Hoće li Hrvatski glazbeni zavod ostati bez svoje zgrade?
Godina 2018. Europska je godina kulturne baštine, a svrha joj je potaknuti što više ljudi na otkrivanje i istraživanje europske kulturne baštine te ojačati osjećaj pripadnosti zajedničkom europskom prostoru. I dok se u lipnju na tu temu vodila tematska rasprava u Europskom parlamentu u Bruxellesu i održala središnja konferencija u Berlinu, u Zagrebu je poput bombe odjeknula vijest o najavi mogućnosti kupnje, od nekog tajkuna, zgrade Hrvatskoga glazbenog zavoda, zaštićenoga spomenika kulture i kulturnog dobra.
Smijenjeni predsjednik HGZ-a Niko Đurić ne osjeća se odgovornim za izvanredno stanje u Zavodu / Snimio Matija Habljak / PIXSELL
Hrvatski glazbeni zavod najstarija je hrvatska kulturna ustanova. Osnovan je kao društvo ljubitelja glazbe, Musikverein, u tada malom Zagrebu s desetak tisuća stanovnika. Prvi članovi upisani su u siječnju 1827, a do kraja godine bilo ih je čak stotinu i jedanaest. Prvi koncert priređen je 18. travnja 1827. u dvorani današnje Gornjogradske gimnazije na Katarininu trgu, i taj se datum smatra početkom rada društva. Tijekom prvih desetljeća HGZ i njegova škola djeluju na desetak lokacija, do dovršetka zgrade, s prvom koncertnom dvoranom u Zagrebu, izvrsne akustike, 1876. (Gundulićeva 6a). Sjeverno uz nju HGZ 1895. podiže još jednu zgradu s manjom koncertnom dvoranom za potrebe glazbene škole (Gundulićeva 6).
Da prodaja zgrade na adresi Gundulićeva 6, što je bila prva točka dnevnog reda sjednice ravnateljstva 7. lipnja, prema statutu HGZ-a, uopće nije moguća i da se o njoj nije ni raspravljalo, saznalo se na konferenciji za medije 18. lipnja. Javnost se donekle umirila, a konferencija je otkrila velike probleme koji muče HGZ, što se godinama gomilaju i guraju pod tepih. Konferenciji je prethodila užarena prepiska i razmjena uznemirujućih informacija o kupnji zgrade te pojedinih dokumenata, do kojih se uspjelo doći, između onih članova HGZ-a koji odavno slute kako stvari ne štimaju te objava prvih informacija, najprije na društvenim mrežama, a zatim i u medijima. U cijelom slučaju znakovita je potreba vodstva HGZ-a da informacije ne dospiju u javnost, pri čemu se brkaju pojmovi javnosti i članstva. HGZ po pravnom je ustroju neprofitna udruga građana čiji su članovi, u civilnom društvu, nositelji postojanja i funkcioniranja udruge, a drugi dio te poluge javnost je rada. Pravovremeno i kvalitetno obavještavanje članova, a i javnosti, o svemu što se u udruzi događa, jest conditio sine qua non njezina djelovanja i postojanja.
Hrvatski glazbeni zavod ima više od pet stotina članova, veliku tradiciju i ugled u hrvatskoj kulturi. Njegova su tijela skupština, ravnateljstvo, predsjednik i potpredsjednici, tajnik, časni sud i nadzorni odbor. Već je početkom siječnja čuđenje izazvala ničim obrazložena ostavka dotadašnjega ravnatelja Marcela Bačića, iz osobnih razloga, a novu nevjericu, sredinom ožujka, izbor novog ravnatelja, u glazbenom životu nepoznata Nike Đurića, inače odvjetnika. Novi ravnatelj smatra kako su, za rješavanje nagomilanih financijskih problema, sasvim legitimni načini iznajmljivanje, koncesija pa i prodaja zgrada HGZ-a.
