Život posvećen Istri i Hrvatskoj

U hrvatskoj je kulturnoj javnosti nedovoljno zapaženo proteklo postumno objavljivanje knjige arheologinje, ministrice, veleposlanice i sveučilišne profesorice Vesne Girardi Jurkić (Zagreb, 1944–Pula, 2012) s naslovom Zapisi o kulturi davnih vremena: antička baština Istre. Taj je rukopis primio Nagradu Mate Balota za 2014, a knjiga je tiskana 2017. u Marčani. Riječ je o drugoj knjizi biblioteke znakovito nazvane Trag vremena, kojoj je urednik Armando Debeljuh. U njoj je, kao i u mnogim sličnim prigodama, autoričina pozornost fokusirana na Istru. Knjiga objedinjuje skupinu u široj javnosti manje poznatih znanstveno-publicističkih tekstova. Prema riječima dr. Roberta Matijašića, autoričina dugogodišnjeg suradnika te recenzenta ove knjige, posrijedi je „hommage javnoj osobi, popularizatorici historiografskih i zavičajnih tema, napose antičkih, koje je sustavno obrađivala, o njima pisala i objavljivala ih tijekom profesionalnog života.“

Izd. Naklada Armanda Debeljuha, Marčana, 2017.

U decentno opremljenu izdanju svatko će moći prepoznati vrsnu i kompetentnu poznavateljicu arheološke i kulturno-povijesne istarske spomeničke baštine, strastvenu zaljubljenicu u prošlost istarskoga kraja. U takvim je nastojanjima imala potporu članova obitelji pa su u pripremi knjige mnogo truda i mara uložili njezin životni suputnik Mirko, kao i kći Kristina, na stručnoj i organizacijskoj razini u mnogim projektima majčina pouzdana suradnica, a poslije i nasljednica.

Struka na prvom mjestu

Na različite segmente stručnog i znanstvenog djelovanja Vesne Girardi Jurkić osvrtao sam se u pisanoj formi i u različitim javnim istupanjima od najranijeg vremena zajedničkoga studiranja na zagrebačkom Filozofskom fakultetu pa gotovo do trenutka kad nas je nenadano i prerano napustila. Tijekom mnogih godina surađivali smo u realizaciji brojnih projekata u Hrvatskoj i u inozemstvu, od kojih je mnoge ona i pokrenula, postavši njihov spiritus movens. Njezino djelovanje i nadasve dinamičan životni put iscrpno su prikazani u tekstovima objavljenim u svesku 18/1 časopisa Histria antiqua iz 2010, koji je bio tiskan u povodu obilježavanju 40. obljetnice njezina znanstvenog djelovanja. Seriju časopisa s takvim naslovom upravo je ona pokrenula u sklopu aktivnosti Međunarodnog istraživačkog centra za arheologiju Brijuni – Medulin Sveučilišta u Zagrebu, ishodivši za njih i pokroviteljstvo UNESCO-a.

Za časopis i znanstvene skupove koji su prethodili dugogodišnji njezin suradnik, kolega i prijatelj Guido Rosada, profesor na Sveučilištu u Padovi, u predgovoru knjige koji je naslovio Vesna Girardi Jurkić ili o Histri Terri naglasio je važnost pokrenute serije časopisa, osobito istaknuvši činjenicu što su u tim svescima bili prezentirani rezultati najnovijih istraživanja provedenih „u zemljama koje oplahuje Jadran“, smatrajući da su stranice tiskanih svezaka bile „prostor za rasprave i razmjenu podataka koji su nadilazili, kako i priliči, teritorijalne granice“. Prema njegovu mišljenju Istra je bila i još je „svojevrsnim mostom na Jadranu, i to ne samo između dviju obala, već i između sredozemne i srednjoeuropske kulture“.

V. Girardi Jurkić kao prva veleposlanica RH pri UNESCO-u u Parizu

Sudjelujući svojedobno u predstavljanju svezaka dva sveska časopisa Histria antiqua (18/1, 2, Pula, 2009) na Sveučilištu Juraj Dobrila u Puli, izdvojio sam nekoliko razdoblja i područja djelovanja Vesne Girardi Jurkić, od početaka rada u Arheološkom muzeju Istre u Puli, ustanovi u kojoj je ostavila duboke tragove i kojoj je bila dugogodišnjom uspješnom ravnateljicom, zatim razdoblja u kojemu je obnašala odgovorne političke i diplomatske dužnosti, do konačnog povratka struci, kao agilna sveučilišna profesorica na Filozofskom fakultetu u Rijeci i Hrvatskim studijima u Zagrebu.

