Vječno šume vode oko Lukorana...

LJubavna romansa mladog austrijskog časnika i uglednoga hrvatskog pjesnika Petra Preradovića sa zadarskom plemkinjom Pavicom de Ponte nadahnula je austrijsku književnicu hrvatskoga podrijetla i unuku Petra Preradovića – Paulu pl. Preradović – da o nezaboravnoj djedovoj ljubavi stotinu godina poslije napiše roman Pave i Pero. Roman je napisan njemačkim jezikom i pod naslovom Pave und Pero godine 1940. prvi put objavljen u Salzburgu. Hrvatsko izdanje romana Pave i Pero, u prijevodu Božene Begović, kćeri hrvatskoga pisca Milana Begovića, tiskano je u Zagrebu već iste godine, dakle 1940, njegovo talijansko izdanje pod naslovom Pave e Piero objavljeno je dvije godine poslije, 1942. u Torinu, a novije izdanje na talijanskom jeziku jest ono u prijevodu uglednoga kroatista Silvija Ferrarija godine 1994. (priredio i predgovorom popratio Tihomil Maštrović, a tiskala izdavačka kuća Hefti Edizioni u Milanu).

To izdanje izdavač je prvi put javnosti predstavio 1994. u Lukoranu na otoku Ugljanu pred ljetnikovcem obitelji De Ponte, u kojem se odvija radnja prvoga poglavlja romana Paule Preradović Pave i Pero, naslovljena Vječno šume vode oko Lukorana…, a predstavljanje je bilo dio svečanosti obilježavanja 150. obljetnice Zore dalmatinske, časopisa u kojem je Petar Preradović objavio pjesme napisane za boravka u Zadru i u Lukoranu godine 1844. i 1845, poslije sakupljene i objavljene u Preradovićevoj prvoj pjesničkoj zbirci Pervenci, zbirci koja sadržava 35 pjesama te je prvi put objavljena 1846. u Zadru, nakladom braće Battara, urednika i izdavatelja Zore dalmatinske, preporodnog časopisa koji je prvih godina izlaženja, uz Antu Kuzmanića, uređivao upravo Petar Preradović, ali se kao austrijski časnik nije smio potpisati kao urednik. Uz zbirku svojih pjesama napisanih u Zadru i Lukoranu – Pervenci – pjesnik je za života objavio još samo jednu zbirku poezije: Nove pjesme, Zagreb, 1851.

Put Paule Preradović

Austrijsko-hrvatska književnica Paula pl. Preradović (poznata i kao Paula von Preradović i Paula Molden), unuka velikoga hrvatskog pjesnika, rođena je 12. listopada 1887. u Beču, gdje je i umrla 25. svibnja 1951. Njezin otac Dušan Preradović (1854–1920), sin hrvatskoga književnika Petra Preradovića (1818–1872), osjećao se Hrvatom, a majka joj je bila Njemica Helena Falke von Lilienstein, kojom se oženio 1886. Dušan Preradović, uostalom kao i Paulin djed Petar, bio je časnik u austrijskoj vojsci, točnije kapetan linijskoga broda, a pisao je i članke iz povijesti. Kao hrvatski rodoljub u tom je duhu odgajao i kćer Paulu, stoga će ona u svojim književnim djelima često posezati za temama iz hrvatske povijesti i opisivati prirodne ljepote Hrvatske, osobito njezine jadranske obale. Štoviše, može se tvrditi da su gotovo sva Paulina prozna djela, a i neka pjesnička, smještena u hrvatsku prošlost. Ipak, sve što je objavila pisano je njemačkim jezikom te se pjesnikinja i pripovjedačica prvenstveno smatrala austrijskom književnicom. Poslije udaje živjela je uglavnom u Beču, uz kraće boravke u Nizozemskoj i Danskoj. Zabilježena su svjedočanstva da je Paula poznavala hrvatski i po potrebi njime govorila. Njezin brat Petar ml. Preradović pjevao je i pisao njemačkim, ali i hrvatskim jezikom.

