Anatomija, starost i nastajanje priča

Nisam mogao započeti ovaj tekst, a da se ne osvrnem na čudo u Rusiji kojem smo – bez obzira na to jesmo li ljubitelji sporta ili nam je on na margini interesa – svjedočili u prethodnih mjesec dana gledajući prijenose utakmica naše nogometne reprezentacije. „Tko bi očekivao da će se Hrvatska naći u finalu Svjetskog prvenstva?“ retorički se pitao predsjednik Međunarodne nogometne federacije Gianni Infantino nakon naše pobjede nad Engleskom. I ako ćemo pravo, tko je prije početka natjecanja i od hrvatskih navijača to realno mogao očekivati – osim one nekolicine entuzijasta, profesionalnih optimista i neznalica? Jer naše ljubitelje sporta, a osobito kad je riječ o nogometu, svaki dan bombardiraju vijesti o huliganizmu na stadionima i izvan njih, o sudačkim nepravdama, o financijskim skandalima, o katastrofalnoj sportskoj infrastrukturi, o politici koja ništa ne poduzima jer joj takvo stanje odgovara.

Sportska pozitiva?

Pitate se, vjerojatno, kakve veze sport, nogomet, ima s knjigama koje bih želio preporučiti za ljetno čitanje? Vjerujem da ima, premda baš i nije riječ o beletristici, nego o sociologiji sporta. Reprezentacija je bila tema koja nas je snažno zaokupljala mjesec dana, a vrlo je vjerojatno da će nas, na svoj način, još dugo privlačiti. Priznajem, najprije, da sam ostao silno iznenađen dobrom izvedbom i senzacionalnim uspjehom Vatrenih – prije svega načinom na koji su do njega došli: upornošću, srčanošću, samopouzdanjem, zajedništvom, tjelesnom pripremljenošću i, naravno, sjajnim nogometnim umijećem. I k tome su bili dobro vođeni. Jer u nas je toga što dobro, pametno, uspješno radimo tako malo. Treba se samo sjetiti kakve su (nogometne) prilike bile u zemlji prije nego što su reprezentativci otputovali u Rusiju!

Izd. Hena Com, Zagreb, 2017. 

A na to upravo podsjeća jedna nedavno objavljena knjiga. Samo nekoliko dana prije početka Svjetskoga nogometnog prvenstva javnosti je u Matici hrvatskoj u Zagrebu predstavljeno djelo sociologa Dražena Lalića Nogomet i politika: povijest i suvremenost međuodnosa u Hrvatskoj (Fraktura). Služeći se publicističkim, povijesnim, politološkim i sociološkim diskursom autor govori o neuralgičnim točkama i malignim stanjima hrvatskog nogometa i njegova društvenog konteksta, nastojeći proniknuti njihovu genezu i sugerirati neka rješenja. Slagali se mi s autorovim stavovima ili ne slagali, to je knjiga koja nam je u ovom trenutku potrebna kao podsjetnik i kao korektiv. Da vidimo koliko (i je li uopće) jedan gotovo savršen sportski podvig, osim podizanja nacionalnog emocionalnog tonusa i predodređenosti da prijeđe u legendu, može pridonijeti pozitivnoj promjeni vlastitoga korpusa. I može li taj podvig biti inspirativan i za druge dijelove društva – ekonomiju, politiku, pa i kulturu?

Bajka koja drži vodu

Evo sada nekoliko knjiga o kojima sam već pisao, a htio bih pozvati čitatelje koji ih još nisu imali u rukama da im svakako budu dio ljetne lektire. Spomenut ću najprije odličan roman Marine Vujčić Pitanje anatomije (naklada Hena com) u kojem je autorica zavrtjela priču inspiriranu bizarnim motivom – fizičkom nemogućnošću ljudskog bića da sámo pomiluje svoja leđa. Koliko god se ta ideja činila otkvačenom, cijeli je roman proizašao i sagrađen upravo na toj manjkavosti anatomije ljudskog tijela. Ta je manjkavost istodobno dokaz neodrživosti koncepta samoće, koji u početku zagovaraju glavni junaci romana Veronika Vinter i Florijan Bauer. Pritom je oboje protagonista, od početnog narušavanja ravnoteže do njezine stabilizacije i neke vrste hepienda (ili, kako bi se to ljepše reklo, nuđenja vedrije vizije budućnosti), prošlo niz krupnih preobrazbi odričući se, ne bez velika otpora, mnogih svojih tvrdih svakodnevnih navika i dubokih životnih uvjerenja.