Financijski problemi HGZ-a počeli su 2015, s iseljenjem Muzičke akademije, koja je, plaćanjem najamnine, desetljećima osiguravala HGZ-u stabilnost. Za odlazak Akademije znalo se godinama prije dovršenja njezine vlastite zgrade, ali to vrijeme nije iskorišteno za iznalaženje svrsishodna rješenja. Postoje promemorije o HGZ-u kao glazbenoj matici i kući glazbe koja okuplja komorne ansamble: lijepe zamisli, ali bez vizije o tome tko bi ih i kako trebao konkretno ostvariti. Zato su godine prošle, intenzivirale su se određene aktivnosti – iznajmljivanje dvorane najširem krugu škola i amatera, vođenje i razgledavanje zgrade, susreti i razgovori – a problem nije nestao. Sada je došlo vrijeme da HGZ i mjerodavne državne institucije shvate kako je povijesna zgrada HGZ-a prevelika odgovornost za udrugu građana i njezino ravnateljstvo od jedanaest članova volontera. Ne mogu volonteri, ili ne mogu učinkovito – bez obzira na želju, trud, entuzijazam i profesionalni ugled što ga imaju (ili nemaju) u glazbenoj struci – sami upravljati i sami se snalaziti za novac potreban za funkcioniranje zaštićenoga kulturnog dobra kao mjesta aktivnoga kulturnog i umjetničkog života te spoja prošlosti i budućnosti.
Nedoraslost izazovima dovela je do ideje o kupnji zgrade. Namjerno koristim sintagmu kupnja, a ne prodaja zgrade jer su se svi članovi ovlaštenih tijela, nakon odjeka bombe, ogradili i negirali bilo kakvu ideju prodaje. Kada se zna za, prije nekoliko godina spominjanu, mogućnost iseljenja Glazbene škole Vatroslava Lisinskog iz susjedne zgrade u Gundulićevoj 4, koja spaja zgrade HGZ-a s kavanom Corso, jasno je kako te kopoprodajne igre riječi uopće nisu bezazlene. A na postavljeno zastupničko pitanje o stanju u HGZ-u, u Skupštini Grada Zagreba, gradonačelnik odgovara da će, iako Statut HGZ-a to ne dopušta (!?), iznaći način kako da Grad Zagreb kupi zgradu HGZ-a.
U slučaju prestanka postojanja udruge HGZ-a njezina će imovina, kao posebna zaklada, pripasti Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Nisu li trenutačne turbulencije dovoljan poticaj da se i HAZU uključi u rješavanje problema zgrade HGZ-a? Ministarstvo kulture prati tijek događaja, koji ovisi o članovima HGZ-a i pitanju koliki će ih se broj okupiti na sljedećoj redovitoj ili izvanrednoj skupštini da kvalitetno izaberu nova tijela udruge. Iako danas pojmovi etatizacije i hladnih pogona u kulturi imaju negativan predznak, vrijeme pokazuje kako bez njih opstanak zgrade HGZ-a nije moguć. Ili je vrlo težak i neizvjestan, bez profesionalnoga stručnog – pravnog, ekonomskog i tehničkog vodstva. Može li HAZU preuzeti zgradu HGZ-a, njezin arhiv i građu te ih pretvoriti u muzikološko središte i razviti u suvremeni multimedijski centar? Može li nešto slično učiniti Ministarstvo kulture pa čak i u suradnji s Gradom Zagrebom, ali s većinskim svojim udjelom jer je riječ o nekretninama u središtu grada? Nešto po uzoru na Plesni centar, ali uvažavajući negativna iskustva u njegovu djelovanju i uvažavajući tradiciju najvećih glazbeničkih imena koja su nastupala u hramu hrvatske glazbe. Da se, odricanjem od zgrade, s odgovarajućim pravnim okvirom novoga statusa, udruga građana rastereti od neprimjerene joj odgovornosti i prepusti amaterskom muziciranju u inspirativnom povijesnom prostoru, što i jest njezin glavni cilj.
Ili će se sve pokazati kao državi dodatan, nepotreban teret koji nije spremna ponijeti, ali su zato uvijek spremni i pripravni tajkunski investitori. Dok članovi ravnateljstva šute; dok su pojedini od njih u sukobu interesa kao korisnici prostora, davatelji usluga, čak i dužnici, kako kazuju zapisnici sa sjednica ravnateljstva od 8. svibnja i 7. lipnja. Dok pojedinci daju ostavke bez javno iskazana obrazloženja i napuštaju brod koji tone; dok propadaju donacije, a govori se kako novca nema; dok ni ravnateljstvo ni časni sud ne poduzima ništa protiv sukoba interesa, sve dok ne odjekne bomba i uplete se neželjena javnost te se pokaže kako su mnogi kompromitirani. I kako statutarne odredbe nisu primjerene 21. stoljeću, s francjozefovskim procedurama o obavještavanju članstva i sazivanju skupština. A itekako zainteresirana javnost u nekoliko dana sakupi više od dvije tisuće potpisa u peticiji za spas HGZ-a, s mnogim potpisima ljudi izvan Zagreba, svjesnih europskog slogana: „Naša baština: spoj prošlosti i budućnosti.“ Svjesnih i lakoće s kojom se danas mogu uništiti vrijednosti (Imunološki zavod, atak na zgradu Matice hrvatske i sl.).
