Kasno ljeto našega svijeta

U uredničkoj bilješci o knjizi Negdje Danijela Dragojevića Roman Simić ističe da je u ranijim knjigama Dragojevićevo negdje bilo izvjesno, u ovoj, koja se otvara motivima umora i gubitka – ono je „negdje najdalje, negdje bilo gdje, negdje, nigdje“ – i takvima označuje kako prostor tako i lirsko ja koje ga čita. I u novoj knjizi Kasno ljeto još se više ističe izgubljenost, umor, ali i naznačuje rasap svijeta koji poznajemo, distopija, ali i mogućnost novoga začaravanja tog istog umornog svijeta koja se očituje u čežnji za svjetlošću, o kojoj u svojoj knjizi Ljeto piše Albert Camus, autor kojega pjesnik citira u Kasnom ljetu.

U Dragojevićevoj poeziji nalazimo kritiku ideje o jeziku kao objavi zbilje, identitetu riječi i stvari, jezika i zbilje. Jezik se odvojio od zbilje i funkcionira kao čista mogućnost. Pjesnik blokira mjesta prepoznavanja: najprije nalazimo afirmaciju, pa negaciju nekog iskaza, pa se na taj način negira referencijska uloga jezika, a u pisanje se unose nesigurnosti. Tim postupkom pozornost se skreće s predmeta na sam proces pisanja, na riječ koja postaje moćna („svi bi je za danju i noćnu prijateljicu, / ona neće“), na rečenicu koja diktira raspored stvari, ili čak život ili smrt („Usred rečenice molim rečenicu da u njoj / nitko ne umre, ni ja ni itko drugi.“). Rečenice su izvan kategorije istine i laži, samo postoje, nema jasnih određenja, ni relacija (Rečenica). I svaki se prizor može tumačiti dvojako: kao čin slavljenja života ili kao prvi korak u smrti.

Izd. Fraktura, Zagreb, 2017.

Lirski subjekt, baš kao i npr. Beckettov Molloy, ne zna što bi s riječima. Molloy tvrdi da mu se njegovo obilje riječi ponekad čini kao siromaštvo i obrnuto. U pjesmi Grad lirski subjekt, kao i Beckettovi junaci, jest „u sebi gluh, slijep, mutav, odsutnog pogleda“ i ističe: „ne znam šta da radim s obiljem neba, s kućama, ulicama i njihovim pojedinostima“. Lirskom subjektu čini se kao da je u autističnom snu, on ponavlja radnje, broji, a brojke su odvojene od svega, kao što je i on odvojen od sebe sama. Pjesma završava upravo kao i Beckettovi iskazi: subjekt je u nekoj amneziji, raspada se svaka izvjesnost, svaka referencijalnost, očigledna je čak i zapitanost u vlastito postojanje, a na kraju nastaje i gotovo rasap svijesti: „Ako bih trebao napisati pismo (kome i kamo?), odakle bih ga napisao, kako, što, s kakvim nadnevkom?“ U pjesmi Sedam nalazimo najprije afirmaciju, pa negaciju, ali na kraju postaje neizvjesno i samo to sedam koje dolazi u relacije: „U sedam što je sada, / gdje je sedam?“ U pjesmi Izgubio sam ponovo se naglašava gubitak, spominje se „potištena konfuzija“, ili pak nalazimo samosažaljenje i žal za zaboravljenim riječima (Črčkarija). Nema sigurnosti ni u jednom iskazu, u određivanju relacija („Je li to puno ili prazno, / je li blizu ili daleko“), prisutna je svijest o zaboravu koji se proširuje i oduzima riječi. Posebno je potresan usklik lirskog subjekta: „Bože, ne dopusti / da zaboravim / riječ kiša“ (Kiša). Obraćanje Bogu jest i iskaz nemoći, pogubljenosti, svijesti o ne-mjestu, o nemuštoj potrazi za smislom. I na kraju ostaje ravnodušnost, jer može se biti bilo što, svejedno je koje se referencije vežu uz to jastvo, odnosno nastaje zapitanost što čini puninu bića koje se osjeća samo i prazno:„Jesam li ja napustio obilje, je li ono napustilo mene ili smo se napustili’“ (Svejedno).