Izd. V.B.Z., Zagreb, 2018.

U jednom intervjuu, na molbu da objasni zašto publika dobro prihvaća njezine romane, Marina Vujčić rekla je da ona piše „neku vrstu bajki koje ‘drže vodu’“. Nakon pojave Pitanja anatomije može se samo potvrditi da nitko točnije a sažetije nije opisao proznu formulu spisateljice od nje same. Toliko vjere u budućnost i pozitivne energije koju emitira ova suvremena bajka ne može se naći u cijeloj današnjoj smrknutoj hrvatskoj prozi. Možda nam je nedostajalo, kao kontrast, upravo ovakvo jedno obilje optimizma da shvatimo u kakvoj crnoj rupi živimo.

Roman Dubravke Ugrešić Lisica (Fraktura) osobito će se dopasti čitateljima koji vole književnost o književnosti, kojima se dopada piščevo uvođenje djelā iz literarne tradicije i sudbinā njihovih tvoraca u korpus vlastitoga teksta. Našoj spisateljici takav je poticaj dala kratka proza ruskog avangardnog pisca Borisa Piljnjaka Priča o tome kako nastaju priče iz 1926, trajno generirajući pitanje „gdje se skriva tajna dobro ispričane priče“. Roman karakterizira fragmentarnost i prepletanje elemenata putopisne, biografske i autobiografske proze, ljubavnog romana, esejizma, književnopovijesne i teorijske problematike. I u novom romanu autorica se bavi dvjema svojim glavnim temama, čitateljima poznatim iz njezinih ranijih beletrističkih i esejističkih tekstova. Jedna od njih su današnji oblici književnog života, smisao književnosti u svijetu u kojem živimo i mjesto pisca u suvremenom životu; druga je pripovijedanje o egzilu i problematici identiteta, potaknuto vlastitim iskustvom emigracije i sličnim iskustvom ruskih avangardnih pisaca. Upravo dijelovi Lisice posvećeni sudbinama ruskih avangardista najlucidnije su i literarno najuvjerljivije stranice romana.

Starost je nešto sasvim ljudsko

U obrazloženju VBZ-ova žirija za najbolji roman 2018. – Divljakuša (VBZ) Marine Šur Puhlovski – kaže se: „Ovaj (anti)ljubavni roman zapravo je priča o ‘životu koji curi kroz prste’, o našim životima ‘u kojima nas nema’, a kad napokon shvatimo što nam se dogodilo – život je već prošao. (…) roman Divljakuša značajno je djelo naše suvremene proze, djelo koje potresnu dramu tananih međuljudskih odnosa transformira u vrhunsku jezičnu umjetnost.“

A evo što o svom romanu Divljakuša kaže autorica (u razgovoru s novinarom i književnim kritičarom Večernjeg lista Denisom Derkom): „[Divljakuša je] roman o oslobođenju žene, o ‘rađanju’ žene u našem vremenu, koje je upravo po tome specifično. Žene se odgajaju u bajkama po kojima ih u svijetu čekaju prinčevi, a ovi su davno izumrli. Ovaj roman je kraj te bajke – i jedini moj roman sa stvarno sretnim završetkom. A napisala sam ga u dahu, istina, nakon što sam u njega ušla i ondje dvije godine ‘stajala’, i kuhala ga. (…) Nikad ništa nisam napisala s tolikom lakoćom jer do kraja sam ga domislila.“

