Spasimo Hrvatski glazbeni zavod

Godina 2018. Europska je godina kulturne baštine, a svrha joj je potaknuti što više ljudi na otkrivanje i istraživanje europske kulturne baštine te ojačati osjećaj pripadnosti zajedničkom europskom prostoru. I dok se u lipnju na tu temu vodila tematska rasprava u Europskom parlamentu u Bruxellesu i održala središnja konferencija u Berlinu, u Zagrebu je poput bombe odjeknula vijest o najavi mogućnosti kupnje, od nekog tajkuna, zgrade Hrvatskoga glazbenog zavoda, zaštićenoga spomenika kulture i kulturnog dobra.

Smijenjeni predsjednik HGZ-a Niko Đurić ne osjeća se odgovornim za izvanredno stanje u Zavodu / Snimio Matija Habljak / PIXSELL

Hrvatski glazbeni zavod najstarija je hrvatska kulturna ustanova. Osnovan je kao društvo ljubitelja glazbe, Musikverein, u tada malom Zagrebu s desetak tisuća stanovnika. Prvi članovi upisani su u siječnju 1827, a do kraja godine bilo ih je čak stotinu i jedanaest. Prvi koncert priređen je 18. travnja 1827. u dvorani današnje Gornjogradske gimnazije na Katarininu trgu, i taj se datum smatra početkom rada društva. Tijekom prvih desetljeća HGZ i njegova škola djeluju na desetak lokacija, do dovršetka zgrade, s prvom koncertnom dvoranom u Zagrebu, izvrsne akustike, 1876. (Gundulićeva 6a). Sjeverno uz nju HGZ 1895. podiže još jednu zgradu s manjom koncertnom dvoranom za potrebe glazbene škole (Gundulićeva 6).

Užarena prepiska članova

Da prodaja zgrade na adresi Gundulićeva 6, što je bila prva točka dnevnog reda sjednice ravnateljstva 7. lipnja, prema statutu HGZ-a, uopće nije moguća i da se o njoj nije ni raspravljalo, saznalo se na konferenciji za medije 18. lipnja. Javnost se donekle umirila, a konferencija je otkrila velike probleme koji muče HGZ, što se godinama gomilaju i guraju pod tepih. Konferenciji je prethodila užarena prepiska i razmjena uznemirujućih informacija o kupnji zgrade te pojedinih dokumenata, do kojih se uspjelo doći, između onih članova HGZ-a koji odavno slute kako stvari ne štimaju te objava prvih informacija, najprije na društvenim mrežama, a zatim i u medijima. U cijelom slučaju znakovita je potreba vodstva HGZ-a da informacije ne dospiju u javnost, pri čemu se brkaju pojmovi javnosti i članstva. HGZ po pravnom je ustroju neprofitna udruga građana čiji su članovi, u civilnom društvu, nositelji postojanja i funkcioniranja udruge, a drugi dio te poluge javnost je rada. Pravovremeno i kvalitetno obavještavanje članova, a i javnosti, o svemu što se u udruzi događa, jest conditio sine qua non njezina djelovanja i postojanja.

Hrvatski glazbeni zavod ima više od pet stotina članova, veliku tradiciju i ugled u hrvatskoj kulturi. Njegova su tijela skupština, ravnateljstvo, predsjednik i potpredsjednici, tajnik, časni sud i nadzorni odbor. Već je početkom siječnja čuđenje izazvala ničim obrazložena ostavka dotadašnjega ravnatelja Marcela Bačića, iz osobnih razloga, a novu nevjericu, sredinom ožujka, izbor novog ravnatelja, u glazbenom životu nepoznata Nike Đurića, inače odvjetnika. Novi ravnatelj smatra kako su, za rješavanje nagomilanih financijskih problema, sasvim legitimni načini iznajmljivanje, koncesija pa i prodaja zgrada HGZ-a.

