Veličanstveno pletivo života

Drago Štambuk, liječnik i umjetnik, autor je osamdesetak knjiga poezije, eseja prijevoda, a njegovo bogato diplomatsko iskustvo uslijedilo je širokim i slojevitim svjetonazorom u njegovim djelima, odnosno umjetničkim „pustolovinama“ i u eksterijerima i u interijerima, sintezom putovanja, proučavanja, doživljavanja, promišljanja i pisanja. Autor je brojnih projekata što promiču hrvatsku kulturu – više od trideset godina zalaže se za afirmaciju „zlatne formule hrvatskog jezika ča kaj što“ u okviru smotre Croatia rediviva, a zaslužan je i za iznimno promicanje hrvatske haiku-poezije u svijetu. Dobitnik je brojnih domaćih i inozemnih priznanja i kao umjetnik u kretanju širom svijeta dokazao je kako se istodobno može biti i kozmopolit i domoljub, stanovnik svoje zemlje i čitavoga svijeta. Jer ljudski duh ima adresu, ali je i nema kada se zatvori u tajne osobnoga svijeta ili se vine u transcendentna prostranstva.

Izd. Školska knjiga, Zagreb, 2017.

Upravo to pokazuje i njegova sjajna zbirka pjesama u prozi Theurgia, koja je njegov svojevrsni duhovni putopis po čitavome svijetu, ali i stalni povratak zemlji koja se najviše ljubi u tuđini – nostalgija prema rođenoj zemlji uvijek dočarava ono što oči na mjestu možda i ne vide. Čovjek je biće svoga zavičaja, ali i kao slobodno, meditativno i humano biće doživljava svijet kao Božju (sve)datost, kao ljudsko stanište bez granica. Suptilno biće istodobno je i prisutno i sveprisutno, i ovdje i svagdje, i vidljivo i nevidljivo. U knjizi koja obuhvaća razne civilizacije i kulture što ih je Štambuk upoznao opjevan je cijeli svijet – i rasprostrta zemlja i široko nebo, i konačno i beskonačno, i ljudska egzistencija i životinjska i biljna raskoš, i dobro i zlo, i krajolici i meditacije, i domoljublje i čovjekoljublje, i estetika i etika života. Njegovu pjesničku zbirku subjektivno bismo mogli doživjeti i kao poetsku Bibliju – ima u njoj i starozavjetne filozofije čudesnoga postanka, i novozavjetne ljubavi i empatije prema drugim bićima, pa i apokaliptičnih vizija rasapa svijeta što ga je zao čovjek razobličio, kao u Ivanovu Otkrivenju.

Knjiga Theurgia sastoji se od četiri ciklusa (Hram u stijeni, Božanske česti, Upućenik i Ne hrli k zvijezdi, budi zvijezda), a te cikluse Štambuk je objedinio svojom „geometrijskom filozofijom“, pokazujući danas rijetku sklonost tkanja fluidnoga duha i forme. No sve pjesme u prozi možemo doživjeti kao jednu cjelinu, kao veličanstveno pletivo svijeta koje pripada i čovjeku i čovječanstvu.

Priroda oslobađa,
društvo otuđuje

Theurgia je napisana za „izabrane“ duše, premda je sveljudska, humana, nomadski „otvorena“ i raznolika. No samo vitezovi duha mogu razumjeti Štambukov gusti, hipersenzibilni tekst, premrežen slojevitim metaforama, asocijacijama, aluzijama na stare mitove, simbole, kulture – njegov tekst istodobno raslojava i objedinjuje sva duboka značenja života i svijeta. Knjiga je namijenjena i onim stoički hrabrim čitateljima koji mogu preživjeti svijet nagrđen zlom, odnosno duhovno natkriliti ovozemaljska izopačenja unutarnjom svemirskom odisejom. U Štambukovoj knjizi opjevani su i priroda i civilizacija – to su dva svijeta što se stalno sudaraju, jer priroda vazda živi u harmoniji i ravnoteži, a civilizacija u razdorima što ih stvara neutaživa volja za moći. U novovjekovnoj filozofiji razvila se teorija o ljudskom prirodnom i civilizacijskom stanju (koje se stvara tzv. „društvenim ugovorom“), pa prisjetimo se dvaju temeljnih različitih filozofskih nazora o čovjekovu prirodnom i društvenom bivanju, kako bismo bolje razumjeli Štambukovu filozofiju „iskonskoga“ plemenitog čovjeka.