U međuvremenu je časni sud, na sjednici 22. lipnja, zaključio da se predsjednik HGZ-a Niko Đurić na toj dužnosti „nije snašao kako se od njega očekivalo, da prekoračuje ovlasti, ne dogovara se s članovima ravnateljstva. Osim toga, pokrenuo je razgovore o ponudi kupnje dijela zgrade HGZ-a, Gundulićeva 6, što je izazvalo nezapamćenu reakciju članova HGZ-a i hrvatske javnosti.“ Iz zapisnika sa sjednice ravnateljstva od 24. svibnja časni je sud ustanovio da se Niko Đurić bavi nekretninama jer u tom dokumentu piše: „Nekretnine na kbr. 6 i 6a srećom se dadu razdvojiti i mogu im se dodijeliti novi sadržaji.“ Zbog takva, „ponajprije trgovačkog duha, a ne volonterske privrženosti ideji očuvanja stoljetne udruge prijatelja glazbe“, časni sud podnosi nadzornom odboru i ravnateljstvu prijedlog da Niku Đurića razriješi dužnosti predsjednika HGZ-a. Nadzorni odbor, na sjednici 23. lipnja, prihvaća prijedlog časnog suda.
Konačno se Niko Đurić, koji nije bio na konferenciji za medije 18. lipnja niti se o svemu oglašavao, 27. lipnja javio elektroničkom porukom članovima ravnateljstva.
U mailu od 27. lipnja Đurić osporava odluke časnog suda i nadzornog odbora o svojoj smjeni, navodeći kojekakve proceduralne prigovore te ističe povredu svojih ljudskih prava na pošteno suđenje i pravnu zaštitu. Navodi kako je konferenciju za medije „i inu negativnu kampanju trebalo zaustaviti, a ne dati joj daljnjega maha“. Umjesto da zahvali onim članovima HGZ-a koji su, potpuno ovlašteno, nešto poduzeli za spas HGZ-a, konferenciju naziva „događanjem naroda, medijskim linčem predsjednika HGZ-a, mitingašenjem aktivista; neovlaštenim i namjernim plasiranjem neistinitih, jednostranih, izmanipuliranih i fabriciranih dezinformacija u javnost; harangiranjem protiv časti i ugleda kako predsjednika HGZ-a tako i samog HGZ-a. A sve sa ciljem zaustavljanja raskrinkavanja nesavjesnog poslovanja u HGZ-u i totalnog nemara i neodgovornosti prema privatnoj imovini HGZ-a, koja je jedini garant i čuvar amaterskog stvaralaštva, primarnog temelja i cilja HGZ-a.“
Ovdje je u suprotnosti sam sa sobom jer je, prema zapisniku sa sjednice ravnateljstva od 8. svibnja, predlagao ukidanje ansambala radi štednje, kao i iznajmljivanje prostora knjižnice u prizemlju koja je „skladište papira, a trebala bi biti slobodna od stvari“.
Posljednja vijest pristigla je 30. lipnja. Ravnateljstvo HGZ-a donijelo je odluku o razrješenju Nike Đurića s funkcije predsjednika HGZ-a s obrazloženjem: „Dosadašnjim djelovanjem, u okviru kojeg je predlagao prodaju HGZ-a, suspenziju rada amaterskih ansambala i obezvrjeđivanje arhivskog i knjižnog fonda, što je suprotno temeljnim razlozima postojanja i ciljevima HGZ-a, nanesena je velika šteta radu, ugledu i tradiciji našega Društva, za što isključivu odgovornost snosi predsjednik gospodin Niko Đurić. Ovom odlukom ravnateljstva prestaju sve ovlasti koje su u ingerenciji predsjednika HGZ-a.“
Na prozivke sada već bivši ravnatelj Đurić u već citiranom mailu od 27. lipnja odgovara: „Orkestrirana medijska kampanja, haranga i linč“ priređeni su zato da se spriječi „donošenje sudbonosnih odluka glede spašavanja predstečajne situacije HGZ-a“. Očito je financijska situacija i poslovanje HGZ-a bila najvažnija stavka prijeporâ i problemâ. Tko će pregledati račune?
Klikni za povratak