Kada su Pauli bile dvije godine, došla je s roditeljima u Pulu, gdje je otac kao mornarički časnik boravio službom, a ondje je naučila oba jezika, hrvatski i njemački. U tome hrvatskom gradu boravila je od 1889. do 1901, kada po završenoj školi odlazi od 1901. do 1905. u katolički internat ženskog reda Engleskih gospođica u Sankt Pölten, da bi se nakon mature vratila 1905. u Pulu, gdje ostaje do 1913, dakle ukupno je u istarskom gradu boravila dvadeset godina.

Paulin otac, pomorski časnik i povjesničar Dušan pl. Preradović, rodio se 1854. u Beču, kao treće dijete, uz kćeri Milicu i Slavicu, iz prvog braka Petra Preradovića i Zadranke Pavice, kćeri tribunalnoga savjetnika Ivana De Pontea. Gimnaziju je završio u Zagrebu, a školovanje nastavlja na Pomorskoj akademiji u Rijeci te 1874. postaje pomorski časnik K. u. K. ratne mornarice. Od 1877. Dušan je ukrcan na brod Don Juan de Austria, na kojem je stjecao vojnopomorsku praksu po Sredozemlju. S obitelji se 1889, kako rekosmo, nastanjuje u Puli, potom 1916. odlaze u Beč, gdje je živio do smrti. Dušan Preradović objavljivao je povijesne radove u publikacijama pulskog Hidrografskog zavoda, u zagrebačkim časopisima te u publikacijama bečkog Arsenala. Iako darovit K. u. K. Marineoffizier, bio je veliki hrvatski rodoljub te je u tom duhu odgajao i djecu. Godine 1909. bio je jedan od prvih, a i najveći, darovatelj hrvatskih knjiga (216 svezaka) za prvu javnu hrvatsku knjižnicu u Puli, osnovanu 1909. Umirovljen je 1905. u činu Linienschiffskapitäna, a umro je u Beču 30. rujna 1920.

Pored Paule, Dušan Preradović i Helena Falke von Lilienstein imali su još četvero djece, Helenu i Gabrielle (Jele) te sinove Petra mlađeg i Ivu. Petar mlađi i Ivo za svoje su zvanje izabrali pomorstvo kao i otac, ali je Petar mlađi poslije bio i književnik te suradnik i zagrebački dopisnik bečkih novina, kada se nakon 1918. preselio u Zagreb. Taj Paulin brat pisao je pjesme, drame i kazališne komade, a najpoznatiji mu je kazališni komad komedija Razumijemo li se?, koja je nakon velikog uspjeha u Zagrebu bila prikazivana na oko šezdeset drugih pozornica: u kazalištima Švedske, Njemačke, Rumunjske te u Beču. Petar mlađi je i autor djela iz 1940: Die Kroaten und ihre Bauernbewegung, knjige o postanku i ciljevima hrvatskoga seljačkog pokreta, gdje je uz povijest Hrvata ocrtao i djelo braće Radić te prikazao mnogostruki rad Seljačke sloge, koja je bila kulturno-prosvjetna organizacija Hrvatske seljačke stranke. Petar mlađi umro je u Zagrebu 1941. od sušice.

Drugi Paulin brat, Ivo Preradović, kao visoki pripadnik jugoslavenske ratne mornarice i časnik za vezu engleske flote poginuo je 1944. na engleskom razaraču Aldingham, koji je naletio na minu između Visa i Novalje.

Autorica austrijske
državne himne

U mladosti Paula pl. Preradović proputovala je brodom cijelu hrvatsku obalu i ti su je dojmovi pratili cijeli život. Po povratku iz Katoličkog internata u Sankt Pöltenu Paula piše prve pjesme koje su objavljene u prijevodu na hrvatski jezik (Iz pjesama Paule pl. Preradović, Zagreb, 1910; pjesme je s njemačkog na hrvatski preveo hrvatski književnik i filozof, autor prve hrvatske estetike Franjo Marković), a potom u njemačkoj zbirci pjesama Südlicher Sommer: Gedichte (Ljeto na jugu: Pjesme), München, 1929. Autorica je ciklusa lijepih pjesama posvećenih Puli i mnogim mjestima diljem Dalmacije, u kojima iskazuje veliku ljubav prema hrvatskim primorskim krajevima. Uvodnu pjesmu Sanje o domu završava stihovima:

Taj snivah san uz milen zaborav,

Da sapinje me puti sputana sila,

Daljinom da me nepreglednom jav

Od tebe dieli, domovino mila!

