Knjižna razbibriga i u ljetnim danima

Preporuke novih prijevodnih beletrističkih naslova za čitanje tijekom ljeta 2018. započinjemo predzadnjim knjigama dvaju višesveščanih romanesknih ciklusa – trećim romanom tzv. Napuljske tetralogije talijanske spisateljice Elene Ferrante te petom knjigom heksaloga Karla Ovea Knausgaarda Moja borba. Kao i u prethodna dva dijela svoga četveroknjižja, u romanu Priča o onima koji bježe i onima koji ostaju (prev. Ana Badurina, izd. Profil) Elena Ferrante se na okosnici ambivalentna odnosa dviju prijateljica bavi problematizacijom odnosa moći, između klasa, između žena i muškaraca, između generacija te s time povezanom temom emancipacije, osvješćivanja pozicije svakoga pojedinca i nužnošću njegove borbe za prava. Iako lociran u vrijeme otprije pedeset godina, motivom klasne borbe i tematizacijom socijalne raslojenosti, nejednakosti i teška položaja radništva Ferrante progovara i o sadašnjici, klice današnjih problema detektirajući u prošlosti. U radnji smještenoj u 1968. autorica pokazuje kako se studentski nemiri i reformski zahtjevi kapilarno šire i u druge strukture društva, a initimistički svjetovi pojedinaca postaju područjem politike. Uz politiku, tema seksualnosti je ovdje u većoj mjeri nego u prethodnim romanima tetralogije u autoričinu fokusu, ali i nju Ferrante promatra iz aspekta odnosa moći, kao sredstvo manipulacije i ostvarenja ciljeva. No najuvjerljivija je u problematizaciji autentičnih ženskih iskustava, osobito teškoća majčinstva i intimne frustrirajuće razapetosti između odgoja djece i profesionalnih, umjetničkih htijenja. Treća važna tematska sastavnica predzadnjega dijela autoričine tetralogije jesu književnost i književno stvaranje, kroz motiv pripovjedačičina suočavanja s različitim kritičkim čitanjima njezine prve knjige, koja su uzrokom njezinih dvojbi oko nastavka bavljenja književnim stvaranjem.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2018.

A to je i poveznica s predzadnjim, petim dijelom romanesknog heksaloga Karla Ovea Knausgaarda Moja borba (prev. Anja Majnarić, izd. OceanMore), koji se u tom romanu ponajviše bavi upravo književnim počecima, odnosno teškoćama pisanja. Točnije, u petome dijelu svoga romanesknog šestoknjižja Knausgaard posreduje svoje iskustvo nastojanja postajanja piscem, iskustvo popraćeno gomilom izdavačkih odbijenica, razočaranja, odustajanja i novih početaka, uz neprestano nezadovoljstvo svojom spisateljskom vještinom, ali i konačnu objavu prve knjige, tijekom četrnaest godina za kojih se uz pisanje uspio nekoliko puta zaljubiti i odljubiti, a naposljetku i oženiti, odslužiti civilni vojni rok, pohađati jednogodišnju spisateljsku akademiju, studirati komparativnu književnost i povijest umjetnosti, svirati bubnjeve u rock-bendu, raditi u bolnici za mentalno oboljele i na naftnoj platformi, ali i opasno se približiti alkoholizmu te osvijestiti autodestruktivnu crtu svoje naravi. U ovome sadržajno vjerojatno najbogatijem dijelu memoarskoga heksaloga autor vrlo uvjerljivo dočarava psihološke mijene kroz koje prolazi, osobito proturječne osjećaje koji ga u valovima naizmjence u vezi s pisanjem preplavljuju, od uzbuđenja pri pomisli na žuđeno spisateljsko zvanje do straha, nesigurnosti i nepovjerenja u kvalitetu svog pisma. Knausgaardova se Moja borba naposljetku pretvara u apologetiku važnosti intelektualne znatiželje, važnosti misli i važnosti osjećaja, jer taj više od tri tisuće stranica dug romaneskni ciklus u potpunosti je ispunjen upravo lucidno izloženim mislima kojima on popraća sve što mu se događa i sjajno dočaranim osjećajima koji se pritom u njemu javljaju. A nisu li zapravo misli i osjećaji ukupnost života svih nas?

