Novo ruho stare filologije

Rijetko se kada u nas pojavi knjiga koja čvrstom odlukom i provedbom tradira najbolje obrasce stare filologije, čije su se temeljne konture oblikovale u 19. stoljeću, a afirmirale u 20. stoljeću, spojivši ih sa suvremenim (socio)lingvističkim dosezima raznolikih europskih izvora, i još pritom postigne snažan iskorak u razumijevanju jedne od središnjih tema svakoga književnog jezika (tradiranje biblijskih prijevoda i prijepisa), bez čega nema primjerena tumačenja dugog kontinuiteta oblikovanja najvišeg registra književnog jezika u tzv. predstandardizacijskome razdoblju. U prvim desetljećima 21. stoljeća kao da je (i) naša filologija odustala od dovršavanja starih filoloških ciljeva, pokrpavanja davnih rasporaka i ispunjavanja naslijeđenih praznina prethodnih stoljeća. Još u znatnoj mjeri neispunjena i nezaokružena filologija, koja mnoge svoje zadaće još i nije započela provoditi, iznjedrila je sada vrlo važan naslov.

Izd. IHJJ, Zagreb, 2017.

Na više od tristo stranica Vuk-Tadija Barbarić (1981), jedan od naših mlađih istraživača povijesne dimenzije hrvatskoga jezika i njegovih tekstova (naprosto zato što mlađih od njega nema, jer se već godinama ne zapošljavaju), obrađuje jednu od najvažnijih tema hrvatske filologije, oko koje su se trsila najveća imena naše filologije i tekstologije, od Milana Rešetara, Tome Maretića, Franje Fanceva, Santea Graciottija, Jerka Fućka, sve do ključnih suvremenih istraživača koji su se doticali segmenata lekcionarske problematike, npr. Dragice Malić, Darije Gabrić Bagarić, Josipa Bratulića, Kristine Despot. Riječ je o problematiziranju nastanka, putova širenja, prevođenja, transponiranja hrvatskih liturgijskih tekstova (prije svega biblijskih), pitanja monocentričnosti ili policentričnosti u rekonstrukciji prvih prijevoda. U trajnom fokusu hrvatske filologije kao jedno od najvažnijih pitanja postavljalo se ono o karakteru povezanosti tradicije latiničkih lekcionara (hrvatskih, latinskih, ali – sada znamo – i talijanskih), kao i ćiriličkih lekcionara, s onima glagoljskim odnosno crkvenoslavenskima ili pak s latinskima. Odgovaranje na to pitanje pogađa u bit hrvatske filologije u kojoj nije moguće – i ovdje se to pokazuje – inzistirati na njezinoj monolitnosti (npr. latinocentričnosti ili crkvenoslavenskocentričnosti), nego uvažavati bogatstvo različitih – bogatih i razvedenih staza koje se dodiruju, približuju, razilaze, presijecaju, i konačno zaokružuju u optici jedinstva nacionalne filologije kako je mi danas postavljamo.

Autor je počesto razložno kritičan prema svojim prethodnicima, katkad i kritičan u maniri mladoga znanstvenika. Takav kuražan stav i potiče na čitanje, kao i vrlo temeljita kontekstualna potkrepa tezama. Nespecijalist lako stoga prolazi kroz tekst u prilici da nauči mnogo o povijesti oblikovanja hrvatskih tekstova na početku novovjekovlja, duboko utemeljena u srednjovjekovnom nasljeđu. Posve se, na primjer, pokazalo da se geneza hrvatskih lekcionara ne može razumjeti ne uvaži li se širi vremenski raspon, kao i širi europski kontekst (u poglavljima o razvoju europskih vernakulara, npr. o kolanju upravo biblijskog vernakularnog teksta u Francuskoj i Italiji). Pri početku knjige donosi se osnovna podjela korpusa (latiničkog i ćiriličkog sastava), s obzirom na međusobnu upućenost, u dvije skupine: a) Nebernardinovi lekcionari: Odlomak Korčulanskoga lekcionara (14/15. st.) i Zadarski lekcionar (14/15. st.), b) porodica Bernardinovih lekcionara: Lekcionar Bernardina Splićanina (1495), Ranjinin lekcionar (oko 1508), Dubrovački dominikanski lekcionar (oko 1520), Zborovčićev (1543), Lajpciški (oko 1550–1570), Andriolićev (1586), Bandulavićev (1613), Kašićev (1641).