Thomas Hobbes, koji je proslavio krilaticu Homo homini lupus, vjerovao je da je čovjek u prirodnom stanju zao, da su mu stjecanje i posesivnost urođeni, dakako, na račun drugoga bića. Izolirajmo ljude na pustom otoku, zamišlja Hobbes, pa ćemo vidjeti da se svaki pojedinac osjeća apsolutno slobodnim, no apsolutna sloboda jednoga bića jest minimalna sigurnost drugoga. Stoga se tzv. „društvenim ugovorom“ ljudi obvezuju na suradnju s pomoću zakona, propisa, a nadasve države, koja po Hobbesu čovjeku jamči sigurnost. Naspram Hobbesa, J. J. Roussseau razvio je teoriju plemenitoga divljaka, misleći pritom na čovjeka u prirodi koji je iskonski dobar, emocionalno oslobođen, dok civilizacija izopačuje ljudsku narav, jer bešćutno tehničko napredovanje izaziva etičko propadanje. Društvo i civilizacija proizvode laž, misli Rousseau, pa se on stoga stalno vraća kultu prirode te i u književnim djelima uzvisuje etiku osjećaja i srca, koja čovjeka uvijek održava neovisnim i nevinim bićem.

U Štambukovoj Theurgiji možemo prepoznati Rousseauovu razdiobu pozitivne prirode i negativne civilizacije, jer Štambukova poezija stalno oscilira između uznosita bezgraničnoga postojanja (koje čovjeka združuje sa sobom i drugima) i negativnih strasti društva, što odbijaju darove iskrene prirode, odnosno ono što je čovjeku od Boga dano. Štambukov beskrajni prostor „pobratimstva“ lica možemo nazvati i prirodom i svemirom – samo u beskonačnom prostoru bivanja valja čitati duhovni „rijetki alfabet“, nevidljivo pismo što se, kaže Štambuk, čita s dodatkom vatre i grumenom zemlje. Priroda (brojni krajolici, kulture, prostori, od Amazone do Brača) u Štambukovoj poeziji buja u svim svojim ritualima, simbolima, u svoj flori i fauni, kao iskonska esencija raskošnoga Božjeg stvaranja, kao vrh piramide s koje se zaslijepljen čovjek, nažalost, uvijek spušta u podnožje nižih strasti i sukoba. U prirodi, naime, čovjek doživljava i iskonski prostor i vrijeme – te je kategorije današnje ubrzano, digitalno vrijeme svelo na jednu točku sveprisutnosti svega, pa je Štambukova poezija ujedno povratak prirodnoj protežnosti svijeta. I kultura u Štambukovoj poeziji u urbanom svijetu plamti i traje u svim svojim povijesnim naslagama kao djelo plemenita, prometejskog čovjeka. A kozmos (najširi humani prostor sjedinjenja svega sa svime) živi kao vječno zanjihana kolijevka za iscjeljenje duha.

Društveni i urbani svijet truju duhovno i moralno jedinstvo neba i zemlje, no nebeski dirigent (Bog, Duh svijeta) stalno održava skladan orkestar koji moćnom šutnjom nadglasava neartikulirane glasove zla. Kako kaže pjesnik, vječna „nebeska arija“, bezimena i zvučna, zacjeljuje sva ljudska unutarnja čvorišta bola. Duhovnost je u Štambuka iznimno stilizirana, poetična i baletna, puna spiritualnih uznosa, pokreta, taktova, pirueta što zajedno stvaraju čudesnu alkemiju života. Štambukova duhovna ekstaza estetski je iznimno aranžirana, odnosno ovijena bršljanom složene lirske metaforike. Ima u Štambuka i ujevićevske „lirofilozofije“ (kako je Ujević sam nazvao svoju sintezu filozofije i poezije), a ponekad se u Štambukovu religioznom svjetonazoru, koji je ponajprije kršćanski, može osjetiti i Ujevićeva apstraktna „Duša svemira“, mogu se čuti „mistični glasonoše“, premda je Štambukov stil po svemu različit od Ujevićeva. Iako se Štambukovi astralni uzleti katkada mogu doimati panteistički (slično Ujeviću), Štambukovo je tkanje rečenice iznimno bogato, puno lirskoga i misaonog pletiva, dok je Ujevićev uzlet više lirski „raspjevan“ i „prijemčiv“ za šire čitateljstvo.

