Ludilo povijesti, nevolje ljudskosti

Smrću Nedjeljka Fabrija hrvatska književnost i kultura gube jednoga od najvažnijih suvremenih pisaca izrazite kulture i širokoga spektra, autora velikih povijesnih romana, koji su se i sami već upisali u povijest te stekli opravdanu popularnost. Nestankom Fabrija na znatnom je gubitku i hrvatska dramska književnost, koju je zadužio originalnim kazališnim ostvarenjima, ali i dramaturgija, kojoj je posvetio također brojne studije i uvide te predavanja na Akademiji (ADU). Žaljenje za njim treba osjetiti i naša talijanistika, jer je tumačenju i prevođenju književnosti sa susjedne jadranske obale dao važnih priloga. Posebna će se praznina osjetiti na glazbenom, posebno opernom, području, na kojemu je Fabrio bio rijetko ustrajan i kompetentan pratitelj i zagovornik. Konačno, čitava kulturna javnost trebala bi valorizirati njegovu ulogu urednika u časopisima i na televiziji te njegovo predsjednikovanje u Društvu hrvatskih književnika za Domovinskoga rata, kada je vodio brojne inicijative i sudjelovao u konvoju za Dubrovnik u vrijeme opsade, i dopredsjednikovanje u Matici hrvatskoj. Možemo – i moramo – pridodati kako ga pritom iskazano domoljublje nije nikad zaslijepilo i suzilo da odustane od univerzalnijega čovjekoljublja, nego je ljubav za svoju zemlju uklopio u pravi humanistički okvir.

U znaku kazališta

Rođen u Splitu 14. studenog 1937, u rodnome je gradu proveo samo prvih desetak godina i pohađao osnovnu školu, jer su potrebe službe 1947. odvele njegova oca i obitelj u Rijeku, gdje se Nedjeljko doškolovao na gimnaziji i u muzičkoj školi. Filozofski fakultet (studij jugoslavistike i talijanskoga jezika i književnosti) završio je 1961. u Zagrebu, nakon čega se vraća u formativni ambijent Rijeke, u kojoj djeluje sljedećih desetak godina kao predavač u Centru za kulturu, kao dramaturg u kazalištu i kao urednik, najprije u Riječkoj reviji, a zatim u časopisu-novinama Kamov, koje je i sam pokrenuo 1970. Izazovnost te inicijative u regionalnoj sredini navela je Fabrija da, nakon reperkusija 1971, potraži namještenje u Zagrebu.

Odlazak Nedjeljka Fabrija velik je gubitak za hrvatsku kulturu / Snimila Roberta F.

S obzirom na budući odjek i ugled, usuđujemo se kazati kako je Fabrio ušao u književnost na mala vrata. Prva publicirana knjiga bila je Odora Talije (1963), studija posvećena teatru Drage Gervaisa, a prvi izvedeni dramski tekst bio mu je mladenački Orfej, postavljen amaterski na scenu u režiji splitskih studenata (i potom zaboravljen). Novelistički prvijenac Partite za prozu (1966) svojevrsno je „vježbanje pisanja“, to jest odmjeravanje različitih stilskih registara, često na rubu hermetičnosti. Premda kritika nije dobro primila te tekstove izrazite artificijelnosti i literarne ekshibicije, u njima su već zamjetljive neke piščeve tematske preferencije (graničnost, smrtnost, ljubav), a pogotovo sklonost prema arhaizmima, eufoniji, povijesnoj patini.

Riječko razdoblje Fabriova djelovanja pretežno je u znaku kazališta, kad piše i doživljuje izvođenje niza dramskih djela, među kojima se ističu Reformatori (1967), scenska freska zaokupljena protestantskim krugom oko Matije Vlačića Ilirika, bliska kazalištu ideja, jer su dijalozi izrazito intelektualno nabijeni i refleksivno zaoštreni, a polemički tonovi kao da transponiraju suvremene političke situacije i aktualne egzistencijalističke dileme. Admiral Kristofor Kolumbo (1968) evidentno je u intertekstualnoj vezi s istomotivskom Krležinom dramom, a par jednočinki na tragu je tradicionalnoga pozivanja na mitove i simboličke figure. Znatno veći odjek postigla je farsična igra Čujete li svinje kako rokću u ljetnikovcu naših gospara? (1969), jer je doživljena kao kritički odraz devalvacije baštine i posljedične ugroženosti nacionalnih vrijednosti. Dramom Magnificat (1978) Fabrio je čvrsto zaključio svoju dramsku dionicu, ovaj put u duhu pirandelovskog prepletanja zbilje i fikcije, a Pirandellu će se on odužiti prevođenjem njegova testamentarnog (i nedovršenog) ostvarenja, epohalne drame Gorski divovi.