Knjigu Pohvala starosti (Mozaik knjiga) – koja je velik emocionalni i intelektualni izazov za čitatelje – Pavao Pavličić napisao je želeći priznati i sebi i drugima da je ostario i da se toga ne stidi, te tako pomoći i vršnjacima koji se starosti boje da i oni tu činjenicu prihvate normalno, kao dio života. U knjizi je iznio sve što o starosti zna, misli i osjeća, „želeći izvući neke zanimljive zaključke, postići stilske rezultate, nekoga zabaviti“. Knjiga je sastavljena od mnoštva kraćih eseja i feljtona, čvrsto povezanih jedinstvenom temom, čiju težinu autor često ublažava finom ironijom i humornim poentama. Istom temom, starošću, samo na drukčiji način, zaokupljena je i Slavenka Drakulić u svojoj zbirci priča Nevidljiva žena i druge priče (Fraktura), u kojima „duboko emotivno, bez zadrške, pripovijeda o iskustvu raspada života u kojem stari ljudi postaju nevidljivi ne samo okolini i sustavu već i vlastitoj obitelji i prijateljima“.

Novi Detoni, ponovljeni Krleža

Nakon povijesnog romana Što Bog dade i sreća junačka (2010) u kojemu pripovijeda o banu Jelačiću i zbivanjima iz 1848, sada se Hrvoje Hitrec javlja vrlo zanimljivim epistolarnim povijesnim romanom Špilberk u kome se govori o barunu Trenku i njegovu vremenu. Svima su nam još u sjećanju tri sjajne knjige dnevničkih zapisa Atlas života skladatelja i pjesnika Dubravka Detonija, a Fraktura je upravo tiskala njegove nove opsežne dnevničke zapise Krajobrazi: nakon čitanja Andersena. Riječ je o tekstu koji „možemo iščitavati i kao prozu i kao poeziju i kao mikroeseje o svakodnevici, prolaznosti ili pak umjetnosti“. Ispod čekića zaprešićkog nakladnika stižu još četiri romana: Uvjerljivo drugi Svena Popovića, Poderana koljena Dine Pešuta, In illo tempore Željka Ivankovića i Ukazanje Ivice Đikića. Iz nakladničke kuće Hena com u knjižare stižu opsežna autobiografska knjiga filmaša Rajka Grlića Neispričane priče i zbirka kratkih priča Denisa Peričića Tijelo od snova.

Izd. Mozaik knjiga, Zagreb, 2018.

Dario Šarec, suosnivač udruge za promicanje književnosti Eventualizam, javio se romanom Totentanz (Durieux) u kojem tematizira smrtnost kao sastavni dio života. Mirta Maslać, mlada spisateljica iz Zagreb, kod istog izdavača, Durieuxa, objavljuje svoj prvi roman, naslovljen Junak ili čudovište. Zagrebački izdavač Sandorf nudi čitateljima roman Damira Pilića Kao da je sve normalno i Zorana Lazića Jednog dana ništa, a čitatelje podsjećam i na novu biblioteku ovog izdavača Tôk u čijem je prvom kolu pod naslovom Zagreb 1942. tiskan izbor zapisa iz Krležina Dnevnika. Đurđica Stuhlreiter, dosad poznata kao spisateljica za djecu, javlja se svojom prvom knjigom za odrasle, romanom Bapske priče (Disput). Nakon vrlo uspjela romana Donjodravska obala, novinar i književnik Drago Hedl javlja se njegovim „nastavkom“, romanom Vrijeme seksa u doba nevinosti (Naklada Ljevak). Evo nešto za ljubitelje dobrih krimića i trilera: u sklopu Biblioteke Balkan Noir tiskani su romani Vesne Ćuro-Tomić Lice iza ogledala (24sata) i Josipa Mlakića Crni gavran i bijele vrane (Fraktura i 24sata), a čakovečki nakladnik Beletra objavio je roman Zorana Lisjaka Savršeni ustroj.