Prvu pjesničku zbirku, Südlicher Sommer (Južno ljeto, 1929) posvetila je svome pradjedu, djedu i ocu, a posveta u prijevodu glasi:

Vama, moji oci,

Tebi, Ivane Preradoviću, legendarni časniče u Pappenheimovoj četi, koji si pao od švedske kugle;

Tebi, Petre Preradoviću, djede moj, blagoslovljeni pjesniče svoga naroda;

i tebi oče moj, Dušane Preradoviću, mornaru i istraživaču; uspomeni tvoje ljubavi

i neizmjerne gorčine, koja ti je pala u dio:

Vama posvećujem ove pjesme.

Uz zbirke pjesama Südlicher Sommer i zbirka pjesama Dalmatinische Sonette (Dalmatinski soneti), Berlin–Beč–Leipzig, 1933. govori o pjesnikinjinoj povezanosti s ljepotom hrvatskog pejzaža, s ljudskim i kulturnim vrijednostima što ih nalazi u hrvatskim ljudima i krajevima i svojevrsna su pjesnička ispovijed nastala u rascjepu njezina odgoja između očeve ljubavi prema obiteljskom hrvatskom podrijetlu i majčine nezainteresiranosti za muževo hrvatstvo. Zanimljivost prvog izdanja Dalmatinskih soneta jest i slika na naslovnici knjige – to je lik Grgura Ninskog, slavnoga hrvatskog biskupa, odnosno slika njegova kipa što ga je izradio Ivan Meštrović i koji je kao javni spomenik postavljen u Splitu 1929.

Na pisanje kraljevske legende o Slavčevoj sudbini – Königslegende, tiskane u Innsbrucku 1950, djela u kojem je romansirana sudbina jednog od posljednjih hrvatskih vladara, Paulu je potaknula tvrdnja njezina oca Dušana Preradovića da taj vladar nije bio ubijen, nego je bio prognan na pusti otok u Jadranu. Naime, Paulu Preradović književno je nadahnuo očev povijesni rad: Eine normanische Landung in Dalmatien 1075 (Normansko iskrcavanje u Dalmaciji 1075). Hrvatski prijevod navedenoga Paulina djela pod naslovom Legenda o kralju Slavcu, izradio je Mirko Čović i s uvodom o književnici objavio 1972. u Beču.

Za života Paula Preradović objavila je nekoliko zbirki poezije i proze, a posmrtno joj je 1995. objavljen dnevnik u kojem je opisala posljednje dane Drugoga svjetskog rata u Beču (Wiener Chronik 1945, Beč, 1995). Ipak, najpoznatija je kao autorica teksta nove austrijske himne – Land der Berge, Land am Strome (Gorovita zemljo, zemljo na rijeci). Za to autorsko djelo nagrađena je 1947. s deset tisuća šilinga. Od ostalih proznih djela Paule Preradović izdvajamo i autobiografski roman Kindheit am Meer (Djetinjstvo uz more) u kojem se prisjeća svoga djetinjstva u Puli, svoje „izgubljene domovine“, a 1955. objavljen je u knjizi njezina muža Ernsta Moldena Paula von Preradović. Porträt einer Dichterin (Portret pjesnikinje).

* * *

Pitanje koje se često postavlja jest: Je li Paula pl. Preradović, unuka Petra Preradovića, austrijska ili hrvatska književnica? Sve što je objavila pisano je njemačkim jezikom te se ta pjesnikinja i pripovjedačica ponajprije smatrala austrijskom književnicom. Činjenica je, dakle, da je ona književne tekstove pisala na njemačkom i da je veći dio života provela u Austriji, ali je isto tako činjenica da je ona Hrvatica, po podrijetlu i domovini u kojoj je živjela puna dva desetljeća, i to upravo u vrijeme započinjanja književnog stvaranja. Osim toga ona je književno djelo gotovo isključivo smjestila na Jadran, i to hrvatski Jadran, u doba kad je Europu potresalo jadransko pitanje i u doba kada su se sve jače čuli glasovi iz Italije i njihovo tobožnje pravo na Jadransko more, pa i na obje njegove obale.

