Kovačićeva zanosna vedrina

Pomnim izborom djela iz plodnoga kiparskoga opusa Kuzme Kovačića koncipirana je njegova izložba kojom se prvi put monografski predstavlja rodnom gradu Hvaru. Tom izložbom kipar je podvukao činjenicu da je rođenjem i djedovinom Hvaranin, naglasivši to svoje određenje u tekstu pozivnice atribucijom da je „hvarski kipar“. Ta se činjenica potvrđuje i po jeziku, po hvarskom, točnije – po specifično forskom narječju kojim je naslovio izložbu citirajući stihove hvarskog renesansnog pjesnika Hanibala Lucića: „Lik uzorit, kip uznosit“. Ovom prigodom, a ona je zaista i posebna i važna pa nam je stoga tu činjenicu i naglasiti. Posebna je po tome što se kiparevom izložbom obilježavaju prvi koraci hvarskog turizma, a time i hrvatskog, jer se u Hvaru, osim kipara, koji se rodio prije 66 godina, rodio i hrvatski turizam prije 150 godina pa je i to dovoljan razlog da možemo kazati za obljetnicu da je važna jer ima povijesna obilježja. Upravo je stoga grad Hvar potaknuo i organizirao (u suradnji s Muzejom hvarske baštine, Umjetničkom organizacijom Plav) izložbu Kuzme Kovačića kako bi tu obljetnicu takvom i markirao u punini njezine povijesne dimenzije dajući tom gestom i izložbi posebno značenje. To je istaknuo i gradonačelnik grada Hvara Rikardo Novak: „Ovaj susret pod lukovima Arsenala povezat će želju kipara da se monografskom izložbom predstavi gradu na čijim je ulicama odrastao i želju Grada da oda priznanje velikome umjetniku u čijim djelima vibrira otočki gen.“ Povrh toga, grad Hvar time kazuje da prepoznaje kiparske vrijednosti svojega sugrađanina, koji je djelom uzvisio svoj grad među hrvatskim gradovima.

Iz postava izložbe / Foto For

Kipar i grad

Dakako, prepoznat je po njima i u hrvatskoj suvremenoj umjetnosti jer ga takvim vrednuju i najvrsniji znalci, a među njima mnogi ocjenjuju i prvim kiparom u njegovu naraštaju. Isto tako, možemo još ustvrditi da je ovom gestom rečeno, kao što je razvidno iz brojnih kiparovih djela koja se izravno referiraju na grad Hvar, a i njegovom izjavom da je „hvarski kipar“, da u gradu Hvaru nije rođen samo kipar, već je u njemu rođeno i njegovo kiparstvo. Iz svega rečenoga, i iz kiparovih brojnih djela, po njihovim motivima i nazivima koje čitamo na izložbi, pokazuje se utemeljenim pitanje: predstavlja li se kipar ovom izložbom svojem gradu, ili se grad predstavlja hrvatskom kiparstvu po svojem kiparu? Nedvojbeno je Kovačićevo kiparstvo oblikovano u tom čvrstom pleteru grada i kipara, slojevitom poviješću grada i kiparova životopisa, riječju, životom grada i životom kipara, ukorijenjenošću njegova bića i ugrađenošću njegova djela u djedovski kamen grada koji je identitetska bit njegova postojanja i temeljna odrednica stvaralaštva. Prostor grada odredio je kiparovo djetinjstvo i godine izrastanja na dragoj mu Gojavi, u ulici od kamenih skalina podno kojih je maleni trg oblikovan majstorski klesanim pločama nejednakih oblika kultno mjesto svih događaja te stare hvarske četvrti poznate u gradu pod imenom – Na bankete. Naime, taj toponim kazuje u standardnom jeziku da je riječ o kamenoj klupi ili klupama, o prostoru kao mjestu za sjedenje i druženje, za žive ćakule i još življe dječje igre u kojima su prošli dani kiparova djetinjstva. Ovdje je u 70-im godinama minuloga stoljeća kipar utemeljio s prijateljima i suradnicima istoimenu Galeriju Na bankete, koja je također pronosila ime grada Hvara diljem Lijepe naše organizirajući izložbe klasika suvremene hrvatske umjetnosti na visokim profesionalnim standardima. Također, niti toga pletera pletu i malene, uske ulice svojom sjetnom poetikom i golemi prostor najvećega trga u Dalmaciji, forske pjace, tom mitskom mjestu Hvara, gdje grad živi puninom života stoljećima. I danas. Tu je i široka bijela kamena riva, potom i ozračje svakodnevnoga života grada, a i golema kulturna i kršćanska baština koju živi hvarski puk, blago podneblje, prozračnost plavoga mora i mediteranskoga sunca što obasjava cijeli grad oblikujući ga svjetlošću u stvarni pričin. A i skladni kameni zidovi skromnih kuća ribara i težaka kojih ljepotu nisu zasjenile patricijske palače, jer su ih gradile iste ruke od istog kamena s čvrstom vjerom u život svojega grada i njegovo postojanje u dobrim i lošim vremenima. Duboku isprepletenost kipara i grada sam je kipar izrazio riječima: „Dok pred tebe, rodni moj Grade, evo prostirem svoj kiparski život, ispovjedit ću ti zašto sam tako živio i što je to što sam ustrajno činio, a ti na ovoj izložbi, vjerujem, u čudu gledaš.“ I, zaista, u čudu gledaju Hvarani kiparsko djelo Hvaranina koje cijelo ovo ljeto pod svjetlima grada u začudnom prostoru Arsenala ne prestaje privlačiti tisuće i tisuće znatiželjnika iz cijeloga svijeta čiji je broj do sada, dakle, dok pišem ove retke, daleko nadmašio onaj kojega na kraju ljeta mediji iznose za Dubrovačke ljetne igre, to jest, da je izložbu vidjelo više od 60 tisuća posjetitelja. I to je, zacijelo, još jedan razlog više kojim možemo učvrstiti tvrdnju da je izložba i posebna i važna jer su to, između ostaloga, i znakovi da je riječ o izložbi koja je postala događaj u gradu Hvaru, i u skladu s tim u hrvatskoj kulturi, odnosno izložba je zadobila značenje fenomena. Tu neraskidivu poveznicu kipara i grada izrazio je Tonko Maroević riječima: „U stanovitom smislu Kuzma Kovačić Hvar nije nikada napustio, redovito se u njega navraćao, u njemu također radio i u gradu ostavio više nego zamjetne tragove svoje kreativnosti.“