Igra zvukom i značenjem

U pjesmi Nomad onomad ponovo se javlja igra zvukom i značenjem („Bio sam nomad onomad. Sad više nisam nomad“.). I sve se na kraju pretvara u zvukove, ponavljanja, bez jasne oznake vremena i smisla. Lirski subjekt prestaje biti promatrač, pretvara se u onog koji je promatran, u sjenu (sjene se često spominju u ovoj zbirci): „Mrtav. Gledajte me, ne gledam vas. / Bespredmetna sjena. Stariji nego što treba“. (Malo stariji). Nije slučajno da se i jedno poglavlje zove Imena, jer imena označavaju, pa se pak zamišlja pjesma s imenima otoka i piše kozmogonija: to je kao neki početak svijeta, to imenovanje. Rečenice više nisu sastavljene od imenica i glagola, kao u pjesmi Zalogaji. One se mogu sastojati „od samih točaka (na početku, sredini i kraju)“, a takve rečenice pokazuju nam i da je nemoguće uopće konstruirati odnose, da oni ne postoje, jer semantizacija nestaje, kao i svaki pokušaj stvaranja smisla. Urušava se svaka identitetnost. A nestaje i svaki mogući oblik pokreta, kretanja, jer i glagoli se pretvaraju u infinitive i „ne bi se više pokretali“, ni miješali.

Čovjek nije imenica, on je glagol: tu misao nalazimo u pjesmi Kuće, a nakon toga igranjem suglasnika stvara se privid pokreta. U pjesmi Pomaci, sastavljenoj od niza kratkih strofa koje govore o sitnim pokretima, pomacima, posebno je važan odnos bića i riječi. Ptice kao živa bića ne bi se trebale zadržavati u pjesničkim slikama, u jeziku, jer on je tek zatvorena rešetka ili kavez: „pusti ih da prolete kroz riječi, / ne muči ih pogledom, oduševljenjem / ne traži priču, preplašene one bježe“. Riječi su kao babuške: riječ je riječ u drugim riječima, a i „dio drugih riječi u meni“. Neke se pak pjesme igraju značenjem i zvukovima, ludičke su, u njima se čini da je sve moguće, ali se uspostavlja i to da je na kraju sve zapravo (na primjer, u pjesmi Glava).

***

Ljeto

S tri prazne stolice za jednim stolom.
Tako me dočekuje ljeto. Gledam otvorenim i zatvorenim očima tko je u tim prazninama, jesam li uistinu četvrti. Držim u ruci šalicu i svjetlost na njoj. Da ne bi praznina rasla, da bih ublažio trpkost, koliko šećera treba? Kakav ritual za to čega nema u mirnom danu? Gdje sam? Okrećem žličicu, okrećem, potaknut pokretom čekam da osjetim blago okretanje Zemlje, blago kao nevidljiva ptica.

***

U pjesmi Katulbo igre riječju postaju oblik očuđenja i radosti, jer nova riječ nastala od stare donosi i utjehu i novo začaravanje svijeta: „Za razliku od pravog oblutka, ovaj novi se kotrlja, poskakuje, zvuči veselo, kao neki nepoznati stranac iz toplijih krajeva. Katulbo.“ U odnosu grada kao okvira za kretanje pojavljuje se slika izgubljenog grada ili svijest o vlastitoj izgubljenosti. U tome i jest posebnost ove knjige: ona pokazuje kako se gubi okvir, jer se urušava način funkcioniranja doživljaja prostora kao onog u kojem postoji izvjesnost podražaja, odnosa itd. Sad se sve čini upitnim, a i jezik postaje kaotično vrelo, razmatra se pisanje, umjesto opis opaženog. Intenzivira se i osjećaj nesigurnosti o vlastitom identitetu, koja se izlaže bez zadrške i otkriva se slabost i nepouzdanost lirskog subjekta (Gljive). No s druge strane, lirski je subjekt svjestan da je upravo on taj koji stvara usporedbe, omogućuje povezivanje naizgled suprotnih stvari (Vrtnja i uteg). Umjesto hoda, skok, kao otklon od zemlje, kao usklik (nije slučajno da se često spominju uskličnici, ushiti), kao iskaz otpora sporosti i novog pogleda na odnos između subjekta i zemlje/tla. Kao da se u toj zvučnosti ushita obnavlja vjera i čini drukčijim ono što smo uzimali zdravo za gotovo. Otud i niz pjesama o predmetima iz svakodnevnice, koje kao da slave upravo tu običnost, a zaboravni subjekt vraća sjećanje na ono što ga okružuje, pa se sretan zbog toga raduje, kliče, obraća Bogu. I sam Bog postaje „uskličnik, najljepši i najpotpuniji!“.

