Vezilja sklada

Književna estetika koja plete slike, misli i doživljaje i ne dodvorava se nikakvim trendovima jest „sveto pismo“ ugledne spisateljice Božice Jelušić, koja je svoje dugogodišnje pisanje nedavno okrunila knjigama izabrane poezije i proze (Tonimir, Varaždinske Toplice, 2016) i time proslavila 45 godina umjetničkoga rada. Njezino bogato književno pletivo tako je „izloženo“ u knjigama izabrane poezije na štokavskom (Sabrana bjelina, Zelena zemlja), u knjizi pjesama na kajkavskom (Ftič kesnokrič), u knjizi putopisa (Sjeverna strana i drugi puti) te u knjizi eseja (Perom i kistom).

Izd. Tonimir, Varaždinske Toplice, 2016.

Božica Jelušić „uskrsnula“ je u književnosti još 1973, kada je dobila uglednu nagradu Sedam sekretara SKOJ-a za zbirku Riječ kao lijepo stablo. Njezin opus obuhvaća četrdesetak knjiga poezije i proze u gotovo svim literarnim žanrovima – pjesmama, putopisima, esejima, pripovijetkama, kritikama, monografijama. Dobitnica je brojnih nagrada – Maslinova vijenca, nagrade Pasionske baštine, Fran Galović, Zvonimir Golob, a ovjenčana je s tridesetak nagrada na zelinskom recitalu, najrelevantnijem recitalu kajkavske poezije u Hrvatskoj. Prevoditeljica je, slikarica, zastupljena je u školskoj lektiri. Tomislav Ladan nazvao ju je „veziljom“, Tenžera je s poštovanjem govorio o njezinoj „sentimentalnoj botanici“, a Zvonimir Mrkonjić hvalio je njezin smisao za „male forme” te ekonomično izražavanje koje, unatoč spretnim igrama riječi, stvaraju učinak „lakog stiha”.

Snaga zavičaja

Valja naglasiti da je prije nekoliko godina izišla knjiga Život kao knjiga, zapravo intervju što ga je Mladen Pavković vodio s Božicom Jelušić, a u toj knjizi Božica Jelušić herojski brani nepotkupljiv individuum u našoj civilizaciji „smeća“, ludih ringišpila jednokratnih zabava, novoga kolonijalizma, žutila, u civilizaciji što besramno osvaja ljudsku intimu, mameći je prolaznim iluzijama. Globalnome smeću Božica Jelušić opire se, osim dušom, i zavičajnim spomenarom, herbarijem uspomena što se slikovito množe u njezinu lirskom i proznom opusu i tvore veliki intimni vrt njezina poetskog „raslinja“. U razgovoru s autoricom (vodila ga je Nada Babić, a objavljen je u knjizi Zelena zemlja) Božica Jelušić zapisuje: „Rodila sam se 1951. godine u Pitomači u Podravini. Odrastala sam na seoskom imanju s dvadeset jutara zemlje i četiri jutra vinograda. Bilo je to lijepo djetinjstvo, puno doživljaja. Pred kućom je stajao šareni domaći ‘vrčak’, cvjetni vrt s ljiljanima, georginama, božurima, ružama penjačicama. (…) Mnogo trčanja, penjanja po drveću, slika i zvukova… što će kasnije bitno odrediti moju opažljivost i ljubav za otvoren prostor, kretanje, život izvan svake skučenosti.“

I sva ta podravska rapsodija, puna pijetlova s duginim odsjajima, konjogojaca, kartaša, pralja, povrtlarica, orijaških hrastova, ribičkih oaza, hiža, voćnjaka, jabuka, duda i oraha… oslikat će i ozvučiti čitavu njezinu liriku, u kojoj se prožimaju misterij života i mistika prirode, što je autorici raskošna kolijevka duha. I kada joj je duša melankolična ili rastrzana brzim urbanim taktovima, Božica Jelušić traži spokoj u prirodi koja prepleće sva osjetila na svome vječnom koncertu riječi, slika i glazbe. Bog je, kako reče pjesnikinja, dirigent te raznolike rasprostrte ljepote, a pjesnik izvođač.