U tvom polju daj mu groba

Petar Preradović, najslavljeniji i najutjecajniji hrvatski pjesnik svoga doba, umro je 1872. u Fahrafeldu, u Austriji, gdje je iz Beča otišao na liječenje. Kako je pjesnik u tom mjestu i pokopan, u Hrvatskom studentskom društvu Velebit u Beču 1879. nastala je ideja da se njegovi posmrtni ostaci prenesu u Zagreb. To je i napravljeno te su pjesnikovi posmrtni ostaci u arkadama na Mirogoju od 14. srpnja 1879. Na Mirogoju podignut mu je nadgrobni spomenik Domovina polaže cvijeće na pjesnikov spomenik, rad uglednoga hrvatskog kipara Ivana Rendića, koji je za svoje djelo nadahnuće našao u motivu iz Preradovićeve pjesme Putnik. Stoga su u postolje spomenika uklesani pjesnikovi stihovi iz navedene pjesme (nastale, po svoj prilici, za pjesnikova boravka u Lukoranu):

U tvom polju daj mu groba,

S tvojim cvijećem grob mu kiti!

Da u hrvatskoj metropoli ni jedan hrvatski pjesnik nema toliko istaknutih javnih obilježja kao Petar Preradović, dokazom je, uz mramorni nadgrobni spomenik i pjesnikov kip u punoj veličini, također rad akademskoga kipara Ivana Rendića, smješten na Preradovićevu (odnosno popularnom Cvjetnom) trgu u najstrožem središtu Zagreba, a kako se uz taj trg i jedna od važnijih ulica u središtu grada zove njegovim imenom, to se zaista može s pravom ustvrditi da je Preradović u hrvatskoj metropoli iznimno poštovan. Navedimo također i to da je veliki hrvatski književnik August Šenoa spjevao himnu njemu u čast, koju je uglazbio ugledni hrvatski skladatelj Ivan pl. Zajc.

Godine 1994. u Zadru i Lukoranu obilježena je 150. obljetnica prvoga preporodnog časopisa izvan Zagreba – Zore dalmatinske – čiji je urednik 1844. (premda nepotpisan) i suradnik bio Petar Preradović. Tom je prigodom na ljetnikovcu obitelji De Ponte u Lukoranu, na mjestu gdje je Preradović napisao svoje prve hrvatske pjesme (sakupljene u zbirci Pervenci), postavljena spomen-ploča.

Pave i Pero – roman o pjesnikovoj velikoj ljubavi

Zanimanje za život i rad velikoga pjesnika kod njegove unuke, također književnice, pojačao se neočekivano pronađenom Petrovom korespondencijom s voljenom suprugom. Tada je Paula Preradović odlučila o velikoj ljubavi slavnoga djeda i njegove nesretne supruge Pavice De Ponte napisati romansirano biografsko djelo Pave i Pero, pišući ga što vjernije na temelju pisama što ih je Petar razmijenio s Pavicom te ostalih dotad nepoznatih dokumenata.

Sretna je okolnost što je nekim slučajem u unukine ruke došao i svežanj požutjelih pisama mladoga para, Petra i njegove mlade žene Pavice, što ih dotad marljivi (i brojni) proučavatelji života i rada velikog pjesnika još nisu bili pronašli. Književnica je iz epistolarnih poruka znala iščitati sve pojedinosti prvotne velike ljubavi i poslije istinske ljudske tragedije koja se bila odigrala između Pave i Pere, kako su se, naime, u tim pismima međusobno nazivali supružnici, uporabivši ih kao predložak za pisanje romansirane biografije, za roman Pave i Pero. Vrsna pjesnikinja Paula Preradović tim nam je romanom dala knjigu što je prije svega pjesničko djelo velika zamaha, ali i povijesni dokument koji baca snažno svjetlo na lik njezina djeda, velikana hrvatske romantičarske poezije.