Novi model nastanka
i razvoja lekcionara

Autor, osim novog modela nastanka i razvoja lekcionara, uspostavlja tri razdoblja oblikovanja lekcionara u hrvatskoj povijesti: 1) Prvo razdoblje i hrvatske i europske povijesti lekcionara obilježuje slobodno prepletanje uzora i utjecaja; dva su utjecaja vertikalna (latinski i crkvenoslavenski), a jedan horizontalni (talijanski); takvi su naši Zadarski, Ranjinin i Korčulanski lekcionar, a i inkunabula Lekcionar Bernardina Splićanina u kojemu su vrlo očigledni snažni utjecaji iz talijanskih predložaka. Izričito se odbija tradicionalna interpretacija da je jezik ovog lekcionara nastao postupnim kroatiziranjem starijih crkvenoslavenskih predložaka (nisu sačuvani nikakvi stariji primjeri koji bi takav put posvjedočili, kao što bi bilo i očekivano da su i te talijanske natruhe bile uklanjane kad i crkvenoslavenske). Tek je Tridentski koncil stvorio uvjete za strogo poravnavanje biblijskih tekstova prema Vulgati, za isključivost njezina autoriteta. Nepostojanje crkvenoslavenskih elemenata (ili njihova nekarakterističnost) u Bernardinovu lekcionaru ne bi dakle bilo rezultat duga procesa njihova isključivanja, nego rezultat čvrste namjere da se oni pri prerađivanju predloška za tisak ne uključe, nego da se uzori potraže na drugim mjestima. Takva praksa odrazila je i drukčije sociolingvističko tumačenje konkretnog razdoblja: posrijedi je dakle prostor koji nije obilježen samo karakterističnom diglosijom (vertikalno određenom, prema latinskom i crkvenoslavenskom), nego i višejezičnošću (kao horizontalnom kategorijom, u registru vernakulara). Iznimno su važne autorove upute da se upravo kroz ovako strukturirano razmišljanje o okružju lekcionara i hrvatska kultura razumije kao punopravna sastavnica europskih kulturnih težnja na kraju srednjega vijeka odnosno početku novoga (u humanizmu i renesansi). Posebno mjesto u tom smislu zauzima Dubrovnik (uz koji je vezan znatan dio nabrojenih lekcionara), u koji su pritjecali dvostruki utjecaji (kad je riječ o prijevodima biblijskih tekstova) – iz Dalmacije i iz talijanskih krajeva. Oblikovani najranije početkom 14. stoljeća, kao žanr već afirmiran u kulturno dominantnom susjedstvu, lekcionari su se dakle primarno prevodili s latinskoga, uz podrazumijevajuće „kontaminacije“ iz crkvenoslavenskoga i talijanskoga. Horizontalna usmjerenost tih prijevoda (da bi se biblijska čitanja razumjela) dopuštala je tada takvu vrstu slobode, koja se – naposljetku – od 14. stoljeća i bila podrazumijevala. 2) Drugu fazu, u 16. stoljeću, obilježilo je pretiskivanje Bernardinova lekcionara, i dalje njegovo prepisivanje, kao i zasvjedočena snažnija protočnost između štokavskoga i čakavskoga narječja, što je zasvjedočeno u dijelu „Bernardinove porodice“ toga doba. Takva horizontalna propulzivnost podloga je i za razmatranje prvih pokušaja standardizacije jezičnih rješenja (s mišlju na nadregionalnu čitanost). 3) Treća faza obaseže lekcionare 17. stoljeća koje obilježuje „devernakularizacija“, odustajanje od vernakularnih impulsa koji su vrijedili prethodnih stoljeća.