Talijanistička lijeha

Boraveći u Rijeci Fabrio se intenzivnije bavio talijanistikom, pisao je o talijanskim piscima i mnogo prevodio, počevši od pjesnika i prozaika talijanskog izraza djelatnih u Rijeci, Istri i na Kvarneru, a uspostavio je kontakte i s nizom istaknutih pisaca u Italiji. Rezultat toga jest antologija prepjeva Između Krasa i talasa (autora talijanske manjine) i zbirke književnih portreta Apeninski eseji (1969), u kojoj je temperamentno i svježe (spisateljski pristrano) obradio literarni saldo osmero suvremenih autora, među kojima su i neki od prvaka susjedne nam književne scene (Bassani, Chiara, Fenoglio, Ginzburg).

Talijanističku lijehu nastavio je obrađivati i u sljedećim godinama, baveći se prvenstveno piscima iz venetsko-julijskoga kruga, štoviše: pretežno onima tršćanske provenijencije, a to je rezultiralo opsežnom studijom, ponešto polemičkoga karaktera, Tršćanska književnost i slavenski jug, s minucioznim pregledom prinosa od Umberta Sabe i Piera Antonija Quarantottija Gambinija pa do Giannija Stuparicha i Fulvija Tomizze. Taj bismo rad mogli uvrstiti među imagološka istraživanja (pionirska u to vrijeme), a svakako je poslužio i kao spoznajni temelj na kojemu će potom dograđivati vlastite romaneskne konstrukcije. Studija je potom uvrštena u svezak Štavljenje štiva (1977), u koji su prispjela i dva važna priloga o hrvatskim piscima, o dramatičaru Juliju Roraueru i o Milutinu Cihlaru Nehajevu.

Prevoditeljski Fabriov saldo obuhvaća poeziju Luigija Fiorentina, Pasolinija i Penne, kazališne komade Goldonija i Pirandella, romane Moravije i Chiare. Posebno je zapažen njegov dvosveščani izbor talijanskih pripovjedača Posljednji dio puta (1984), kojim je zaokružio kreativnu parabolu od Gadde do Sciascie. Prijevod lirske proze Moj Kras Scipija Slatapera popratio je Fabrio opširnim zagovorom, nalazeći u tom tekstu most između romanske i slavenske kulture. A bavljenje iredentističko-militantnim fasetama opusa Gabrielea D’Annunzija pretvorilo se u studioznu akciju i pravu vokaciju, jer je na podlozi – makar i negativne – tradicije tretiranja riječke problematike potom došao do vlastitih subjektivnih viđenja (no mnogo objektivnijih od prethodnika s talijanske strane). Knjiga eseja Ruža vjetrova (2003) kruni njegove talijanističke preokupacije i esejističke varijacije.

Svojevrsni prodor iz riječke izdvojenosti u zagrebačke izdavačke apscise i odgovarajuće generacijske ordinate izveo je Fabrio 1969, objavljujući knjigu pripovijedaka Labilni položaj u biblioteci Razlog. Riječ je o mnogo zrelijoj zbirci nego je bila ona s kojom je startao, a u nevelikoj proznoj produkciji razlogovskoga naraštaja značila je i pravi dobitak. Pripovijesti kao što su Riječka elegija, Odiljam se... i Nagrada pokazat će se mogućim zamecima epizoda budućih romana, a djelovat će, na stanovit način, i kao „ugađanje instrumenta“. Fabrio se zatim neće učestalije baviti kraćim proznim oblicima, pa će knjigom Lavlja usta (1978) zapravo samo ponoviti neke stranice prethodnoga pripovjednog izdanja te se okrenuti većim, dužim formama. Zapamtljivom ipak ostaje antologijska novela Krvnik iz St. Gilles du Garda.

Epohalni romani

U romaneskni žanr naš pisac ulazi u zreloj dobi, na pragu pedesete godine (nekako u dobi Ecova romanesknog nastupa), ali rezultat će odmah biti vidljiv, uzbudljiv i uvjerljiv. Vježbanjem života (1985) naša je književnost dobila ozbiljnu povijesnu sagu o dramatičnim zbivanjima između polovine 19. i polovine 20. stoljeća, a riječko područje, hrvatsko primorje i zaleđe obogaćeni su dinamičnim uvidima i amblematskim sudbinama karakterističnim za granični prostor i težak suživot pripadnika raznih naroda i raznih društvenih slojeva. Naizgled dugujući realističkoj tradiciji, primjerice, romanu Vuci Cihlara Nehajeva i eksplicitno Danuncijadi Viktora Cara Emina (od kojega preuzima odrednicu kronistorije, parafrazirajući je znakovito u kronisteriju), Fabrio zapravo konstituira pravi postmoderni tekstualni hibrid, znalački preplećući nekoliko različitih linija zbivanja i križajući nekoliko dijakronih slojeva naracije. Mogli bismo govoriti i o komponiranju ulomaka, o simfonijskom načelu ponavljanja, variranja i stupnjevanja dominantnih tema, a kako je operna glazba i motivski urasla u tekstove, neki su pasusi ispisani u ključu lirske istančanosti, a drugi pak u duhu dramske patetičnosti. U svakom slučaju piščev je rukopis bitno obilježen afektivnom participacijom i visokim tonalitetima.

