Ljetnikovci Rijeke dubrovačke

Rijeka dubrovačka neprijeporno je stekla mitsko značenje u hrvatskoj kulturi. Ona ima svoje izdašno vrelo i svoje prostrano ušće, ona je i rijeka i duboki morski zaljev, poistovjećivali su je putopisci i s fjordom i s mirnim jezerom, arhivski dokumenti nazivaju je gdjekad kanalom Omble jer je putnike, a i same Dubrovčane, podsjećala na mletački kanal Grande, a pjesnici je slavili kao čarobnu vodu i čudesnu dragu stiješnjenu između visokih brda čijom je sjevernom kosom prolazila plitka granica Dubrovačke Republike (danas Republike Hrvatske). Dok je lijeva obala Rijeke u hladovini, položite padine desne obale Rijeke, obložene do sredine brda plodnom zemljom, natapane obiljem žive vode, a izložene sunčanoj svjetlosti i oštrim prodorima sjeveroistočnjaka – bure, otvarale su tijekom dugih stoljeća svoja plodna njedra i primale u njih sjeme, koje je redovito donosilo dobar urod. Prastanovnicima dubrovačkoga kraja morala je stoga pitomina Rijeke dubrovačke biti milija za život od nepristupačne hridi na kojoj je niknuo Grad.

Ljetnikovac Savina Stjepanova Palmota u Mokošici. Na njegovu vjenčanju 1553. prikazan je Držićev Skup / Snimio B. Jović

Osobnost Rijeke dubrovačke kao mitskog mjesta čine prirodne značajke njezina ambijenta; okružena je visokim brdima koja prate smjer njezinih obala i njihovim tamnim sjenama. Ta iznimna konfiguracija i bogatstvo svježe vode izvorišta Omble, žila kucavica života i središte bujnog biljnog i životinjskog svijeta pokazuju da je mitski prostor Rijeke dubrovačke stvaran, a ne izmišljen, fikcionalan ambijent. U središtu toga mita stanovnici su Rijeke dubrovačke, građevine i artefakti koje je u njoj stvorio um i ljudska ruka, njezini heroji i heroine, zapisi namjernika, posjetitelja i pisaca, pjesničke poruke i humanističke poslanice, književna epika i dramska djela, kao i bujna usmena tradicija koji na osobit način svjedoče koliko je taj prostor bio važan Gradu od sama početka njegova urbanog života. Notarska proza arhiva Dubrovačke Republike, s osvijetljenim isječcima davnih života, pruža obilje prigoda da u sjeni kamenih zidova, uz žive vode, potoke i gomile, pod odrinama i krošnjama, u barkama i mandračima, pod ribarskim mrežama ili s veslima u rukama brodara, od svitanja do gorkih podnevnih pripeka, pod jesenjim pljuskom ili udarcima bure – naslutimo kako se radilo i živjelo, strahovalo i molilo, sva iskušenja i nemilosti, grubost i ljupkost, igru i smijeh, strast i spontanost svakodnevice u Rijeci dubrovačkoj.

„U vodi se zlato
i drago kamenje nahodi“

U Rijeci je u 15. stoljeću, kako je zamijetio Filip De Diversis, već postojao stanoviti broj zidanih kuća od kamena i vapna koji je pratio liniju obala zaljeva. To su bile kuće gospodara, kako ih nazivaju kancelari u koje je ulagano s oprezom jer još nije bilo uvjeta za sigurnost duga ljetovanja i opuštanja posjednika i njegove obitelji. Jakov Lovrov Sorgo (1534–1604), prvi dubrovački prirodoslovac, u prepisci s talijanskim prirodoslovcem Ulisseom Aldrovandijem (1522–1605), piše potkraj 16. stoljeća o Ombli kao tjesnacu bogatu ribom koji narod zove Rika i u koji često zalaze delfini, a načičkan je prekrasnim zdanjima, palačama i vrtovima. Njemu pak treba vjerovati; Sorgo je poznavao taj prostor i njegov biljni i životinjski svijet, njegove vode i vjetrove, a i arhivski dokumenti potvrđuju gradnju nekolicine velebnih ladanjskih zdanja u novim diplomatskim situacijama koje su se otvarale tijekom 16. stoljeća.