I taj je usklik čista emocija, nešto izvan disputa, a čini se i da pjesnik želi više no ikad težiti tim iskazima emocija, a ne pretencioznosti. Postoji i element distopije: naznake budućeg svijeta u kojem se pčele se okupljaju oko umjetnog cvijeća. Ta neobična slika pokazuje i promjene u prirodi, svijet u kojem više ništa nije izvjesno, u kojem i pčele gube osjete, a pritom zauzimaju gradove, pa se i odnos grada i prirode mijenja: „...danas je Mate Ganza pred jednim rascvjetanim stablom rekao kako je čitao da pčele sve više sele u gradove (on je rekao zauzimlju gradove) i prirodoslovci ne znaju kako bi tu njihov život mogao biti moguć“. Negaciju nalazimo i u pjesmi Ne, koja također govori o rasapu, raspadu svijeta. Nije stoga slučajno da se ljeto spominje u naslovu, da je ono predmet opisa u pjesmi Ljetni dan.

Iskustvo čitanja

U ljetnom je danu, piše pjesnik, „najmanje tvarne supstancije“. Zapravo ljetni dan je povezan s nestajanjem: „Bio je (ili jest) okrugao, sjajan, zanosan, opojan; vi u njemu bez dobi, ni stari ni mladi; bio je(ili jest) u zraku, od zraka, nešto do kraja neskulpturalno od čega su ruke sasvim prazne“. I čini se da i jest potka ove knjige zapis o nestajanju svijeta kakav poznaje, odnosa koje razumije. Ali baš zato Dragojević više no ikad bilježi te pojedinosti, taj svijet koji izmiče, koji je tu negdje, kao neki zračni anđeo, kao svjetlost koja rastjeruje i onaj mrak koji metaforički označava gorkost spoznaje, odraslost. O tome uostalom i govori jedna od ponajboljih pjesama u prozi u Kasnom ljetu, naslovljena Doček. Dragojević govori i o iskustvu čitanja, o čitateljici koja čita netočno i preslobodno i unosi značenja, nepovezana s prvotnim značenjem. Radost koju donosi čitateljica pokazuje da tzv. kriva tumačenja donose ponekad oslobođenje od semantema koji zagušuju: „Zapravo oduševljen njenim oduševljenjem, volio bih da sam napisao tu njenu pjesmu. Njom bih se našao u šestom danu Stvaranja, u kojem sam tako malo boravio.“ Upravo ta radost i ljubav prema životu i smirenost potrebna je pjesniku koji, kao i Beckettovi junaci, gubi oznake bića. Možda je to najpreciznije objašnjeno u pjesmi Večer: „Ja sam bio netko bez dobi, šumovit otok, ni mlad ni star, u sebi i izvan sebe, riječ koja je zaboravila što znači.“(Večer).

A pjesnik i jest netko tko povezuje gornji i donji svijet, poput crvenog luka (Luk), kao da živi ispod zemlje, s malo bijesa i radosti, zadovoljan u svom „unutrašnjem suncu“. U knjizi Negdje nalazimo pjesmu Guljenje krumpira u kojem lirski subjekt uzima prispodobu krumpira. Vrijedi na ovom mjestu citirati stih: „Ja sam, to vidim, neka stara životinja malo umorna, oprezna, iznutra gomoljasta, stvarana pod zemljom, privikavana na danje svjetlo: pravi krumpir“. Pjesnik kao trickster povezuje svjetove, tvarno i duhovno, emocije i tjelesnost. Poezija pak kroz neobične nove riječi i zvukove čuva svijet od potonuća, jer kako ističe Albert Camus: „Mi smo također potonuli, usprkos mladoj krvi, u strahovitu starost ovog zadnjeg stoljeća, i mi katkada žalimo za travom svih vremena, za listom masline koji više nećemo gledati zbog njega sama te za grožđem slobode.“ Upravo tu radost prigušenu krivim izborom povijesti („povijest je jalovo tlo na kojem vrijes ne raste“, piše Camus) priziva Dragojević i nalazi je u preokrenutim riječima, jezičnim igrama, u tzv. krivim čitanjima, odustajanju od teške ozbiljnosti, koja nipošto nije dokaz i ljudske mudrosti.