Preradović i Matica

Petar Preradović za života je svoje pjesme i druge priloge objavljivao u Matičinim časopisima Kolu, Nevenu i Viencu, prije toga i u Gajevoj Danici, a postumno mu je u razdoblju od 1890. do 1999. Matica objavila jedanaest samostalnih knjiga izabranih pjesama i drugih radova. Preradović je bio zastupljen i u Matičinim zbornicima i monografijama, od Tisućnice slovjenskih apostolah sv. Ćirila i Metoda 1863, preko Šenoine antologije 1876, Badalićeve iz 1893, Gorjanove na njemačkom 1933. i konačno Pavletićeve Zlatne knjige hrvatskog pjesništva od početka do danas, 1970 (četiri izdanja do 1991). Za vrijeme kratka razdoblja života u Zagrebu, kamo je premješten 1849, bio je Preradović dvije godine odbornik u Matičinu književnom odboru, a Matica je bila i jedan od organizatora prijenosa Preradovićevih kostiju iz Beča u Mirogojske arkade 1879. Tom je prigodom Šenoa ispjevao Himnu Petru Preradoviću objavljenu u Viencu. O 150. obljetnici pjesnikova rođenja Matica je s JAZU i DHK organizirala dvije svečane akademije u Zagrebu, u HGZ-u, i jednu u Bjelovaru, a radovi su objavljeni 1970. u posebnom broju Matičine Kritike.

Preradovićeve Izabrane pjesme, MH, Zagreb, 1890.

Već su godinu nakon pjesnikove smrti naši kulturni prvaci Rački, Utješenović, Trnski, Krešić, Dežman, Šenoa i Marković pokrenuli akciju prikupljanja sredstava za objavu sabranih djela kako bi se pomoglo pjesnikovoj siročadi. Knjiga je izišla u Zagrebu 1873.

Prvo Matičino izdanje, sa pjesnikovom slikom koju donosimo na naslovnici ovog ­Vijenca, objavljeno je 1890. s uvodom Milivoja Šrepela. U lijepo uređenoj knjizi Šrepel prvi put objavljuje Preradoviću autobiografiju Crte moga života koju je pjesnik „na mol­bu svoga pobratima Ivana Trnskog, s kojim je zajedno služio u pukovniji“, sastavio u Glini 1856. (s Trnskim će se pjesnik otad dopisivati i prijateljevati do smrti).

Pjesma Ivana Trnskog u povodu Preradovićeve smrti

Od spomenutih jedanaest Matičinih izdanja Preradovića treba izdvojiti drugo izdanje Izabranih pjesama 1918. koje je priredio Branko Vodnik, s crtežima Ljube Babića, a Tadijanovićevo izdanje iz 1956. važno je osobito zbog iznimna Barčeva pogovora u kojem Preradovićevu poeziju ocjenjuje kao najzreliji plod u lirskoj proizvodnji ilirizma. Posebno se ističe i vrstan izbor iz 1968, objavljen u slavnoj Matičinoj biblioteci Arion s pogovorom Branimira Donata, likovnom opremom Borisa Dogana i gramofonskom pločom. Knjiga je rezultat studioznoga istraživačkog rada Dragutina Tadijanovića i sadržava brojne priloge: 22 fotografije, odjeljak Preradović o sebi s ulomcima pisama i autobiografije, književnim pozivima, ulomke tekstova suvremenih kritičara, kronologiju autorova života, kronološki popis pjesama uvrštenima uz izbor te bibliografiju.

Od novijih izdanja spomenimo Izabrana djela iz 1997. (priredio i predgovor napisao Cvjetko Milanja), koja se i danas mogu kupiti u Knjižari MH, kao i džepno izdanje iz 1999.

Susret s preporodnim idejama

Preradović je imao neobičan životni put, a ovdje ćemo predstaviti neke epizode važne za razumijevanje odnosa i veza Preradovića s ilircima i Maticom, koje su pjesnika odredile.

Nakon djetinjstva u Grubišnom Polju i Đurđevcu i upisane vojne škole u Bjelovaru, dvanaestogodišnjeg Petra nakon očeve smrti majka 1830. šalje u Vojnu akademiju u Bečko Novo Mjesto, gdje je ostao osam godina bez prekida. To će usmjeriti čitav Preradovićev (vojnički) život, u kojem će neprekidno napredovati, seleći se često između Italije, Hrvatske, Mađarske i Beča. Najmanje je služio u domovini, tek dvije godine u Zadru (1843–1845), u koji će se vratiti na još godinu 1847, te tri i pol godine u Zagrebu (1849–1852).