Parodija, apsurd i groteska

Pomoćni majordom Malković kanadskog pisca Patricka deWitta (prev. Anita Peti Stantić, izd. Fraktura) duhovit je, maštovit i dinamičan pikarski roman garniran atmosferom bajkovitosti, ali bez skretanja u fantastiku. Riječ je o prozi pisanoj realističkom manirom, pri čemu ambijentacija u nedefinirano podneblje i vrijeme te ironijom začinjeni dijalozi koji parodiraju pompozno teatralno gospodsko izražavanje likova plemenitaškog podrijetla, odreda osebujnih i dojmljivih, generiraju osjećaj pomaknutosti. Takvim diskursom autor izaziva viši stupanj čitateljeve pozornosti, od prve ga stranice stavljajući u poziciju iščekivanja neuobičajenih događaja i iznenađenja, koja se naposljetku i nižu romanom, kako na događajnoj razini, tako i na razini načina tvorbe teksta. Roman je to obilježen zaigranošću, poigravanjem postulatima više žanrova, poigravanjem osjećajima čitatelja, poigravanjem jezikom, strukturom i romanesknom tradicijom te autorskim naglašavanjem kako mudrost i znanje nisu nekompatibilni s erotikom, šalom i zabavom. Pomoćni majordom Malković urnebesno je duhovit postmodernistički melanž svega i svačega, roman u kojem se skladno isprepleću apsurd, parodija i groteska te jedan na drugoga naslanjaju Don Quijote i montipajtonovština, Edgar Allan Poe i Charles Dickens, braća Grimm, Orwell, Kafka i De Sade.

Izd. Sandorf, Zagreb, 2018.

Za razliku od Patricka deWitta, koji parodira žanr bajke, prošlogodišnji dobitnik Nobelove nagrade za književnost Kazuo Ishiguro u svom zasad posljednjem romanu Pokopani div, na podlozi legende o kralju Arthuru i u žanrovskom obliku fantasyja ispisuje autentičnu viziju svijeta obavijena tzv. izmaglicom zaborava. Riječ je o alegorijskome, upozoravajućem prikazu svijeta (iz davne prošlosti, a zapravo distopijska vizija sadašnjosti) u kojemu zbog poroznosti sjećanja znanje gubi na vrijednosti pa se važne odluke donose na osnovi dojma, voluntaristički i arbitrarno, s partikularnim interesima uvijek u prvome planu, što kao posljedicu ima nazadovanje šire zajednice. No Ishiguro svoje poruke dostavlja implicitno, inkorporirane u pustolovni narativ, prepun događajnosti, uzbuđenja i napetosti, kroz priču o ostarjelome bračnome paru koji napušta svoje selo i upućuje se u posjet sinu, a na putu se suočava s brojnim opasnostima, susreće različite, osebujne ljude, ulazi u sukobe i pritom osvješćuju vlastite osobnosti, svoje dotad nespoznate mane i vrline. Riječ je o drugoj knjizi dosad objavljenoj u novopokrenutoj izdavačkoj kući Mitopeja, koju vodi poznati prevoditelj Vladimir Cvetković Sever, veliki poznavatelj i ljubitelj različitih inačica i oblika žanra fantastike. Kako sam naglašava, u Mitopeji planira objavljivati dosad još na hrvatski neprevedena vrhunska djela toga žanra, priče nadahnute mitološkim nasljeđem i drevnim mitovima, ali i one u kojima se mitemi pojavljuju na neočekivane načine, koje mitove nadograđuju i proširuju, ali i koje ih propituju i sagledavaju iz drukčijih kutova. Tako su dosad u Mitopeji, uz Ishiguroov roman, objavljeni i romani Nordijska mitologija Neila Gaimana te Medvjed i slavuj Katherine Arden, oba također svakako vrijedna čitanja.