Spomenimo ovdje i da je Vesna Girardi Jurkić bila prva ministrica u Vladi samostalne Hrvatske (resor prosvjete, kulture i sporta) u ratno vrijeme od 1992. do 1994, kad je dala velik doprinos organizaciji zaštite ugroženih i oštećenih kulturnih dobara. Godine 1994. imenovana je za prvu veleposlanicu Hrvatske pri UNESCO-u u Parizu. Posebno je zaslužna, zajedno s konzervatorima, za uvrštenje na popis svjetske baštine UNESCO-a 1997. kompleksa Eufrazijeve bazilike u Poreču i urbane cjeline Trogira te katedrale sv. Jakova sa šibenskom gradskom jezgrom 2000.

Tijekom svih navedenih razdoblja na različite je načine bila uključena u realizaciju izložaba, zatim je bila voditeljicom arheoloških istraživanja niza važnih istarskih lokaliteta i organizatoricom brojnih skupova, a naposljetku i plodnom autoricom nekoliko stotina stručnih i znanstvenih članaka i knjiga. Zanimljivo je da unatoč širokom spektru različitih aktivnosti i brojnih obveza, čak ni u razdoblju obavljanja odgovornih dužnosti ratne ministrice i veleposlanice nije gubila kontakt s arheološkom strukom, trudeći se, sukladno mogućnostima, sudjelovati u gotovo svim relevantnim događanjima. Njezin entuzijazam i energija vidljivi su i u tekstovima posvećenim arheološkoj baštini Istre objedinjenim u poglavljima knjige Zapisi o kulturi davnih vremena.

Iako se prilozi u knjizi većinom odnose na antičko arheološko nasljeđe i na povijesne okolnosti u različitim sredinama istarskog područja, u knjizi ipak nisu izostali tekstovi što se odnose na brojne istarske pretpovijesne lokalitete, od paleolitičkih nalazišta u Šandalji, Črnom Kalu, Romualdovoj pećini i druge istarske pećinske lokalitete, neolitičke, a zatim i brončanodobne lokalitete i život na gradinskim naseljima. Tu se autorica dohvaća sahranjivanja u tumulima, zatim pojave novih etničkih skupina i dodira s Histrima u razdoblju željeznog doba, ne zanemarivši utjecaje jadransko-mediteranskog područja i one koji su stizali iz jugoistočnih Alpa, a u konačnici i početak rimskih osvajanja i uspostavljanja vlasti 177. pr. Kr. Osvrnula se, također, na neke fenomene po kojima je Istra možda najprepoznatljivija na arheološkim zemljovidima Hrvatske i Europe, na nalaze geometrijske keramike uvezene iz Daunije, kao i na jedinstvene nalaze „barbarizirane grčke arhaike“ sačuvane na primjercima kamene skulpture iz Nezakcija, najvažnijega središta ilirskih Histra. Sve to u sažetu je obliku sadržano u prvom objavljenom prilogu.

Dr. Guido Rosada istaknuo je relevantnost autoričinih pogleda na zbivanja u Istri koju je smatrala stjecištem različitih kultura pa je i u svojemu uvodnom tekstu zaključio da su na istarski prostor utjecaji dolazili „kako sa sjevera, poglavito s dunavskog područja, tako i sa Sredozemlja“. Prvi objavljeni prilozi Vesne Girardi Jurkić općenitije su naravi te govore o Istri odnosno obalnim krajevima sjevernog Jadrana, potom slijede istaknuta urbana središta, a najbrojniji su članci posvećeni područjima izvan velikih gradskih središta, kako u obalnim, tako i u unutrašnjim dijelovima Istre. Zbog vremenskog raspona u kojemu su nastajali odabrani prilozi neke je zaključke potrebno, doduše, promatrati s razumljivim kritičkim odmakom i ponekad ih dopuniti novim spoznajama, što ne mijenja autoričine temeljne poglede na Istru.