Od trenutka kada je mladi 25-godišnji austrijski časnik Petar Preradović, službujući u Zadru, u šetnji najblistavijom zadarskom šetnicom Širokom ulicom (Calle Larga), spazio čudesno lijepu djevojku, u koju se ubrzo, upoznavši je, i zaljubio, započela je ljubavna priča, koja čini sadržaj romana. Mladi zaručnici nisu se mogli odmah vjenčati zbog stalnih Preradovićevih premještanja u časničkoj službi, a i kad su to učinili, život ih je često razdvajao. Autorica na početku romana upoznaje čitatelja sa sretnim danima dvoje mladih provedenih u malom mjestu Lukoranu na otoku Ugljanu, potom s njihovim životom u Zagrebu i napokon u malom časničkom stanu u Beču, u kojem, sad već kao supruzi, stanuju Pave i Pero, opisuje sreću što je roditelji nalaze u svojoj djeci, posjete mnogih znanaca i književnika.

Naslovnica romana Paule Preradović

Mjesto zbivanja potom postaje gradić Motta di Livenza u mletačkom primorju, u čiju se vedru atmosferu povukla Pavica s djecom jer joj nježni organizam nije podnosio oštro bečko podneblje, i gdje je ta žena proživjela posljednje razdoblje života, ispunjeno srećom i ogrijano toplim dahom velike ljubavi prema Petru i djeci sve dok nisu nastali tragični zapleti što su odredili njezinu tužnu sudbinu. Događaji u Motti di Livenza čine okosnicu romana. Tu započinje dopisivanje između Pave i Petra, koji je ostao u Beču. U pismima se izmjenjuju čežnja i bol i najednom dolazi do tragičnog obrata.

Nenadano umire pjesnikova ljubimica, mlađa kći Cottia, a njezina majka, neobično nježna i osjetljiva, postaje žrtvom svoje fikcije da je njezina nepažnja kriva za smrt djeteta. Istodobno Petar u Beču doživljava mnoge neugodnosti u službi, zbog čega pati i o čemu se gotovo svakodnevno u pismima jada supruzi. To je nov razlog da Pave, brižna i posve zdvojna, izgubljena u velikoj nesreći što ju je snašla smrću djeteta, nema dovoljno snage da mužu javi što se zapravo dogodilo. U pismima mu i dalje piše o djevojčici, opisuje njezine igre, šalje mu njezine pozdrave i izraze nježnosti… Ali neumoljivo se primiče dan pjesnikova dopusta i posjeta obitelji. Spoznaja da se taj, za nju strašan, dan sve više približava, toliko obuzima zdvojnu ženu da ona ne mogavši podnijeti breme samoizabrane odgovornosti, odluči baciti se u rijeku…

Lik velikoga hrvatskog pjesnika stoji kao divovska sjena iza gorkoga svršetka nesretne žene. U romanu Pave i Pero pjesnikova unuka prikazuje djeda kao nježna oca i pjesnika, kojemu snaga duha ne dopušta da klone, već traži i nalazi uporište u sebi ne bi li se izdigao nad patnjom i postigao duševni sklad što ga nalaze samo oni što znaju korespondirati s vječnošću. Djedu i unuci zajednička su mnoga pjesnička nadahnuća: osjećaj za tugu i bol, duboka religioznost, ljubav prema obitelji, narodu, kroz snažno domoljubno (hrvatsko) raspoloženje, ali i ljubav prema svakom čovjeku i cijelom puku koji pati.

Pažljivi čitatelj Preradovićeve poezije sjetit će se njegove nježne posvete Pavici u zbirci Pervenci, a preko nje upućuje je i svim „krasnim domorotkama“: „Posvetjenje. / Vami svima, krasne domorodke, / A medj svima Tebi, mila Pave, / Koja za me svijuh liepost imaš, / Posvetjujem ove slabe plodke. / Trudnih tiednih nedjeljne zabave. / Sve što ovdie sastavio jesam, / Sve u Tebi, dušo, izvor ima, / U Tvom kipu, kao u zercalu, / Vidjet možeš svaku ovih piesam’, / Sve su u Tebi, jer si Ti u svima. / Ti si u svima, jer si duša moja, / Moja misao i moje ćutjenje. / Ja sam žica pa samo ono glasim, / Što u meni budi slika Tvoja. /
Ja sam piesnik samo uz Tvoje pienje!“