Ljetnikovac K. Vlahova Gozze iz 1580. u Obuljenu bit će preuređen u Kulturni centar Ruđera Boškovića

Ovako je ugodnu klimu Rijeke dubrovačke, punu svježine ljeti i zimskih mjeseci bez leda, opjevao lovorom ovjenčan humanistički pjesnik Ilija Crijević potkraj 15. stoljeća:

Tako se tuđim vremenom hladni mjeseci vesele

a ne laju ni suha usta psa ljetonoše,

nego je vječito proljeće, leda nema,

i ljeto i zefire uživa ljetna dubrava.

Ovdje je stoga sretan tko god za ljetne sparine

grabi svježinu vode što slatko žubori.

Divili su se riječkim vodama i brojni pjesnici nakon Ilije Crijevića. Ponajljepše stihove o vodi složio je Marin Držić, kojemu je krajolik gornjega toka Rijeke služio kao autentična scenografija pastirskih drama: „U vodi se zlato i drago kamenje nahodi.“

Osim vinograda koji su davali ponajbolju malvasiju, u vrtovima se riječkim, osim povrća i voćki, te osobito različitih citrusa, moglo naći i raznobojna cvijeća (Mokošicu s brojnim ljetnim stanovima vlastele nazivalo se Giardino d’Omba), ali je neprijeporni kralj dubrovačkih vrtova u Rijeci dubrovačkoj bio običan tamnozeleni kupus. Tu trogodišnju povrtnicu sadili su u dolcima i uz kuću, među cvijećem i u vinogradima. Tepali su mu nazivajući ga kupusac, kad su opisivali njegov okus govorili su da je sladak, kuhali ga u slanoj vodi, a potom začinjali maslinovim uljem; u prigodama su ga pripravljali s pokojim komadom usoljenoga sušenog svinjskog i bravljeg mesa ili govedine. Jeli su kupus za objed i za večeru, u svako godišnje doba, a osobito zimi, kad bi njegove široke mesnate i moćne listove protkane crvenkastim žilama prožeo mraz. Kupus se, kao temeljna namirnica dubrovačke skromne kuhinje, nalazio i na božićnom jelovniku i na svakoj svadbenoj gozbi, a domaćini su ga gostoljubivo nudili i strancima koje su pozivali u svoje domove. Raskošniji jelovnik sa sofisticiranim namirnicama i rijetkim biljkama i povrtnicama susrest ćemo tek u 18. stoljeću, u latinskim stihovima Junija Restija (1755–1814) o hedonističkoj gozbi u njegovu ljetnikovcu u blizini izvora Omble.          

Ljetnikovac Marina Orsatova Sorgo u Mokošici u kojem je Ruđer Bošković boravio 1743.

Manufaktura sukna

Vrijednost posjeda u Rijeci dubrovačkoj s kućom podignutom na pomno odabranu mjestu u osamljenom i slobodnom krajoliku na kojem ima vode i plodne zemlje osobito je dobila na cijeni nakon kužne pošasti 1438, koja je desetkovala gradsko stanovništvo. No odluka o gradnji kuće u Rijeci dubrovačkoj bila je u prvom redu uvjetovana dobrim mogućnostima zarade. Gusto zbijeni ljetnikovci u blizini izvorišta Omble (Tenturija se i danas zove taj predio) svjedoče o vlasnicima koji su bili uključeni u manufakturu sukna. Zakup brodarice s jedne obale na drugu, koji je koncesionaru donosio znatan prihod, uvjetovao je i gradnju plemićkih kuća na točkama u koje su se spuštali putovi i staze s kontinenta, a važan razlog nazočnosti u Rijeci bili su i udjeli u ribarskim družinama i njihovim mrežama. S vremenom je imanje u Rijeci dubrovačkoj postajalo i potvrda obiteljskog statusa. Svi oni kojima je to omogućavalo materijalno stanje i prilike na tržištu trsili su se da otkupe komad zemlje u tom plodnom, vodom izdašnu i prometno pristupačnu području nadomak Grada. Otkupljivali su bogati građani i vlastela okućnice i vrtove siromašnih udovica ponekad i zato da bi okrupnili već postojeće posjede. Kupnja posjeda u Rijeci dubrovačkoj na kojem se moglo saditi i graditi značila je dobru priliku i dobro uložen novac, ne samo u stoljećima gospodarskog uzleta Republike nego i poslije, kad se recesija počela uvlačiti u njezin gospodarski život. Do prodaja imanja najčešće je dolazilo zbog bankrota, udaje jedne ili dviju kćeri, ili pak izumiranja obitelji, kad se udovica rješavala posjeda koji više nije bila kadra održavati. Iznimka je u tom smislu prodaja posjeda humanističkog pjesnika Marina Županova Nikolina Bona (oko 1482–1540), koji nije želio ostaviti svoje nekretnine na uživanje brojnim naturalnim potomcima zbog njihove razvodnjene aristokratske krvi, nego je posjede i kuće prodao 1522. i razdijelio sinovima novac. Kuću s vrtovima uz Omblu prodao je Andriji Mihovu Restiju (oko 1481–1540) za 750 dukata. Posljednji izdanak Restića u tom ljetnom dvoru bio je već spomenuti latinski pjesnik i fiziokrat Junije Antunov Resti.

