Tko je pravi Leone?

Želeći Svečano otvaranje Festivala Miroslava Krleže učiniti zanimljivijim od dosadašnjih šest na Krležinu Gvozdu, nerijetko publici neprimamljivih i govorno dosadnih, hoteći napraviti razliku u odnosu na dosadašnja, ne odveć atraktivna otvaranja toga srpanjskoga festivala koji slavi Krležine rođendane, ovaj put 125. rođendan Miroslava Krleže, Goran Matović, utemeljitelj, autor i ravnatelj Festivala Miroslav Krleža i voditelj Teatra poezije došao je na zanimljivu zamisao i sedma po redu festivalska događanja odlučio započeti premijernom predstavom Krležina igra detekcije, prema istoimenoj igri iz nekad popularne televizijske Kviskoteke koju je vodio Oliver Mlakar. Svečano otvaranje dogodilo se 1. srpnja u Krležinu kazališnom Gvozdu, na Krležinu Gvozdu 23, a premijeru su koja kombinira pub-kvizaško iskustvo redatelja Marija Kovača i sjećanja na popularni kviz ostvarili uz redatelja i dramaturginja Ana Prolić, voditelj Mario Kovač i izvođači Goran Grgić, Nikša Marinović i Domagoj Janković. Četvrti glumac, Goran Navojec, bio je najavljen u programskoj festivalskoj knjižici u popisu izvođača, ali se na predstavi pokazalo da će umjesto njega, njegovu ulogu, namjerno ili ne, preuzeti drugi Goran, u ovom slučaju sam organizator i angažirani recitator Goran Matović.

Goran Matović i Mario Kovač / Snimio Saša Novković

Dramaturgija ove predstave koja bi se mogla nazvati performansom ili hepeningom ili namjernom, usmjerenom improvizacijom počiva na dramaturgiji televizijske emisije, premda se slabije mogu nazrijeti obrisi drugih u programu najavljenih kvizova (Potjera, Tko želi biti milijunaš), a velik dio počiva na scenariju Kviskoteke. Voditelj Mario Kovač pozdravlja publiku na otvaranju 7. Festivala Miroslav Krleža i objašnjava da će drugi, televizijski voditelj Goran Matović, koji ujedno postavlja pitanja zagonetnim osobama, pobijediti ako pogodi tko je pravi Leone. Djelomice shizofrena dramaturška i redateljska situacija (televizijski voditelj, inače voditelj i organizator Festivala, dobiva fiktivnu nagradu, a voditelj, inače redatelj i kvizaš, tu nagradu dijeli televizijskom voditelju, inače voditelju) pojačava se početnom pozicijom, tj. zamisli; pogađa se tko je pravi Leone Glembay premda, naravno, takav Leone ne postoji jer je fiktivan, a i takav, fiktivan, überspannt je.

Dakle, televizijski voditelj i natjecatelj Goran Matović koji se fiktivno bori za fikcijski veću financijsku potporu svoga festivala na početku, na poticaj fiktivnoga voditelja Festivala, ozbiljnoga Marija Kovača, govori o svojemu životnom i umjetničkom iskustvu, poznavanju s Krležom i izvođenju Krležinih djela, da bi nakon toga postao voditelj kviza i na vrtu u Gvozdu primio trojicu glumaca, tj. dvojicu pravih glumaca i jednoga pravoga Leonea. Pod Krležinim prozorima tako se događa igra detekcije i detekcijom i poznavanja njegove književnosti, a Gospoda Glembajevi otkrivaju se kao „varalice“ iz poznate Krležine rečenice.

Kad sam prije pet godina, u povodu 120. Krležina rođendana, režirala Gospodu Glembajeve, dramaturški i izvedbeno, naša vizija Krležine drame Gospoda Glembajevi započinjala je rečenicom iz koje je nastala Bárbóczy-legenda: „Die Glembays sind Mörder und Falschspieler!“, „Glembajevi su ubojice i varalice!“ Moj je tekst i okončavao tim rečenicama na njemačkome i hrvatskome jeziku, dramsku priču o Glembajevima pretvarajući u priču o ljudima koji su u shizofrenoj zbilji postali pomaknutima od stvarnosti, ludima ili luđacima, zatočenicima vlastite svijesti i savjesti, ubojicama i varalicama. Unatoč tome ili upravo zato postali su dramatskim egzistencijama, teškim osobnostima iz Krležina i našega vremena, nositeljima identiteta prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, svevremenosti. U okvir strahotne predaje o Glembajevima i u okvir radnje koja se događa uoči rata stavila sam dramaturški i redateljski okvir Leoneove slikarske i zamućene perspektive, potenciran događanjima noću, a za tu sam predstavu, u kojoj su glumili studenti i alumni Filozofskoga fakulteta i Akademije dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, dobili Rektorovu nagradu za akademsku godinu 2012/13, a uspješno smo gostovali u petnaest hrvatskih gradova, od Dubrovnika do Zagreba i Daruvara, ali voditelju Festivala Miroslav Krleža nismo bili zanimljivi.

Pitanje je koliko je zanimljivo prije opisano ovogodišnje otvaranje toga festivala, koje okončava Krležinom rečenicom „Gospon doktor zaklali su barunicu!“, ali nama je na jednoj od izvedbi najintrigantnija bila glumačka izvedba profesionalnih glumaca Domagoja Jankovića, kao svojevrsnoga performera u ulozi potencijalnga Leonea, Nikše Marinovića, kao u kazalištu nažalost slabo angažirana izvrsnoga hrvatskog glumca sa sjajno svladanim shizofrenim Krležinim boemsko-slikarskim rečenicama, i Gorana Grgića, kao nacionalnoga dramskoga prvaka koji nikad u životu nije glumio Leonea Glembaja premda je u ovoj izvedbi pokazao izvrstan ritam govorenja Krležinih rečenica i überspannt nerv uz sklonost humoru. Šteta je što ova predstava, kojom je otvoren 7. Festival Miroslav Krleža, nije prebačena u raniji ili kasniji termin: nisu je mogli pogledati ljubitelji hrvatskoga nogometa. Veselili smo se hrvatskom trijumfu: Hrvatska je slavila protiv Danske s dramatičnih i senzacionalnih 3:2 ušavši među osam najboljih reprezentacija svijeta.