Početak i svršetak romana Pave i Pero Paule pl. Preradović stoji u znaku pjesnikove ličnosti. Istodobno roman počinje i završava poglavljem Vječno šume vode oko Lukorana..., asocirajući arkadijsko mjesto sreće i zadovoljstva prelijepe, zanosne mlade žene, zazivajući mjesto ljubavi Pave i Pere, mjesto gdje on, beskrajno osamljen nakon njezina odlaska, pokušava naći nadu, tim više jer je i njegova pjesnička lira, što se prvi put oglasila upravo u toj oazi mira, zaprijetila da zauvijek zamukne, ali isto tako asocirajući prolaznost zemaljskih stvari, ispraznost i ništavnost tzv. pjesničke slave, nasuprot čudesnoj nedodirljivosti vječne ljepote. Osamljeni Petar na tužnom hodočašću traži svoju Pavicu, ali nalazi tek uspomene u sebi, smirujući se mislima da trpljenje i odricanje vode k novom uskrsnuću, a „oslobođenje od tijela jest zadnja ali i najviša kruna života“, znajući da tek „vječno šume vode oko Lukorana...“, kako je zapravo bilo i prije početka svega, i kako će ostati i poslije svega.

Od trenutka obiteljske tragedije i poezija Petra Preradovića biva drukčija, bol zbog gubitka bližnjih ostavilo je zapažena traga na njegovo pjesništvo, koje postaje više meditativno, pesimističniji je i sklon fatalizmu, a i njegove ljubavne pjesme otad su obilježene sjetom i osamljenošću te je sve više uočljiv i pjesnikov svjetonazorski zaokret prema religiozno-spiritualnomu misticizmu.

Lukoran, mediteranski biser hrvatske obale Jadranskog mora, s oleandrima, mirtom, čempresima, pinijama, maslinama, agavama i galebovima, romanu Paule Preradović postao je simbol, mjesto arkadijske utjehe srcu ranjenu akutnim iskušenjima življenja. Kako prolaze životi junaka romana Pave i Pero, tako Lukoran ne postaje mjestom zaboravljene prve ljubavi, davno proživljenih životnih radosti, napisanih prvih ljubavnih stihova, zamagljenog sjećanja ljepote i neobuzdanih davnih dana mladosti… naprotiv, kroz roman on se sve to više čini mjestom zavičajne budućnosti.

Paulin Jadran

Osim što se iskazala u opisima jadranskih krajolika iz djedova života, Paula pl. Preradović zapravo je cijelim književnim opusom sljubljena s hrvatskim primorskim krajevima, osobito u svojoj poeziji, što naviješta već prvom pjesničkom zbirkom Südlicher Sommer (1929), potom zbirkom Die dalmatinischen Sonette (1933) te legendom o kralju Slavcu Königslegende (1950). Koliko je snažna bila njezina ljubav prema djedovini, pokazuju stihovi posljednjega soneta Seelige Sendung (Sveta misija) iz druge zbirke, u kojem kliče Dalmaciji: „Kraju krajeva, izaslana sam da u sve dane tebe navješćujem, nazvala sam te s tisuću imena i nosila sam te žarko u krvi.“ Možda je čak taj snažni nostalgični zanos za ljepotom pradjedovske hrvatske domovine austrijsku književnicu učinio u vlastitoj zemlji manje popularnom negoli bi vrijednošću svojih umjetničkih poruka morala biti.

Isprepletenost kulturnih veza

No, kako bilo, baš na primjeru Preradovićevih ponovila se isprepletenost kulturnih veza srednjoeuropskoga kruga. Paulin djed Petar Preradović propjevao je njemačkim jezikom, stihove je pisao i talijanskim, da bi se konačno potvrdio kao hrvatski pjesnik. Dušan Preradović pisao je djela s temama iz hrvatske povijesti, Paulin brat Petar ml. Preradović pjevao je i pisao njemačkim, ali i hrvatskim jezikom. Pa i Paula Preradović, čini se, upravo negdje na jednom od brojnih putovanja duž hrvatske obale, ponajprije je započela pisati pjesme hrvatskim jezikom, da bi poslije postala uglednom austrijskom književnicom, pa i autoricom aktualne austrijske državne himne.