Financijski problemi HGZ-a počeli su 2015, s iseljenjem Muzičke akademije, koja je, plaćanjem najamnine, desetljećima osiguravala HGZ-u stabilnost. Za odlazak Akademije znalo se godinama prije dovršenja njezine vlastite zgrade, ali to vrijeme nije iskorišteno za iznalaženje svrsishodna rješenja. Postoje promemorije o HGZ-u kao glazbenoj matici i kući glazbe koja okuplja komorne ansamble: lijepe zamisli, ali bez vizije o tome tko bi ih i kako trebao konkretno ostvariti. Zato su godine prošle, intenzivirale su se određene aktivnosti – iznajmljivanje dvorane najširem krugu škola i amatera, vođenje i razgledavanje zgrade, susreti i razgovori – a problem nije nestao. Sada je došlo vrijeme da HGZ i mjerodavne državne institucije shvate kako je povijesna zgrada HGZ-a prevelika odgovornost za udrugu građana i njezino ravnateljstvo od jedanaest članova volontera. Ne mogu volonteri, ili ne mogu učinkovito – bez obzira na želju, trud, entuzijazam i profesionalni ugled što ga imaju (ili nemaju) u glazbenoj struci – sami upravljati i sami se snalaziti za novac potreban za funkcioniranje zaštićenoga kulturnog dobra kao mjesta aktivnoga kulturnog i umjetničkog života te spoja prošlosti i budućnosti.

Nedoraslost izazovima dovela je do ideje o kupnji zgrade. Namjerno koristim sintagmu kupnja, a ne prodaja zgrade jer su se svi članovi ovlaštenih tijela, nakon odjeka bombe, ogradili i negirali bilo kakvu ideju prodaje. Kada se zna za, prije nekoliko godina spominjanu, mogućnost iseljenja Glazbene škole Vatroslava Lisinskog iz susjedne zgrade u Gundulićevoj 4, koja spaja zgrade HGZ-a s kavanom Corso, jasno je kako te kopoprodajne igre riječi uopće nisu bezazlene. A na postavljeno zastupničko pitanje o stanju u HGZ-u, u Skupštini Grada Zagreba, gradonačelnik odgovara da će, iako Statut HGZ-a to ne dopušta (!?), iznaći način kako da Grad Zagreb kupi zgradu HGZ-a.

Francjozefovske procedure

U slučaju prestanka postojanja udruge HGZ-a njezina će imovina, kao posebna zaklada, pripasti Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Nisu li trenutačne turbulencije dovoljan poticaj da se i HAZU uključi u rješavanje problema zgrade HGZ-a? Ministarstvo kulture prati tijek događaja, koji ovisi o članovima HGZ-a i pitanju koliki će ih se broj okupiti na sljedećoj redovitoj ili izvanrednoj skupštini da kvalitetno izaberu nova tijela udruge. Iako danas pojmovi etatizacije i hladnih pogona u kulturi imaju negativan predznak, vrijeme pokazuje kako bez njih opstanak zgrade HGZ-a nije moguć. Ili je vrlo težak i neizvjestan, bez profesionalnoga stručnog – pravnog, ekonomskog i tehničkog vodstva. Može li HAZU preuzeti zgradu HGZ-a, njezin arhiv i građu te ih pretvoriti u muzikološko središte i razviti u suvremeni multimedijski centar? Može li nešto slično učiniti Ministarstvo kulture pa čak i u suradnji s Gradom Zagrebom, ali s većinskim svojim udjelom jer je riječ o nekretninama u središtu grada? Nešto po uzoru na Plesni centar, ali uvažavajući negativna iskustva u njegovu djelovanju i uvažavajući tradiciju najvećih glazbeničkih imena koja su nastupala u hramu hrvatske glazbe. Da se, odricanjem od zgrade, s odgovarajućim pravnim okvirom novoga statusa, udruga građana rastereti od neprimjerene joj odgovornosti i prepusti amaterskom muziciranju u inspirativnom povijesnom prostoru, što i jest njezin glavni cilj.

Ili će se sve pokazati kao državi dodatan, nepotreban teret koji nije spremna ponijeti, ali su zato uvijek spremni i pripravni tajkunski investitori. Dok članovi ravnateljstva šute; dok su pojedini od njih u sukobu interesa kao korisnici prostora, davatelji usluga, čak i dužnici, kako kazuju zapisnici sa sjednica ravnateljstva od 8. svibnja i 7. lipnja. Dok pojedinci daju ostavke bez javno iskazana obrazloženja i napuštaju brod koji tone; dok propadaju donacije, a govori se kako novca nema; dok ni ravnateljstvo ni časni sud ne poduzima ništa protiv sukoba interesa, sve dok ne odjekne bomba i uplete se neželjena javnost te se pokaže kako su mnogi kompromitirani. I kako statutarne odredbe nisu primjerene 21. stoljeću, s francjozefovskim procedurama o obavještavanju članstva i sazivanju skupština. A itekako zainteresirana javnost u nekoliko dana sakupi više od dvije tisuće potpisa u peticiji za spas HGZ-a, s mnogim potpisima ljudi izvan Zagreba, svjesnih europskog slogana: „Naša baština: spoj prošlosti i budućnosti.“ Svjesnih i lakoće s kojom se danas mogu uništiti vrijednosti (Imunološki zavod, atak na zgradu Matice hrvatske i sl.).