Zanimljiva metodologija

Autor je primijenio dobru metodologiju i u analizi tekstualne transmisije imena u lekcionarskom korpusu, jednom od najvažnijih indikatora za tezu o utjecaju talijanskih lekcionara na hrvatske, posegnuvši sustavno za svim primjerima u omeđenom dijelu korpusa (a ne samo odabranima). Također je zanimljiv metodološki postupak usporedbe tekstova starijih lekcionara s dvama iz 17. stoljeća, s obzirom na prepoznate izvanjezične utjecaje u njima, kao sredstva argumentacije protiv postojanja istih takvih procesa u starijim lekcionarima. Pokazalo se tako da je veoma popularna teza o tekstu Lekcionara Bernardina Splićanina kao o vrhuncu procesa kroatiziranja starijih crkvenoslavenskih predložaka praktički bez valjanih dokaza te da se pristup prvom tiskanom lekcionaru mora prilagoditi zakonitostima novoga medija (npr. imajući na umu strožu redakturu prema odabranom predlošku kroz koju je svaki prvotisak morao proći). Upravo se u prepoznavanju talijanskih tekstova, dakle vernakularnih, kao supredložaka ili kontrolnih uzoraka za prijevode naših biblijskih lekcija, koje su također ciljale vernakularni registar, nalazi i jedan od najvećih doprinosa ove monografije. S punim je tako pravom naš autor upozorio na nužnost uvažavanja horizontalne dimenzije jezičnih (knjiških) utjecaja i prevođenja (prema metodologiji Gianfranca Folene). Tu je osnovnu tezu potvrdio, uz podsjećanje na vremenski i prostorni kontekst na europskom zapadu, ponajviše prepoznavanjem sličnosti i razlika među imenima (ponajprije toponimima), ali i podudaranjima tekstne strukture (pogotovo kod Ranjinina lekcionara), kao i u nizu slučajnih jezičnih ili grafijskih (tiskarskih) pogrešaka koje su upućivale na kontakt s talijanskim tekstom. Ključna je tvrdnja da treba otkloniti pretpostavku kako su se hrvatski lekcionari pohrvaćivali postupno se udaljujući od crkvenoslavenskoga predloška te ona kako je svako pisanje lekcionara podrazumijevalo svjesnu odluku o slijeđenju odabranih predložaka, među kojima su zasigurno bili i talijanski izvori. Posebna je pozornost, nadalje, posvećena tzv. „devernakularizaciji“ lekcionara, karakterističnoj za 17. stoljeća, koja će u osnovi, kao svjesna i ponovljena redakcija prema Vulgati, biti više tekstno obilježena nego jezičnostrukturno. Novovjekovno redigiranje tekstova, kao i uopće osmišljavanje jezika kojemu je novi zadatak da nadiđe regionalne granice svoje uporabe, provodi se po bitno drukčijim zakonitostima, i u tom je smislu ključna bila dalekosežna politika Svete Stolice. U knjizi su dobro prepoznate i artikulirane razlike između srednjovjekovne i novovjekovne prakse oblikovanja jezika liturgijskih i onkrajliturgijskih izdanja, što će se umnogome odraziti i na opće tendencije oblikovanja jedinstvenog, polifunkcionalnog, nadregionalnog jezika. U tom poslu dobro je autor uputio i na trase kojima su se tada tekstovima probijale narječne granice naše književnosti.

Mnoga pitanja
još traže odgovore

I pri samom kraju knjige naš autor posve ispravno tvrdi da unatoč golemu uloženu trudu u analize tekstova i usprkos svladavanju bogate teorijske i književnopovijesne literature, mnoga pitanja još traže odgovore. Iako možda netko može steći dojam da opseg korisnih spoznajnih dosega i nije proporcionalan opsegu obavljena posla (što je najočiglednije u nizu preglednih tablica), i po širini i po dubini i po temeljitosti riječ je o tipičnom primjeru kada minuciozan filološki rad rezultira bitnim pomicanjem fokusa u razumijevanju čitava društvenog okružja povijesti naše pismenosti. Posve je autor u pravu kada tvrdi da će tek dobro osmišljene metode digitalne filologije, koje će podrazumijevati preciznu i temeljitu obradu korpusa, omogućiti cjelovitiju i primjerenu interpretaciju. Sve dok ne naiđe takvo vrijeme, a povijesna je nacionalna filologija, čini se, zadnja u repu takvih očekivanja, radovi ovakve kompetencije podsjećaju na nužnost očuvanja živosti ključnih tema povijesti hrvatskoga jezika i književnosti. Mnogošto u našoj filologiji neće biti isto nakon objavljivanja ove knjige, pa ni aktualna istraživanja jezika biblijskih tekstova u izdanjima naših protestanata sredinom 16. stoljeća u Urachu kraj Tübingena, čije je istraživanje upravo u toku pri Katedri za staroslavenski jezik i hrvatsko glagoljaštvo zagrebačkoga Filozofskog fakulteta, i u kojemu upravo od našeg autora očekujemo nove, ključne spoznaje.