Naravno, to ne znači da se Fabrio iživljavao u formalnim dosjetkama i poigravanjima, da je izgubio iz vida koloplet likova ili pobrkao narativne niti. Naprotiv, pojedinačne su se sudbine skladno uklopile u napetu mrežu povijesnih okolnosti i političkih oscilacija, dakako, redovito gubeći u prevratima i nestajući u tragičnim situacijama. Fabrio ispisuje ponajprije povijest žrtava, a njegovi su junaci/antijunaci uvijek određeni prepoznatljivim kontekstom, konkretiziranim određenim povijesnim osobnostima i ambijentima karakteristične atmosfere. Njegova Rijeka – Fiume, poput Grassova Gdanska – Danziga, našla se na razmeđu sila koje je rastežu i kidaju, prisvajaju i nasilno vladaju; u stotinjak je godina višekratno mijenjala gospodare i ključne kulturne i političke modele, da bi u svakoj mijeni platila ceh egzilima i ubijanjima, nestajanjem autohtonoga građanstva i nadiranjem ljudstva s drugih strana (koje pak, sa svoje strane, zaslužuje samilost zbog novih trauma i frustracija, teškoća integriranja, muke asimiliranja).

Koliko je Fabrio uspio autentično predstaviti naravi pojedinih urbanih sastojaka i duh mjesta (genius loci), najbolje se vidjelo kad je dramatizacija Vježbanja života izašla na gradsku scenu, kad su se lica s papira osovila i zbiljski progovorila, takoreći čitav se grad prepoznao u obličju na pozornici. Mogli smo shvatiti kako je Fabrio, istina, odustao od vlastitih kazališnih napasti, ali ne i od darovitosti uobličavanja živih dijaloga i napetih situacija.

Uspjeh s prvim romanom naveo je pisca da se razmjerno brzo javi i novim ostvarenjem slične strukturalne građe i spisateljske fakture. Berenikina kosa (1989), međutim, locirana je dijelom u Splitu, dijelom u Hrvatskom primorju, kao da je Fabrio osjetio potrebu da se oduži i drugom kraku formativnih sredina (to više što je obiteljski ukorijenjen u Hvar i Dalmaciju). Uostalom, podnaslov Familienfuge podrazumijeva i genealoško grananje i glazbeno građenje, opet u kronološkom rasponu od oko stoljeća, a rodoslovlje likova obuhvaća također međunacionalne, višejezične i raznoklasne dodire, s povremenim drastičnim ishodima lomova i raskida.

Takozvana Jadranska duologija, obuhvaćajući dva navedena romana, stekla je vjernu publiku i dobru kritičku recepciju, postavivši Fabrija u sam vrh recentne hrvatske prozne produkcije, a uslijedili su i prijevodi na nekoliko jezika. Uz brojne domaće nagrade i izbor u HAZU, pisac je apostrofiran i uglednom Herderovom nagradom u Beču. Ležanje na lovorikama ipak nije odgovaralo njegovoj naravi, pa je u međuvremenu i poslije spomenutih uspjeha sredio i priredio mnoga svoja opera minora: Kazalištarije (1987), Izabrane pripovijetke (1990), Maestro i njegov šegrt (1997) i Koncert za pero i život (1997). Dakle, impresivan saldo sondiranja kreativnog područja i stručnoga djelovanja, dostojan protagonista kulturnog života.

Izbijanje rata potaknulo je Fabriov nerv za aktualnošću, pa je reagirao najprije ispisivanjem kratkog romana Smrti Vronskog (1994). Dobra dosjetka o nastavljanju sudbine Tolstojeva junaka nije urodila potpuno zrelim ostvarenjem, ali je zato Triemeron (2002) dosljedno dopunio spomenutu duologiju uvećanim, dodatnim vremenskim lukom, koji dospijeva gotovo do samih dana pisanja, pa uračunava i ratno razdoblje, u kojemu se jedan od agonista odaziva zahtjevu i etici obrane domovine te stradava. Zakoračivši tako u novo stoljeće, u kojemu je dočekao i izabrana djela u osam svezaka, Nedjeljko je Fabrio u potpunosti ispunio zacrtani program imaginativnog obračuna s ludilom, jalovošću i smrtonosnosti prošlosti. Okrenut unatrag, njegova je povijesna perspektiva uvijek bila na tragu individualnih sudbina i ostaje svjedočanstvom muka i nevolja čovjeka u žrvnju ideologija i restriktivnih političkih opcija.

Imao sam zadovoljstvo povremeno se družiti i pričati s Nelkom. U nekoliko smo se navrata nalazili i u Italiji, baveći se publikacijama i odjecima što se odnose na hrvatske autore i domaće nam teme (od Kamova do D’Annunzija), a znatno učestalije u zagrebačkim i riječkim prigodama književnih prezentacija. Dijelili smo i mnoge afinitete, tako da su nam razgovori uvijek bili srdačni i poticajni. Stoga njegov gubitak doživljavam i emotivno, tješeći se jedino da nam je ostavio vrijednu baštinu.