Romansijerska potraga za istinom i ljubavlju

U romanu Ponoćni carpaccio (2016) autor Franjo Deranja propituje „Je li smisao života ljubav?“ Potvrdni odgovor proširuje se na humanističko-intelektualne koncepte u kojima se samosvojno i bez moralističkih ograda razvija gotovo praljudski sukob između Dobra i Zla. Tjeskoba Dobra ustrajno pokušava nadvladati fenomen Zla što se poput hobotnice širi svijetom, ostavljajući iza sebe crni, zlokobni trag. I u romanima Sreće nema drugdje (2009), Simultanka malog Mojsija (2010), Salonski pilko (2013), Franjo Deranja promiče svoju kritičku svijest kojoj ne manjka ironijski odmak, pritajeno utkan u imaginativno- stvarnosne kombinacije. Narativno-emocionalne dionice radikalno se artikuliraju i u novom romanu simboličkog naslova Buba deStruktor, podnaslovljenu kao „zavičajni roman s krimi elementima“. U kolopletu u kojem se kontrapostira globalistička stvarnost s himerama autonomnoga pojedinca naglašen je element destrukcije, koja ljudsko bivstvovanje pretvara u bojazan, banalnost, iluzornost, u kojima neki općeprihvaćeni postulati svakodnevice postaju suspektni u dinamici svakovrsnih identiteta: „Planovi su mi se rojili u lakomislenoj glavi a onda sam počeo uviđati kako je život nešto što teče, i to neprekidno, pa i onda kada misliš kako će se planovi tek početi jednoga dana ostvarivati točno prema našim željama, očekivanjima, snovima…“ Novi autorov romansijerski uzlet odvija se u četiri poglavlja na 214 stranica, s epilogom u kojem je istaknuto ime Evelina. I tako se vraćamo na početak ovog ogleda i na tamo naglašeno autorovo pitanje iz romana Ponoćni carpaccio: „Je li smisao života ljubav?“ Ljubav kao etička vertikala homo sapiensa, po kojoj je on osobnost i ne samo u simboličnom smislu te riječi.

Glosa i ostali, Rijeka, 2017.

Autorova kritička zapažanja o vrzinu kolu krimi-elemenata, hakerskih nepodopština, mafijaških i ostalih gadosti koje je pojedinac kadar smisliti, uzet ćemo na znanje jer smo time itekako okruženi. Tzv. mediji brinu se ustrajno da nas o tome izvijeste. U romanu Buba deStruktor autor je obuzet intelektualno-emocionalnim digresijama u kojima se sama fabula himerski gubi, da bismo je opet uhvatili u nekom stvarnom narativnom trenutku. Glavni junak, autor, zanemaruje romanesknu strukturu u korist svojih kritičkih kontemplacija, koje su u nezahvalnoj službi traženja istine i nasušne ljubavi, u tjeskobnoj i bezumnoj globalističkoj stvarnosti. I tako se čini da Franjo Deranja, autor osebujna narativnog umijeća, piše jednu te istu knjigu, polemički osviještenu s umjerenom dozom filozofskih promišljanja.

Uostalom, deStruktor asocira na razaranje, rušenje, uništenje, na pogubnu, smrtonosnu opasnost, pa će one koji očekuju napetu, straaašnu priču punu ubojstava i svakovrsnih zločina, sve do (a zašto ne?) pornografskih zaleta, „prevariti“ naslov i oni će puni napeta iščekivanja zgrabiti knjigu. A to će biti autoru po volji, jer on je pisao o svekolikom grabežu, ali da će se netko pohlepno otimati za knjigom, to se još nije čulo. A čitatelj neka se vadi kako zna.