Čovjek, priroda i svijet tri su umrežene sile što zajedno stvaraju i ljudsku i poetsku čaroliju u opusu Božice Jelušić

Pjesme Božice Jelušić jesu pjesme raskošne tišine, u kojima pjesnikinja teži skladu sadržaja i forme, fluidnoga duha i umirujuće rime. Baš u skladu s onom Matoševom: Prije svega mora biti lijepo! Unatoč čestome melankoličnome molu što ga u osami osjeća zbog bubnjeva kaotične civilizacije, priroda u njezinu opusu stoički osnažuje – drži nas u mirnome savezu sa stvorenim, postojećim. Osjeća se tu i snaga ljudskoga opstanka – iako čovjek kao krošnja podnosi i cvjetanje i sušenje, ostaje ukorijenjen u zemlji, ne otima se mjestu na kojemu biva (domu, zavičaju), unatoč tome što njegov pustolovni duh nema adrese.

Stihovi pjesme Šapat zimskog zimzelena (iz knjige Sabrana bjelina) govore o terapeutskoj prirodi kao zaklonu od urbanih otrova: „Grad proždire bjelinu, šireći crnilo sipe. / Dimovi, čađa, vonj masti i truleži posvuda. / Poželjet će se zemlja i studeni i škripe, / Tamo na pustopolju, gdje zečji trag vrluda.“

Zbirke su pune harmonije života i samoobnavljajuće prirode, a to mogu ilustrirati i stihovi pjesme Novembarska, oproštajna: „Tamo, gdje šušti nemir rakitja, / Otpušta grana svoj lisak suh. / Odnose laste mir starožitija; / Mene i tebe u nedoziv gluh.“

Misterij duše

Duša, ta najčešća riječ u opusu Božica Jelušić, jest veliki makrokozmos koji mora odolijevati našemu skučenom mikrokozmosu, jer jedino duša ima senzore za vječne stvari kao što su ljubav, zavičaj, prijateljstvo, poezija. Već je naslovom jedne svoje zbirke Arielirika Božica Jelušić stavila krunu Arielu, vodenome ili zračnom duhu koji produhovljuje naše bivanje i u ovozemaljskom svijetu, potičući nam emocije da se rasplešu u kolu nevidljivih lijepih senzacija. Tako se u opusu Božice Jelušić estetika spaja s etikom – otvorimo li dušu vječnom, nepromjenjivom (ljubav, priroda, slika, glazba…), pružamo humanistički otpor sirovim i pohlepnim izazovima civilizacije i kozmopolitski se bacamo u ljudsko trajanje bez granica. O tome, primjerice, svjedoče stihovi pjesme U sjeni stabala (iz knjige Zelena zemlja): „U sjeni stabala, šari od zlata, / dok mirišu nad tobom lipa i smreka, / dijete u tebi za ruku hvata / nekog sutrašnjeg, blagog čovjeka.“

Kao ni duša, ni poezija ne da objasniti, govori Božica Jelušić u knjizi Život kao knjiga (u intervju što ga je s njom vodio Mladen Pavković) – poezija je ono što stoji iza riječi, „njihova svilena podstava, ručno ušivena sitnim bodom i najoštrijom iglom“.

Jeziku Božica Jelušić daje uzvišeno mjesto – jezik je, kaže, jedina domovina, jer riječi braniš od tuđica, oslobađaš ih, dižeš im dostojanstvo. Riječi u njezinu opusu imaju duboku moć, obuzimaju nas i hipnotiziraju, pa se, pišući, duboko predajemo magnetizmu riječi, vežemo ih, slažemo i preslagujemo, preplećemo ih s mijenama duha i života. Njezinu poeziju doživljavamo kao opojni koktel duše i riječi, koji se servira u peharu, za darovite čitatelje što ne piju štiva naiskap nego ih kušaju i probavljaju duboko i na dulje vrijeme.

U svakoj se svojoj pjesmi Božica Jelušić sklanja od urbane pustopoljine, oblikujući pjesmu kao svečanost misli, zvukova i opipa, kao duboku meditaciju, slikanje tišine, uglazbljivanje mira. Čovjek, priroda i svijet tri su umrežene sile što zajedno stvaraju i ljudsku i poetsku čaroliju. O mistici tišina i visina govore, npr. stihovi pjesme Područje tame: „Svijet je malo mjesto. Osama – prostranstvo. / Puzeći po tlima, svladavamo vrijeme. / U trošnome tijelu klija zvjezdosjeme: / Pritvrđuje svemir naše polutanstvo.“

Priroda kao najljepša terapija za mentalno zdravlje, što nam ga ugrožava betonska civilizacija, buja i u stihovima pjesme Proljetni akvarel: „Peludni oblak, krhko stabalce, / i počešljana mlada tratina. / Kao da gledaš kroz stakalce, / a svijet je kugla bez napuklina.“

Putopisna rapsodija

Kada je u nekom mjestu, Božicu Jelušić uvijek zanosi njegova povijest, pa leluja na rubovima urbanih slika i slika baštine, vidljivoga prostora i ostavštine vremena.

