Vremenu prilična satira

Ovogodišnji Dani satire Fadila Hadžića, 42. po redu, prošli su očekivano, s malo rezultata i pregršti nagrada. Molièreov Žlahtni meščan, Građanin plemić, u režiji slovenskog redatelja Eduarda Milera i izvedbi Mestnog gledališča ljubljanskoga od svega što se u okviru Dana moglo vidjeti na pozornicama Kerempuha, ZKM-a, Gavelle i ITD-a, najtočnije je ilustrirao nesporazum između onoga što jest satira i onoga što izbornica Željka Udovičić Pleština pod satirom podrazumijeva.

Naime, ono što je Molière znao umotati u oblik satire i do bola žestoko ubosti konvencije društva, Željka Udovičić Pleština odgurnula je ustranu kako bi sebe nametnula kao satirični kriterij, osnaživši taj kriterij dvjema predstavama koje je kao dramaturginja sukreirala, a nimalo nisu satira po sadržaju ni po izvedbi. Ali kako postdramski mišung nejasnoća dopušta sve, zašto te predstave ne bi bile i satira? To se uostalom uklapa u njezino poimanje satire koja je žanr, kako ona u programskoj knjižici Dana piše, koji preispituje „mane društva“ ili traži „mogućnost utopije u nemogućim uvjetima“.

Dobro stilizirana glumačka izvedba / Snimio Peter Uhan

No bez obzira na slaganje ili neslaganje s njezinim razumijevanjem i prevođenjem satire u suvremenu, modernu kazališnu poetiku, selektorica je itekako u pravu kada misli da satira „indirektnim putem manjkavu stvarnost suprotstavlja idealu“, da je satiri „imanentna polemičnost i potrebna kritičnost“, kao i da je „oblikovana trenutkom i određena mjestom“. To su bili razlozi da se, kako piše, odlučila za „estetsku raznolikost odabranih predstava“, od kojih većina nije dosegnula ono što je željela jer, iako se te predstave „hvataju u koštac s problemima našega vremena i društva“, to čine „svaka na različit način, koristeći se drugačijim teatarskim sredstvima“. Iznimka koja potvrđuje pravilo svakako je Žlahtni meščan.

Slovenska predstava u sebi sadržava ne samo satiričnu kritiku društva i pojedinca tog društva nego i nešto utopističko, a to je da se građanin bogataš želi dočepati plemićkog naslova. Biti u društvu koje mu ni po čemu ne pripada i kojemu on ne pripada, uvelike podsjeća na suvremene bogataše i bivšu komunističku elitu. Jednako na naše kao i strane, koji se preko bogatstva žele dočepati aristokratske prošlosti koja im ne pripada i kojoj ne pripadaju, protiv koje su, konačno, činili sve da je nestane. Valjda zbog toga ti moćnici, bez obzira na principe i utopističke ideje, novcem žele kupiti i što se ne može kupiti – „trulež“ aristokratskog življenja.

Taj obrat predstava adaptacijski i interpretativno ne nudi, ali na njega aludira. Baš te aluzije Molièreov utopistički tekst o bogatom građaninu, koji da bi postao plemić, plaća: umjetnike, vizažiste, modne kreatore, filozofe-humaniste, ”stručnjake“ raznih fela, da ga ”nauče“ kako dosegnuti prepoznatljive manire pripadanja višem društvenom sloju – znanje, rafinman, eleganciju, ali ne pokvarenost i licemjerje – itekako naglašavaju satiričnost Molièreove komedije. Bez obzira na povijesna iskustva komedija Građanin plemić pokazuje da se novcem ne može kupiti baš sve, ali da pohlepa za novcem može raskrinkati društvo, njegove varalice i stručnjake, kao i najbližu rodbinu, koja od bližnjih više voli novac.

Takvo iščitavanje komedije i njezino uprizorenje redatelju Mileru otvorili su put koji je lako mogao otklizati na stranputicu površnosti i publici podilazećoj predstavi. Na sreću to se nije dogodilo ponajprije zahvaljujući slijeđenju Molièreova sadržaja, koji je jasno usmjerio satirične oštrice prema malograđaninu kojega redatelj nije (pred)odredio nekom suvremenom ideološkom matricom, nego pohlepom za njemu nedohvatljivim statusom, koji naravno nije bez mana, što se u predstavi itekako očituje. A u glumačkoj izvedbi i jasno naglašava.

To je postigao zahvaljujući adekvatnoj glumačkoj podjeli, u kojoj je do izražaja došla glumačka kreativnost, do u detalje stilizirana glumačka suigra cijelog ansambla predstave, a osobito Primoža Pirnata, koji je dojmljivo glumio kompleksni lik Jourdaina, građanina plemića, zatim Ive Krajnc Bagola (gospođa Jourdain), Ajde Smrekar (markiza Dorimena), Mateja Puca (grof Dorant).

Sve u svemu, moderno kreirani kostimi Jelene Proković, funkcionalan scenski prostor Branka Hojnika, precizno razrađen scenski pokret, dobro odabrana glazba i oblikovana rasvjeta prispodobili su veoma dobru suvremenu predstavu, bez nepotrebne izvanjske energije, kakva se obilato nudila u nekolicini pretencioznih predstava festivala.