Život u dokolici

Slavni dubrovački neženja i pisac brojnih pirnih melodrama Junije Palmotić (1607–1657) zasigurno je zavidio svom slavnom prethodniku i rođaku Ivanu Gunduliću (1589–1638), koji je i Osmana i Dubravku složio na terasi nad vodom koja je uz njegov posjed u Rijeci dubrovačkoj nalikovala tihom jezeru. A Gundulićev ushit Rijekom najbolje tumači ovaj stih iz Dubravke: „skladni puci, mirna sela, travna polja, doba ugodna“.

Ključni moment u Boškovićevu napredovanju u filozofiji prirode bio je boravak u ljetnom dvoru Marina Sorga i druženje s dubrovačkim znanstvenicima

 No Palmotić je tek pred smrt dočekao da postane vlasnik kuće u Rijeci, koju su mu prodali staleški drugovi braća Marin i Lucijan Bernardovi Caboga. Za to skromno zdanje pod Srđem u sjenovitim i bezvodnim Čajkovićima Palmotić nije žalio platiti gotovo polovicu dubrovačkog godišnjeg harača Osmanlijama. Neposredno po njegovoj smrti kuća je temeljito opljačkana, a u Velikoj trešnji uskoro i gotovo posve srušena.

U ugodnom dijelu godine od proljeća do sredine jeseni bilo je popularno pozivati i goste u obiteljski ljetni dvor, gdje život nije bio skučen kao u gradskoj palači, nego se pod odrinama, u obilju i mirisu trava i dozrela voća, moglo blagovati i radovati s prijateljima koji su ponekad stizali iz udaljenijih krajeva. O tim je doživljajima sa zanosom pjevao čak i Mavro Vetranović, pjesnik pustinjske samoće:

Polače imamo prislavne zadosti

U koje primamo prijatelje i gosti...

...dobro se jedi u dvorima Dubrovčana.

Ulišta i pčela još nas Bog dobavi

veće neg sva sela u ovoj državi;

Masla je i mlijeka i k tomuj slanine,

udaća velika i svake jestine;

Svakojijeh glotina i žita lijepa,

I sočiva ina, i kupus i rjepa.

Obitelji vlasnika ljetnikovaca, osobito onih u bližem susjedstvu, isprepletene su bile rođačkim vezama. Očito je da su se međusobna druženja za dugih ljetnih popodneva i sumraka koristila i za dogovore oko budućnosti djece, udaja kćeri i ženidbi sinova, pa se komunikacija između ljetnikovaca odvijala i na promišljanju bračnih veza i ženidbenih ugovora među pomlatkom u susjednim dvorima. Život u dokolici osmišljavali su najčešće nasljednici graditelja ljetnikovaca, njihovi sinovi i unuci. Oni najčešće i nisu više bili bogataši. Bogatstvo stečeno u vremenu koje je prethodilo izgradnji ljetnikovca brzo se rastakalo u novim razdobljima, u kojima dubrovačka vlastela nisu više bila poduzetna u trgovini. Živjeli su od rente i eventualno kupovali udjele u brodovlju dubrovačkih brodovlasnika i trgovaca, no ti prinosi nisu ni izdaleka odgovarali onima koje su zarađivali poduzetni preci. Često nisu mogli zadovoljiti potrebe života u gradskoj palači i u ljetnikovcu, gdje je trebalo raspolagati s većim brojem služinčadi i najamnika. Otuđivanje posjeda ili kuće u Rijeci dubrovačkoj značilo je lišiti se obiteljskog srebra.