U međuvremenu je časni sud, na sjednici 22. lipnja, zaključio da se predsjednik HGZ-a Niko Đurić na toj dužnosti „nije snašao kako se od njega očekivalo, da prekoračuje ovlasti, ne dogovara se s članovima ravnateljstva. Osim toga, pokrenuo je razgovore o ponudi kupnje dijela zgrade HGZ-a, Gundulićeva 6, što je izazvalo nezapamćenu reakciju članova HGZ-a i hrvatske javnosti.“ Iz zapisnika sa sjednice ravnateljstva od 24. svibnja časni je sud ustanovio da se Niko Đurić bavi nekretninama jer u tom dokumentu piše: „Nekretnine na kbr. 6 i 6a srećom se dadu razdvojiti i mogu im se dodijeliti novi sadržaji.“ Zbog takva, „ponajprije trgovačkog duha, a ne volonterske privrženosti ideji očuvanja stoljetne udruge prijatelja glazbe“, časni sud podnosi nadzornom odboru i ravnateljstvu prijedlog da Niku Đurića razriješi dužnosti predsjednika HGZ-a. Nadzorni odbor, na sjednici 23. lipnja, prihvaća prijedlog časnog suda.

Konačno se Niko Đurić, koji nije bio na konferenciji za medije 18. lipnja niti se o svemu oglašavao, 27. lipnja javio elektroničkom porukom članovima ravnateljstva.

U mailu od 27. lipnja Đurić osporava odluke časnog suda i nadzornog odbora o svojoj smjeni, navodeći kojekakve proceduralne prigovore te ističe povredu svojih ljudskih prava na pošteno suđenje i pravnu zaštitu. Navodi kako je konferenciju za medije „i inu negativnu kampanju trebalo zaustaviti, a ne dati joj daljnjega maha“. Umjesto da zahvali onim članovima HGZ-a koji su, potpuno ovlašteno, nešto poduzeli za spas HGZ-a, konferenciju naziva „događanjem naroda, medijskim linčem predsjednika HGZ-a, mitingašenjem aktivista; neovlaštenim i namjernim plasiranjem neistinitih, jednostranih, izmanipuliranih i fabriciranih dezinformacija u javnost; harangiranjem protiv časti i ugleda kako predsjednika HGZ-a tako i samog HGZ-a. A sve sa ciljem zaustavljanja raskrinkavanja nesavjesnog poslovanja u HGZ-u i totalnog nemara i neodgovornosti prema privatnoj imovini HGZ-a, koja je jedini garant i čuvar amaterskog stvaralaštva, primarnog temelja i cilja HGZ-a.“

Ovdje je u suprotnosti sam sa sobom jer je, prema zapisniku sa sjednice ravnateljstva od 8. svibnja, predlagao ukidanje ansambala radi štednje, kao i iznajmljivanje prostora knjižnice u prizemlju koja je „skladište papira, a trebala bi biti slobodna od stvari“.

Posljednja vijest pristigla je 30. lipnja. Ravnateljstvo HGZ-a donijelo je odluku o razrješenju Nike Đurića s funkcije predsjednika HGZ-a s obrazloženjem: „Dosadašnjim djelovanjem, u okviru kojeg je predlagao prodaju HGZ-a, suspenziju rada amaterskih ansambala i obezvrjeđivanje arhivskog i knjižnog fonda, što je suprotno temeljnim razlozima postojanja i ciljevima HGZ-a, nanesena je velika šteta radu, ugledu i tradiciji našega Društva, za što isključivu odgovornost snosi predsjednik gospodin Niko Đurić. Ovom odlukom ravnateljstva prestaju sve ovlasti koje su u ingerenciji predsjednika HGZ-a.“

Na prozivke sada već bivši ravnatelj Đurić u već citiranom mailu od 27. lipnja odgovara: „Orkestrirana medijska kampanja, haranga i linč“ priređeni su zato da se spriječi „donošenje sudbonosnih odluka glede spašavanja predstečajne situacije HGZ-a“. Očito je financijska situacija i poslovanje HGZ-a bila najvažnija stavka prijeporâ i problemâ. Tko će pregledati račune?