Iz postava izložbe

Stvarateljska duhovnost

Lako ćemo se uvjeriti u točnost ove tvrdnje slijedimo li te kipareve tragove počevši od biste biskupa Miha Pušića diskretno postavljene u atriju biskupske palače i muzeja sakralne umjetnosti. Tek dva, tri koraka dalje i u hvarskoj smo prvostolnici, gdje ćemo vidjeti dva Kovačićeva inventivno oblikovana portreta klasika hrvatske književnosti, Hvaranina Petra Hektorovića i Hanibala Lucića. Tu je i središnja točka u sakralnom prostoru – kameni oltar masivnog bijelog volumena, i, najposlije, ono što je prvo – vratnice hvarske katedrale za koje već desetljećima hrvatska akademska zajednica jednoglasno govori da su kiparsko remek-djelo po likovnoj izražajnosti jednako onoj Manzua i Minuguzzija, Buvine i Radovana. Na vratnicama je kipar „opisao“ kršćansku povijest svojega grada i život puka u hvarskoj biskupiji na polju i moru, u plodnim vinogradima i bogatoj jemativi, u „ribanju i ribarskom prigovaranju“. Posebnost je izložbe i u kiparovim nekiparskim djelima, u dvjema instalacijama, prvoj pod naslovom Kino Madeira – na platnu evocirajući negdašnje filmske projekcije u hvarskom kinu koje u kiparevu sjećanju obnavlja projekciju stalnim ponavljanjem plavetne svjetlosti sjetnim kadrom Kovačićeva Amarcorda. I druga i drukčija ambijentalna instalacija Nebesa Tvorče zvjezdanih koncipirana da otvoreni prostor hvarskog trga prožme i obasja svjetlo Stvoritelja. Dok je prva instalacija oblikovana za zatvoreni prostor – kinodvoranu, a druga za prostranu hvarsku Pjacu, objema je metafizička poveznica u netvarnosti tvoriva, tama, mrak, noć, jer njihov likovni jezik tada govori riječima svjetlosti koja dolazi iz sjećanja, podsvjesnog i iracionalnog, iz one stvarateljske duhovnosti koja oblikuje nevidljivo u vidljivo. U Lucićevim stihovima živ je hrvatski jezik: „Lik uzorit. kip uznosit“ nije on mrtav zato što je pisan u 15. stoljeću, već živ govorni jezik u raskošnim bojama forskega narječja kojega smo imali radost čuti iz usta Ante Novaka, živoga govornika živoga Lucićeva jezika u prigodi otvaranja Kovačićeve izložbe učvršćujući kiparevo djelo u hvarskoj duhovnoj baštini. Međutim, značenjsku cjelovitost naslovne sintagme zaokružuju riječi kipovi od svjetlosti pisane hrvatskim književnim standardnim jezikom, čime je kipar usustavio vlastiti opus i u kontekst suvremenog kiparskog izričaja izražavajući da je njegov diskurs primarno duhovan jer je oblikovan „od svjetlosti“. Naslovom izložbe kipar je okrunio opus dvojezičnom sintagmom jednoga hrvatskoga jezika jezgrovito izražavajući da je bit njegova stvaralaštva u biti njegova bića, u vlastitom osjećanju grada u kojemu je rođen i svijeta u kojemu živi, i to govori likovnim jezikom svojega kiparstva. Da je, dakle, prostor grada Hvara stvarnost u Kovačićevim kiparskim formama koje u prostoru Arsenala prožima iskonska vedrina dječje igre koju je oblikovao dječak iz Gojave rukama zrelog kipara.