Knjiga izabranih putopisa Sjeverna strana i drugi puti prava je poezija putovanja koje nam pruža trostruki užitak: turistički uživamo u brzim slikama i detaljima, sporo klizimo kroz povijest u hladovini i romantično zaranjamo u meditacije, ornamentirane lijepim mislima, metaforama i poredbama. U autoričinim sveobuhvatnim putopisima uživamo u arhitekturi, slikarstvu, glazbi, živimo na ulicama, kupujemo u trgovinama, uživamo u gostionicama u nebrojenim jelima što bi ih Božica mogla uvrstiti u posebni gurmanski vodič po Europi. Bilo da obilazi Nizozemsku, Poljsku, Italiju, Stambol, Podravinu, Božica Jelušić u putopisima ispisuje poeziju u prozi – to je prava rapsodija slika i doživljaja, uzbudljivo dokumentarno, ali i iznimno poetski protkano štivo. Gdje god se našla, Božica Jelušić očima i ušima upija sve pulsove svakodnevice, hodajući prema naprijed, a duhom putuje unatrag, u posjet duhovima prošlosti što joj šapuću o vječnosti grada. Tako se, primjerice, u Padovi druže svakodnevni prolaznici i duhovi Giotta, u Bologni se druže sadašnjost i prošlost u sjeni Neptunove fontane ili pod lukovima starih zgrada, gdje živi živopisni polusvijet… Božica sadašnjosti posvećuje fotografsku pažnju, a prošlost grada gleda kroz čarobno ogledalce. Na hodočašću po Varšavi opija je slavenska duša, melankolija Chopinove glazbe, a muče ju goleme betonske zgrade što nadvisuju stare palače, kao i nakićena engleština, odnosno trend Zapada što je iznenada prodro u nekada siromašni „socijalistički lager“. Sanjari pred Mickiewiczevim spomenikom ili gleda Kopernika „zasuta u snijegu kako prebire tankim, ispruženim prstima po nitima i žicama nebeske harfe“. U Veneciji, na Trgu sv. Marka, pod tmurnim nebom i na raskrižju dosadnih gradskih golubova, u mislima joj oživljava Venecija kao mjesto gorke sudbine Aschenbacha iz Mannove pripovijetke i kao rafinirano mjesto koje su voljeli Byron, Nietzsche, Rilke, u kojem je umro Wagner. Svakome gradu Božica Jelušić daje auru povijesne, baštinske tišine, ali dinamičnim nizanjem slika daje mu i svakodnevnu brzinu, pa kao da istodobno i trčkara i plovi vremeplovom. Tako Venecija vrvi od anđela od mesinga, šešira, rakova i školjki na tezgama pred gostionicama, od žaluzina, balkona, maurskih lukova, galebova, mačaka, ali se iz sveg tog mnoštva uzdiže stara Venecija, davna prijestolnica „ribara, trgovaca i osvajača Sredozemlja“.

Poseban osvrt zaslužuje knjiga izabranih eseja Perom i kistom, posvećena mnogim našim književnicima i slikarima, u kojoj autorica suptilno povezuje život i dušu autora, zalazi u njihovu sudbinu, „cijepljena“ od uštogljena kritičarskoga intelektualizma. Također posebno mjesto ima i njezina zbirka izabranih kajkavskih pjesama Ftič kesnokrič, jer je Božica Jelušić ostavila izniman trag u našoj suvremenoj kajkavijani, nostalgično podcrtavajući kako je štokavski „zamaglio“ sve blago kajkavskoga i čakavskoga. Kajkavski je Božici Jelušić jezik najdublje izražajnosti i elastičnosti, sposoban oko svakoga doživljaja oviti tkivo slogova.

Petoknjižje Božice Jelušić pokazuje nam ne samo autoričinu žanrovsku i jezičnu raznovrsnost nego i iznimno filigransko oblikovanje jezika i svijeta u kojem se, svim tjeskobama unatoč, valja posvetiti strpljivu stvaranju tapiserije ljepote. Umjetnost je za nju nepotkupljiva esetetika, hram duha pred navalom svakojakih suvremenih poludjelih osvajača. Tako se Božica Jelušić pokazuje kao vrsna i strpljiva krojačica sklada u neskladu svijeta.