Tajna dobro ispričane priče

Roman Dubravke Ugrešić Lisica započinje rečenicom „Zaista, kako nastaju priče?“ Prilog zaista sugerira da se ta upitna rečenica naslanja na neki iskaz koji joj je prethodio; formalno, vjerojatno se nadovezuje na naslov prvoga poglavlja njezine Lisice, a kako čitatelj odmah doznaje, riječ je o preuzetom naslovu priče Borisa Piljnjaka (u romanu se dosljedno navodi kao Piljnak) Priča o tome kako nastaju priče, objavljene 1926. Pripovjedačica romana u prvom licu (= autorica), istodobno glavna junakinja, iznosi sadržaj Piljnjakove priče i sugerira mnoštvo pitanja koja ona otvara, ne zaustavljajući se samo na poetičkim aspektima nego i pitajući se „ne priča li u konačnici Pilnjakova priča i mene?!“.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2017.

Ova kratka, jedva desetostranična priča signifikantna je za roman naše spisateljice. Na jednome mjestu u Lisici ona kaže kako je ruski avangardni pisac u svojoj priči „možda i nesvjesno napipao odgovor upotrijebivši glagol sozdat’ umjesto glagola sdelat’. Razlika je u nijansi: sdelat’ znači napraviti, načiniti, učiniti (…). Sozdat’ znači stvoriti, osnovati, utemeljiti, oblikovati, nastati… Pilnjak je nadalje izabrao nesvršeni glagol u prezentu; to, dakle, nije priča o tome kako je nastala priča, nego priča o tome kako nastaju priče. Izabrani oblik glagola sugerira da priče nikada nisu dovršene, da proces oblikovanja priče traje.“ (Dubravka Ugrešić tu je Piljnjakovu priču objavila 2010. kao dodatak prijevodu romana Gola godina / Mećava tiskanom u Biblioteci Jutarnjeg lista Ruski klasici, ali tada pod naslovom Pripovijest o tome kako se stvaraju pripovijesti.) Ali ona nije sigurna „gdje se skriva tajna dobro ispričane priče? U igri svjetla i sjene, skrivenoga i otkrivenoga, izrečenoga i prešućenoga? Ili, formalističkim rječnikom rečeno, u organizaciji materijala?“

Još nešto roman Dubravke Ugrešić duguje Piljnjakovoj priči: naslov. Lisica je, piše ruski autor u spomenutoj prozi, „bog lukavosti i izdaje; ako se duh lisice useli u čovjeka, rod toga čovjeka je – proklet. Lisica je bog pisaca!“ A spisateljica izjavljuje da lisica za nju, „na jednoj višoj razini (…), predstavlja estetske principe ruske avangarde“ na kojima se formirala. Dubravka Ugrešić, koja inače sjajno poznaje rusku avangardnu kulturu, objašnjava u jednom intervjuu kako su avangardni pisci slijedili ideju o „umjetniku izdajici“ i o umjetničkom djelu kao „izdajstvu“. Za njih je umjetnički čin bio čin subverzije, a temeljni umjetnički postupak izdaja, ostranenie, začudnost. „U tom smislu pisac je bio izdajnik, lisica, a metafora izdaje bila je zaštitni znak pravog umjetničkog djela.“ No spisateljica je, kaže, simbolu lisice željela dati i značenje „zavodljivosti, ambivalentnosti, moći transformacije, posjedovanja magičnih moći, onostranoga, usamljenosti“.

Roman Lisica sastavljen je od šest dijelova, a tekst karakterizira fragmentarnost i raznorodnost: ima tu elemenata putopisne, biografske i autobiografske proze, ljubavnog romana, esejizma, književnopovijesnih i teorijskih uvida. Poznavatelji beletrističke proze i esejistike Dubravke Ugrešić prepoznat će u novom romanu dvije njezine ključne teme: pitanje današnjih oblika književnog života, smisla književnosti u današnjem svijetu i pozicije pisca u društvu; pripovijedanje o egzilu i pitanju identiteta, potaknuto vlastitim iskustvom emigracije, i s probuđenim interesom za slične sudbine ruskih avangardnih pisaca. Spisateljica se posebno bavi odnosom popularne kulture i visoke književnosti, upozoravajući na pogubno snižavanje kriterija i niveliranje – izbor osrednjosti umjesto izvrsnosti. Zabrinuta je zbog nezadrživa utjecaja novih tehnologija i medija i, s tim u vezi, zbog sudbine književnoga teksta.

Odnos istinitog i izmišljenog u literarnom djelu, koji se inače najzornije očituje u autobiografskom žanru, autorica duhovito-ironično opisuje na primjeru Piljnjakove junakinje Sofije. Ta se Ruskinja udala za japanskog časnika, provela s njim nekoliko sretnih godina, a kad je doznala da je on postao slavan jer je napisao roman u kojem je do detalja opisao njihov seksualni život, zbog te je njegove izdaje zatražila repatrijaciju. A kako bi Sofija postupila devedeset godina poslije: „Danas bi Sofija požurila da napiše svoju verziju erotskog života s Tagakijem i svoj bi roman obilato potkrijepila promotivnim videomaterijalom. Izlagati svakodnevno svoj i tuđi život u ovome času nije više pitanje etike i izbora, nego automatizma: svi to rade, i sve se to očekuje i od nas.“ Dubravka Ugrešić jednom je izjavila da je za nju udio autobiografskog u književnom tekstu „uvijek bilo policijsko, a ne književnoteorijsko pitanje“; tvrdi da se detalji za koje su njezini prijatelji koji su čitali Lisicu „bili uvjereni da su biografski, nikad nisu dogodili, i obratno“.

Lisica je roman za čitatelje kojima nikad nije dosta književnosti o književnosti, iako se kadšto čini da će u vremenu u kojem živimo takva književnost pojesti sama sebe. Ironičan, oštrouman, kritičan prema svijetu koji nas okružuje – računajući i onaj literarni – roman ima i poneku kompozicijsku neravnotežu, a čini se i uvjerljivije dionice u kojima se pripovijeda o sudbinama ruskih avangardnih pisaca i njihovih djela nego one koje pretendiraju da budu shvaćene kao „prava“ fikcija.