Beskraj kao umjetničko djelo

Duhovnost je u Štambuka i arheološki posao – valja duhu istraživati sve putove i pukotine svijeta, valja mu iskopavati neotkrivene slojeve i predjele, valja mu lutati i uzlijetati, ali i rudarski zalaziti duboko u skriveni svijet, valja mu graditi čudesan kompas za sve navigacije, a taj istraživački put duha odražava se i Štambukovim stilom. Njegova je rečenica lirsko-refleksivna tapiserija, puna čvorišta i uboda (mnoštva simbola, asocijacija, metafora, poredaba), puna finoga tkanja (bogate sintakse), puna boja (čudesna vidljivog svijeta) i puna nevidljivih niti (raskriljena duha u prostranstvu Dobra). Jer svijet za Štambuka i jest umjetničko djelo Stvoritelja, koje nehumano ljudstvo hoće uništiti, ali ne može – esencija prirode, duha i svemira stalno plete suptilnu, svilenu mrežu koju valja vidjeti i protezati se u njoj unedogled, unatoč našoj zadanoj egzistenciji. Tako se često doziva Bog da podari milost iskvarenu Zemljaninu, ali katkada pjesnik osjeća i starozavjetni gnjev zbog ljudske izdaje te poziva čovjeka da „stisne šaku i udari njome svoje ubrzano plaho srce“, da prereže „pupčanu vrpcu sa svijetom i proglasi otpadništvo, od sada do na kraj“.

Kozmopolitizam kao duhovna bonaca

Štambuk nije autistični duhovnik koji zatvara oči pred zbiljom. Kako rekosmo, on opjevava i burnu zemlju i smirujuće nebo, pa je njegova poezija puna različitih emocija – strasti, melankolije, božanske epifanije i duhovne ekstaze. No unatoč svim „demonskim“ poremećajima društva, pjesnik razvija kršćansku filozofiju iskupljenja, što knjizi daje snažnu etičku profinjenost, a često se jastvo „baca“ u veličanstveni bezimeni prostor kozmosa koji i ne treba ime. Možemo u knjizi često prepoznati i stoičku filozofiju, po kojoj mudrac živi po uzoru na prirodu, kako bi postigao harmoniju duha i suzbio u sebi izazovne strasti. Stoicima je jedino iskonsko društvo čovječanstvo, iz kojega proizlazi kozmopolitizam, a on je u Štambuka uvijek duhovna bonaca poslije svih oluja i osvajanja na nemirnome moru, koje je pobješnjelo od ljudskih agresivnih rezova vala.

I da zaključimo: sveznačnost dočarana i zamišljena svijeta u knjizi pokazuje slojevita rečenica, spletena dubokim mislima, doživljajima i brojnim stilskim figurama, puna sinestezije mirisa, zvukova, boja, i pomalo arhaična leksika koji smislu svijeta daje povijesnu osnovu, ali i svevremenost. Štambukove rečenice nalikuju na filozofske gnome, slično predsokratovskim filozofima – svaka je rečenica mudrost o smislu života, o kojoj se može posebno umovati i koja bi se mogla širiti čak u filozofsko-lirski traktat. A poenta knjige jest humanistička i ljekovita – u svijetu je mnoštvo svjetova, u čovjeku je bezbroj duhova, u svijetu je mnoštvo putova, a valja kročiti onim koji ne ugrožava tuđi hod. A mjesta za osobnu esenciju u svijetu ima napretek. Zašto se onda ratoborni ljudi ukrštavaju na malom prostoru u križaljke, pitamo se, no ova vrhunska poetska, filozofska i esejistička knjiga nije „savjetnik“ koji daje odgovore, nego filozofija života što buja u svoj ljepoti mogućega.