Ruski virtuoz u Zagrebu

Nekoliko se poveznica Hrvatske i Rusije ostvarilo samo u prvome dijelu ove kalendarske godine: zagrebački Klovićevi dvori predstavljaju izložbu o Katarini Velikoj u suradnji s Ermitažom, neočekivani uspjeh ostvarila je i hrvatska nogometna reprezentacija na Svjetskome prvenstvu u Rusiji, a povezivanju su na svoj način pridonijele i Orgulje sv. Marka koncertom sanktpeterburškog orguljaša Daniela Zaretskog. Dakako, izložba i koncert nisu dijelom svjetskog zbivanja nego lokalnog, a ostvareni su kao dio proslave 50. godišnjice prijateljstva Sankt-Peterburga i Zagreba.

Daniel Zaretskij za orguljama  sv. Marka / Snimio Mirko Cvjetko

U tome je gradu s Baltičkoga mora Daniel Zaretskij stekao svoju prvu naobrazbu iz orgulja i klavira. Poslije odlazi na školovanje u Kazanj te na Sibeliusovu akademiju u Helsinki, a usavršavao se i kod brojnih zapadnoeuropskih orguljskih pedagoga. Osim pedagoške djelatnosti kojom se danas bavi na Državnome konzervatoriju u Sankt-Peterburgu, djelovao je deset godina kao orguljaš Velike filharmonijske dvorane istoga grada. Kao što je poznato iz slučaja dvorane Lisinski, orguljaši se moraju prilagoditi prostoru u kojem nastupaju. Svijest o prostoru u kojem nastupa pokazao je i Daniel Zaretskij za orguljama crkve sv. Marka, u kojoj je akustika prigušenija nego što je to u crkvama uobičajeno. U djelima Johanna Sebastiana Bacha na početku koncerta (Preludij i fuga u C-duru, BWV 545 i dva koralna preludija, BWV 669 i 671) orguljaš je s pažnjom vodio melodijske linije kako se u akustički „suhome“ prostoru ne bi izgubilo majstorstvo Bachove polifonije. No ujednačenost sviranja mu je odmogla, pružajući dojam sviranja nota bez prevelikog ulaganja napora u istraživanje mogućnosti odmaka od sama zapisa, što je s velikim uspjehom na prošlome koncertu činila Els Biesemans. Sličan je pristup pokazao i u nastavku programa svirajući Adagio i Finale iz 2. orguljske simfonije u D-duru, op. 13 Charles-Marieja Widora. Osobito je u drugome stavku, matematičkom preciznošću izvedbe, uz nešto sporiji tempo od onoga kakvu bi se priklonili, primjerice, francuski orguljaši te vrlo jasne i izražene artikulacije, Zaretskij gotovo monotono nabrajao note. Koristio je, doduše, sve mogućnosti koje mu jedne od tehnički najboljih orgulja u Zagrebu mogu ponuditi, čak i u Vestminsterskim zvonima Louisa Viernea ili Menuetu i izrazito virtuoznoj Toccati Eugènea Gigouta.

U istome tonu Daniel Zaretskij nastavio je svirati i u drugome dijelu programa s djelima ruskih skladatelja. Panorama iz baleta Trnoružica Petra Iljiča Čajkovskog nije se pokazala atraktivnim stavkom na orguljama, što je rezultat i same izvedbe. Rusko stvaralaštvo dvadesetog stoljeća za orgulje Zaretskij je predstavio djelima Genadija Belova, Georgija Mušeja i Krostofora Kušnareva. Passacaglia posljednjega izvedena na samu kraju koncerta tipičan je primjer skladateljskog nadahnuća orguljskim djelima skladatelja-orguljaša, s obzirom na to da je natopljena ne samo utjecajima nego i citatima Bachova poznatog istoimenog djela u c-molu. Osim toga, obavijena je velom gustoga harmonijskog sloga kakav se nerijetko susreće kod Maxa Regera. Nešto manje citatno inspiriran pristup dobio je Genadij Belov u Koralu i Postludiju, dok je najoriginalnije predan Georgij Mušej u Toccati, u kojoj do izražaja dolazi izričaj što podsjeća na američke skladatelje prve polovice 20. stoljeća.

Daniel Zaretskij spojio je Zagreb i Sankt-Peterburg glazbom, ali zahvaljujući vrhunskoj sviračkoj preciznosti ponekad je zapadao i u monotonost. Unatoč tome, zagrebačkoj je publici predstavio i dosad manje poznat orguljski repertoar, što ga čini važnim sudionikom ciklusa Orgulje sv. Marka, u kojem osim standardnoga orguljskog repertoara često imamo prilike čuti rjeđe izvođena djela.