Ne čini se pretjeranim zaključiti da su iznesena autoričina gledišta i u današnje vrijeme jednako aktualna i vjerodostojna. Čitatelji knjige u pojedinim člancima pronaći će opise rimskih osvajanja istočnojadranskog područja, s naglaskom na pad Nezakcija i drugih histarskih gradinskih naselja, poglavito Mutile i Faverije, za koja je pretpostavila da su bila na povišenim lokacijama medulinskog i pomerskog područja. O različitim aspektima rimskog vladanja pisala je u prilozima, često u kontekstu općih povijesnih zbivanja i rimskih osvajanja različitih krajeva, što ju je ponukalo i na prikaz administrativnog ustroja Istre (Histrije), koja je od Augustova vremena postala dijelom Desete italske regije (Regio X, Venetia et Histria), s granicom na rijeci Raši i gradovima statusa kolonije (Pula, Poreč, Trst), kao i gradovima koji su imali status municipija. U navedenom kontekstu osvrtala se na istarske rimske spomenike, koji su i danas u žarištu zanimanja široke javnosti, poput pulskog amfiteatra, građena u julijevsko-klaudijevsko doba, a završena u doba vladavine careva iz dinastije Flavijevaca. Njemu je uz bok i monumentalni slavoluk obitelji Sergija koji je u istom gradu bio podignut već potkraj 1. st. pr. Kr.

Zlatno doba Istre

Navodeći niz zanimljivih podataka, autorica je pozornost skrenula i na činjenicu da je upravo u Augustovo doba, odnosno u vremenu vladavine careva iz dinastije Julijevaca, Istra doživjela „najveći gospodarski, društveni i civilizacijski procvat“; carevi i članovi njihovih obitelji, kao i drugi uglednici najvišeg ranga, na istarskom su području posjedovali ljetnikovce i rustične proizvodne komplekse (villae rusticae), odnosno „rezidencijske kopnene i maritimne ljetnikovce, s akvaduktima, vodospremama, raskošnim peristilima, kultnim centrima, šetnicama i vrtovima za odmor“. Podigli su ih u različitim područjima, u okolici Pule i Motovuna, Vabrige i Tara, a kompleksi rustičnih vila, od kojih su mnogi istraženi, evidentirani su na brojnim istarskim lokacijama (Verige, Madona, Kolci na Brijunu, Valbandon, Barbariga, Vižula kod Medulina, Šijana kod Pule, Valkanela kod Vrsara, Červar Porat i dr.). Osobitu pozornost posvetila je razvoju gradova i pojedinim urbanim sadržajima, u rasponu od pretpovijesnog doba do bizantskog vremena. Najviše pozornosti posvetila je Puli (u jednom od tekstova o tom je gradu napisala čitavu studiju!), ali nije zanemarila ni druga središta, poput Rovinja i Rovinjštine, Poreča i njegove okolice, Buja i Bujštine, kao i Pazinštine i Buzeštine.

Zasebno poglavlje pripada zapisima o prošlosti njezina antičkog zavičaja Medulina i njegove okolice, s naglaskom na rimsku vilu (rezidencijski maritimni kompleks) na Vižuli, koju je osobno istraživala, kao i rezidencijsku vilu u Pomeru. Naposljetku su zapisi o Premanturi, lokalitetu na važnom zemljopisno-strateškom položaju, gdje je evidentirano nekoliko rimskih rustičnih vila, kao i kratak pregled prošlosti Ližnjana i okolice. Posljednji radovi odnose se na priloge o prošlosti Marčane i okolice, zaključno sa zbivanjima u tom kraju u doba Venecije. Prilog koji prethodi završnom pregledu literature posvećen je spomenicima i životu na Brijunskom otočju (histarska Brevona), odnosno glasovitom ladanjsko-gospodarskom kompleksu s mnogim pripadnim sadržajima, podignutom u zaljevu Verige i kasnoantičkom lokalitetu Kastrum na zapadnoj strani otoka.

Teško je, čak i nemoguće, u ovom tekstu istaknuti iznimno brojne i raznolike aspekte bogate istarske antičke spomeničke baštine koji su našli mjesto u postumno tiskanoj knjizi Vesne Girardi Jurkić. Iz njezinih razmjerno kratkih priloga čitatelju će slika antičke Istre svakako biti znatno bliža i dostupnija pa je moguće zaključiti da je objavljivanje knjige u potpunosti opravdano.