniku naše lijeve misli – otvoreni animozitet (pa je tako čak i jedna ministrica prosvjete dala u tjedniku Glorija izjavu kako je Krleža „sve obezvrijedio, od Boga pa nadalje“). No zaboravila ga je i naša intelektualna ljevica, koja mu mnogo toga duguje. Tako su se barem u negiranju ili zaboravu Krleže post mortem ujedinile hrvatska ljevica i desnica.

Zadnji veliki – ma što veliki, upravo grandiozni – spomenik Krleži bila je Krležijana (I. 1993; II. 1999), voluminozna personalna enciklopedija kojom se Krleža pridružio ekskluzivnom krugu najvećih svjetskih klasika koji su zaslužili sličan enciklopedistički pothvat: Shakespeareu, Danteu, Goetheu, Schilleru, Puškinu. Proizišla iz „kabanice“ Leksikografskoga zavoda koji je osnovao upravo Krleža, Krležijana je nastojala Krležu ne samo institucionalizirati, dakle i osigurati kanonizacijski status quo, nego i fiksirati neupitnost Krležina vodećeg položaja u nacionalnim književnim okvirima. Zato u njoj nije bilo ni novih kritičkih čitanja, ni pokušaja prevrednovanja piščeva opusa. Upada u oči i izostanak brojnih natuknica koje bi ozbiljnije problematizirale piščev ideološki horizont, kao što su „ateizam“, „crkva“, „boljševizam“, „katoličanstvo“ i sl. Ipak, Krležijana je već svojom kvantitetom, rasponom i opsegom, sugerirala i Krležinu intelektualnu širinu, veličinu i razvedenost opusa, što je sve skupa opravdavalo enciklopedistički interes. Monumentalna slika kakvu je o Krleži stvorila dvosveščana personalna enciklopedija bila je upravo onakva kakvu je egocentrični pisac o sebi želio imati.

Kontroverze ne prestaju

Kakav je danas Krležin položaj u hrvatskoj kulturi? Moglo bi se reći da je on pomalo shizofren: kontroverze ne prestaju nego, naprotiv, Krleža nastavlja i prekogrobno dijeliti hrvatsku intelektualnu javnost. Kao argument za takvu ocjenu može poslužiti i sljedeći primjer. U listopadu 2003. kulturna rubrika jednoga našeg dnevnika organizirala je anketu u kojoj je sudjelovalo pedeset pisaca, kritičara i književnih znanstvenika. Svaki od njih trebao je sastaviti dvije književne top-ljestvice: na prvoj je trebao izdvojiti pet najboljih, a na drugoj pet najprecjenjenijih hrvatskih pisaca. Indikativno je da se tom prigodom Miroslav Krleža „okitio“ dvostrukim odličjem – osvojio je „zlatnu medalju” u utrci za najboljega te srebrnu u kategoriji najprecjenjenijega hrvatskog pisca.

Krleža za hrvatsku kulturu nikada nije bio „samo“ pisac sa svojim vrlinama i manama: on je ispunjavao i golem izvanliterarni prostor. S malo pretjerivanja moglo bi se reći da je to ponekad bio prostor cjelokupne hrvatske kulture. Osim toga, bio je angažirani lijevi intelektualac i strastveni homo politicus. Gotovo pola stoljeća bio je ne samo neporecivi književni arbitar nego i ključni akter u svim važnijim kulturnim, društvenim, ideološkim i političkim događanjima u nas. Svojim kritičkim tekstovima, utjecajem, položajem i moći i sâm je znatno utjecao na oblikovanje hrvatskoga kanona u 20. stoljeću. Njegova se riječ slušala, njegove idiosinkrazije i ljubavi često su uzimane zdravo za gotovo, a njegovi (redovito apodiktički formulirani, a ponekad i vrlo dvojbeni) estetski sudovi disciplinirano prihvaćali kao pravorijek, često bez ikakve sumnje ili kritičkog odmaka.

Neki kritičari i književni povjesničari smatraju da je njegovo djelo teško, ili čak nemoguće, odvojiti od društveno-političkoga djelovanja, a provlači se i teza da se politika toliko duboko „infiltrirala“ u Krležin književni opus da ju je u interpretaciji nemoguće zanemariti. Osobno smatram, imajući pritom na umu brojne primjere iz svjetske književnosti, da će s vremenom te izvanliterarne komponente ipak oslabjeti. Tko danas još zna za Danteovu opredijeljenost u sukobima između gibelina i gvelfa ili za politička vrludanja Victora Hugoa, Malrauxa pa čak i Borgesa? Kontekst političke povijesti bit će za buduće generacije sve manje važan, samo je pitanje koliko će za to trebati proći vremena i hoće li uopće biti zanimanja za Krležu. Sad je, čini se, još prerano za posve „neopterećeno“ čitanje Krleže, pogotovo ako imamo na umu fatalnu podijeljenost nacije o gotovo svakom pitanju.

Miroslav Krleža stvorio je jedan od najvećih i najkompleksnijih opusa u hrvatskoj književnosti. Okušao se u svim književnim žanrovima, pisao je pjesme, novele, romane, drame, kritike, eseje, dnevnike. Takvu raznovrsnost i takav tematski raspon nema ni jedan hrvatski pisac. Bio je duboko uronjen u hrvatsku povijest i tradiciju. Nema ni jedne važne teme iz naše kulturne i političke povijesti o kojoj nije pisao i izrekao svoj sud. Bio je žestoki kritičar hrvatske malograđanštine i provincijalizma; otvarao je europske vidike, perspektive i mjerila. Stoga ostavimo po strani maršale, vilu na Gvozdu, limuzine i građanski oportunizam na koji, uostalom, svaki pisac ima pravo i vratimo se konačno Krležinim tekstovima. Kad to učinimo i kad malo „pročeprkamo“, morat ćemo priznati: „Stanite, ljudi, imali smo pjesnika!’”.