Hrvatska, Italija, Austrija, sa svojim prelijepim mjestima, promiču podjednako kroz njihov život i kroz njihova djela, a nakon čitanja romana Pave i Pero Paule Preradović, srednjoeuropski mozaik lijepih razglednica s motivima Beča, Pule, Zadra i Lukorana, Motte di Livenza i Zagreba te posve mediteranskog Dubrovnika ostat će nam u sjećanju kao čudesna kulisa ljudske drame što ju je na pjesnički način znala ispričati Paula Preradović. Izbjegavši zamku pukoga prepričavanja povijesnih događaja, pružila nam je svojim lirskim načinom, u svakom retku romana, zorno svjedočanstvo raskošnoga stvaralačkog talenta, potvrđena i ovim iznimnim umjetničkim djelom.

O svemu lijepo svjedoči pjesma Paule pl. Preradović posvećena njezinu djedu hrvatskom pjesniku Petru Preradoviću, napisana 1909. na njemačkom jeziku, kada je pjesnikinja imala 22 godine, a koju je 1910. na hrvatski preveo Franjo Marković, uvrstivši je u zbirku Iz pjesama Paule pl. Preradović.

* * * *

PJESNIKU
PETRU PRERADOVIĆU

Za puta morem, 30. srpnja 1909.

Djede, gluh spavaš san?

Djede, da noćni mi te javi čas!

Toliko žudim, ruke ti cjelivat!

Ah, što ti bješe mriet, u grobu snivat?

Sveg vieka jedva za tvoj zaznah glas,

Tek danas zva te bol moj posmrtan.

Djede, gluh spavaš san?

Što sniva pokoj tvoj?

Za mene ču li u duboki mrak?

Ja mladica sam, tvoja krv se slavim,

Ko ti sam ja: i pjevam i krvavim;

Al’ slaba sam, nit imam podpor jak,

Ćud divlja mi, a dalek put je moj,

Što sniva pokoj tvoj?

Moj djede, živi nam!

Ah, milovalo bi se dvoje nas!

Da djedinstvo mi tvoga blagoslova

Na tjeme stavi ruka pjesnikova?

Da očiju mi smedj bez mûta jâs

Vidiš, da l’ t v o j se u njih vije plam?

Moj djede, živi nam!

* * * *

Pri kraju podsjećanja na hrvatske teme u književnom opusu hrvatsko-austrijske književnice Paule pl. Preradović moramo upozoriti na još nešto: na lošu praksu hrvatske književne historiografije koja hrvatskom najčešće smatra samo književnost pisanu hrvatskim jezikom, iako se u Hrvatskoj oduvijek pisalo još i na mnogim drugim jezicima; latinskom, talijanskom, njemačkom, mađarskom pa čak i na turskom jeziku. Književna djela pisana stranim jezicima imaju važnu ulogu u hrvatskoj kulturi i nacionalnom biću i posve je nepravedno i neopravdano u hrvatsku književnu povijest ne uključiti i pisce kao što je Paula pl. Preradović i njezin cjelokupni književni opus, tim više što za svoje pjesničke teme u pravilu ima hrvatsku obalu Jadrana i hrvatsku povijest, pa i onda kada autorica poseže za romansiranim životopisom svog djeda – velikoga hrvatskog pisca razdoblja romantizma – Petra Preradovića. Dakle, Paula pl. Preradović podjednako je i austrijska i hrvatska književnica i u svakoj od tih po mnogočemu bliskih književnosti njezina djela imaju važno i nezaobilazno mjesto.

Paula je umrla 25. svibnja 1951. u privatnoj klinici u Pelikangasse. Grad Beč stavio joj je na raspolaganje počasni grob na Bečkom središnjem groblju u redu grobova velikih glazbenika i umjetnika. Na njezinu sprovodu Bečki dječaci pjevali su austrijsku državnu himnu Land der Berge, Land am Strome, koju je napisala Paula pl. Preradović.

A u Hrvatskoj, u zemlji njezinih predaka i zemlji njezinih književnih inspiracija i dalje, nakon svih događaja… Vječno šume vode oko Lukorana…