Brodarica u Sustjepanu na prijelazu 19. u 20. st.  / Izvor MUO Zagreb

U katastrofi Velike trešnje 1667. osobito su stradali ljetnikovci, jer je većina tih građevina bila podignuta na mekanu terenu, uz vodu. Budući da je Republika ustrajala na obnovi srušenih objekata unutar gradskih zidina, ljetnikovci su dugo vremena bili prepušteni nemilostima tijekom kojih su, poslije bezočnih jagmi pljačkaša, ostajali bez crijepa, obrađena fasadnog kamena te kamenog namještaja i galanterije. Mnogi su, nikad obnovljenih zidova, ostali zauvijek ruine koje na razini arheoloških nalazišta svjedoče povijest ladanjske arhitekture u Dubrovačkoj Republici.

Učena kohorta u Mokošici

Ogranak Matice hrvatske u Dubrovniku pokrenuo je inicijativu, a poduprli su je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Dubrovačka biskupija, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i Središnjica Matice hrvatske, da se jedan od ruševnih ljetnikovaca u Rijeci dubrovačkoj, vlasništvo Grada Dubrovnika, obnovi i postane Kulturni centar Ruđer Bošković s raznovrsnim kulturnim sadržajima povezanih s Boškovićevim životom i djelom. Riječ je o prostranom i raskošnom ljetnikovcu koji je 1580. izgradio Klement Vlahov Gozze uz obalu Rijeke, u Obuljenu. Tijekom jednomjesečnog i jedinog boravka u domovini ljeti 1743. Ruđer Bošković posjetio je prijatelje iz mladosti koji su ljetovali u Mokošici, plemiće koji su se amaterski bavili fizikom i matematikom. Bili su to: Frano Savinov Ragnina, Orsat Marinov Sorgo (1692–1761 i njegov sin Antun (1727–1810) i Marko Tomov Bassegli, koji su razumjeli Boškovićevu ideju. U predgovoru svog glavnog djela Theoria philosopphiae naturalis (1758) zapisao je da je, šećući se Rijekom dubrovačkom s prijateljem Marinom Sorgom, došao do zamisli kojom je više nego što je sam vjerovao daleko premašio moguću sintezu Leibnizova i Newtonova sustava o strukturi materije i da je time „otkrio jedan novi svijet“. Referirajući se na Boškovićeve riječi, a imajući o tome saznanja koja je čuo i izravno od svog rimskog učitelja Boškovića, njegov učenik i prijatelj, filozof Benedikt Stay, nazvao je u posveti svoga epa posvećena Newtonovoj i Descartesovoj filozofiji Boškovića i njegove prijatelje na ljetovanju u Mokošici „učenom kohortom“ navodeći imena tih intelektualnih prvaka tadašnjeg Dubrovnika. Iako je Ruđer u jednom pismu bratu Božu napisao: „L`ozio e una pessima cosa“, prema njegovim vlastitim riječima, veliki znanstvenik najjasnije je vidio svoj nauk kad je pohodio Marina Sorga i ostale u Mokošici i nakon toga nastavio razvijati svoju prirodnu filozofiju raspravom De viribus viris. U dubokoumnim razgovorima sa svojim subesjednicima u skromnoj kući Marina Sorga, Bošković očito nije ni smatrao da dokoličari, nego propituje utemeljenost svojih postavki. Bošković je, kao profesor matematike u Rimskom kolegiju, na velika vrata ušao u svijet prirodne filozofije upravo raspravom nastalom 1745, dvije godine nakon posjeta Dubrovniku i Mokošici. U toj raspravi Bošković je izložio dva svoja glavna dostignuća: prvo je krivulja sila, gdje osim Newtonove privlačne, uvodi i svoju odbojnu silu na vrlo malim udaljenostima.

Drugo je dostignuće bilo to što je Bošković s pomoću svoga nauka o silama u prirodi izveo svoj glavni zaključak o strukturi tvari: protežno tijelo sastavljeno je od neprotežnih točaka tvari, ne pukih geometrijskih točaka nego točaka koje su obdarene silama koje se javljaju na njegovoj krivulji. Ključni moment u Boškovićevu napredovanju u filozofiji prirode bio je, po njegovu izričitu svjedočanstvu, boravak u ljetnom dvoru Marina Sorga i druženje s dubrovačkim znanstvenim prvacima. Bošković je trebao potporu i ohrabrenje za ono što se stvaralo u njegovu umu i dobio ju je od onih od kojih je to očekivao u jednom od ljetnikovaca Rijeke dubrovačke.