Dnevnički zapisi
i odjeci nacizma

U novopokrenutoj ediciji dnevničke proze, uz Ratne dnevnike 1939–1945. Astrid Lindgren zagrebački Disput objavio je i izbor iz 1700 stranica dnevničkih zapisa Viktora Klemperera, u knjizi naslova Želim svjedočiti do kraja. Dnevnici 1933–1945. Izbor (prev. Damjan Lalović). U dnevničkim zapisima taj slavni njemački filolog, autor proslavljene knjige LTI: Bilježnica filologa u kojoj je analizirao svakodnevnu jezičnu praksu, nacistički novogovor i propagandne instrumente kojima je nacistički režim mišljenje i ponašanje ideologizirao jezikom, iz pozicije njemačkog Židova kojeg je od progona i smrti spasio brak s arijevskom Njemicom, maestralno ispisuje detaljni prikaz postupna kapilarnog širenja nacizma njemačkim društvom, od početnoga propagandnog širenja animoziteta spram Židova, preko postupna uvođenja sve brojnijih ograničenja i zabrana, do otvorena šikaniranja, premetačina, oduzimanja imovine, zlostavljanja i konačnih deportacija. Osim građom važnom u historijskom smislu, kao i onom važnom u filološkome i kulturološkome smislu, dnevnik je ispunjen i intimističkim silnicama; Klemperer opisuje svoje svakodnevne strahove (jer mi danas znamo da je uspio preživjeti, a on tada nije znao svoju sudbinu i svakodnevno je iščekivao hapšenje i deportaciju u logor), opisuje teškoće življenja pod različitim ograničenjima, kako egzistencijalnima (hrana, higijena, zdravlje, prisilni rad) tako i ograničenjima intelektualne sfere, zbog zabrane rada na sveučilištu i zabrane objavljivanja, a osobito zabrane posuđivanja knjiga u knjižnicama, ali i vrlo dirljivo opisuje svoj bračni život sa suprugom, njihovu uzajamnu ljubav i privrženost, čime su prkosili užasu koji ih okružuje. Dnevnički zapisi Viktora Klemperera opravdano se ističu kao jedno od najvažnijih svjedočanstava o naravi nacističkog režima, ali i kao možda i najdojmljiviji dnevnički zapisi ikad objavljeni, u kojima je na virtuozan način ostvarena ravnoteža privatnoga i javnog, etike i estetike, intime i politike.

Izd. OceanMore, Zagreb, 2018.

Na Klempererove dnevnike fino se naslanja Europskom nagradom za književnost 2011. nagrađen roman njemačke književnice i novinarke Iris Hanika Ono najvažnije (Sandorf, prev. Andy Jelčić), kroz priču o sredovječnom, krajnje osamljenu i patološki otuđenu službeniku berlinskog Zavoda za prevladavanje prošlosti koji pod svakodnevnim teretom nacističkih zločina arhiviranjem kojih se na poslu bavi klizi prema ludilu. Riječ je o britkom ironijom natopljenu štivu, svojevrsnoj kolažnoj, postmodernističkoj mješavini dokumentaristike i psihološkog romana, publicističkog i literarnog diskursa; autorica dojmljivo dočarava rutiniziranu svakodnevicu, život ispražnjen od smisla, život lišen bliskosti, ljubavi i privrženosti, egzistenciju čovjeka koji se pod teretom identifikacije sa žrtvama Holokausta postupno slama i život mu se urušava, baš poput sladoleda što se u posljednjim recima romana topi u protagonistovoj ruci, dok on ostaje sjediti na klupi u parku, sam, u tišini, „bez riječi u glavi i osjećaja u tijelu, kao da ga nema. To mu se stanje učinilo nalik sreći“. Osim o tragediji jednoga čovjeka na podlozi tragedije milijuna ljudi, s čijim stradanjem on nema ništa, ali se ipak ćuti krivim, Iris Hanika kritički piše i o postupku pretvaranja masovne tragedije u oblik prihvatljiv masovnoj publici, o ubacivanju Holokausta u veliki holivudski pripovjedački stroj, koji do neprepoznatljivosti i bljutavosti brusi sve nijanse, pretvarajući tragediju u zabavu, dakle farsu, ne ciljajući recipijentov mozak, već vrtoglave iznose na blagajni. Ono najvažnije uvjerljiva je storija o životu pod teretom prošlosti, o odjecima Holokausta kao identitetskom zapisu novih pokoljenja, roman je to koji upozorava da zlo arhiviranjem postaje pohranjeno, ali ga to ne čini prevladanim, ni neponovljivim.