Zbog toga je Petar čak zaboravio hrvatski jezik. U Crtama moga života tako piše da je 1838, sa dvadeset godina, posjetio „ostarjelu majku i sestru jedinicu, ali eto žalosti, bio sam zaboravio skoro sasvim materinski jezik, a ni mati ni sestra nisu znale drugim govoriti (…) nakon osam nedjelja, koje š njimi provedoh, prilično sam opet naški govorio.“

Prije posjeta majci Preradović je 1838. posjetio Zagreb, gdje se prvi put susreo s preporodnim idejama: „Prolazeć kroz Zagreb, čujem za tadašnje narodno gibanje, nešto o hrvatskoj (tada ilirskoj) književnosti, o njezinom kolovođi Dr. Gaju i o otporu Hrvata protiv Mađara. Ali odgojen sasvim u njemačkom duhu nije to, nimalo na mene djelovalo.“

Nakon toga važnu će ulogu u buđenju Preradovićeve nacionalne svijesti odigrati preporoditelj Ivan Kukuljević Sakcinski (od 1874. do smrti Matičin predsjednik), koji će odrediti pjesnika Preradovića. „God. 1840. dođe u našu regimentu Ivan Kukuljević, oficirom od ugarske garde. On se bavljaše već kod garde narodnim knjižestvom, pisaše koješta i nastavi velikom revnošću tu svoju radinost i kod regimente. Ja se sprijateljih š njime, a doznavši on, da se njemačkim pjesničtvom bavim, nukaše me neprestance, da se primim narodnog. Ali meni se to nije nikako dalo, niesam dovoljno znao jezika, a i drugčije činilo mi se čudno, da bi ja pisao u jeziku, koji po mome tadašnjem mnienju nije dorastao izobraženosti vladajućih europejskih jezika. Ali Kukuljević nije mirovao, već razgovorom o staroj našoj dubrovačkoj književnosti, o narodnih naših pjesnih i pročitavanjem svojih vlastitijeh proizvoda, natoliko me skloni, da sam barem počeo prevoditi pogdješto iz narodnoga na njemački jezik i za njemačke svoje pjesme počeo odabirati narodne predmete (…) Kukuljević ode iz regimente, a š njime i sve ono, što je od mene učinio, ja padoh opet u prijašnju nemarnost, u kojoj bi bio i ostao, da ne bude 1842. naša pukovnija premještena u Dalmaciju.“

U Zadar je Preradović sa svojom pukovnijom krenuo preko Venecije, gdje su se zadržali dva tjedna. Tamo je zatekao mnogo „hrvatskih, narodnim duhom oduševljenih oficira“ na čelu sa Špirom Dimitrovićem Kotoraninom, „koji ga odmah u svoje kolo primi; svako veče sastajali smo se kod njega: tu su se narodne pjesme pjevale, tu su se čitali Kačićeve pjesme“. Dimitrović im je na rastanku obećao da će im u slavu spjevati junačku pjesmu, a Preradović se obvezao da će mu napisati pjesmu na narodnom jeziku. Kad je Dimitrovićeva pjesma stigla u Zadar, Preradović je na nju odgovorio Poslanicom Špiri Dimitroviću.

U Zadru je Preradović živio do 1847. Po dolasku upoznao se s Antom Kuzmanovićem, koji je pripremao izdavanje Zore dalmatinske i zamolio pjesnika da mu za prvi broj napiše pjesmu. Tako je 1. siječnja 1844. u prvom broju objavljena njegova prva tiskana pjesma na hrvatskom Zora puca, koju je u Danici odmah objavio i Gaj. Sam je Preradović rekao: „Tim sam učinio odlučan korak za svu budućnost, jerbo uspjeh te pjesme ohrabri me tako da sa pouzdah u svoje sile i od to doba okrenuh leđa njemačkom i posvetih se dušom i srcem narodnom pjesništvu.“ Zora puca snažno odjeknula u čitavoj Hrvatskoj jer je to bila programatska pjesma, posebno u Dalmaciji, gdje, kako u Kritici 1970. piše Jakša Ravlić „400.000 Hrvata i Srba nije imalo toliko prava koliko 14.000 Talijana, Nijemaca, talijanaša.“

Preradovića potom premještaju u Peštu, baš kad je u Zadru pripremao ženidbu i pjesničke Prvence. Poslije u Crtama piše: „Vraćajući se iz Pešte u Zadar udarim preko Zagreba, gdje me pokojni Stanko Vraz, s kojim sam već prije pismeno poznat bio, uvede u sve znamenitije domorodne kuće i upozna s svim glasovitimi osobami tadašnjeg našeg Parnasa.“

U Zadru je Preradović i dalje teško osjećao narodno mrtvilo, ali je s pouzdanjem gledao u mlade i pretplatio se na Gajeve Narodne novine i Danicu. Premješten je potom u Italiju, u Udine, odakle i dalje prati hrvatska zbivanja, kako u Kritici piše Trpimir Macan, osuđuje mađarone jer sramote ‘sebe i svu Hrvatsku’, vjeruje u snagu Hrvatske i želi se vratiti u domovinu, da bi sudjelovao u njezinu, tada bujnu, političkom i kulturnom životu, a posebno je oduševljeno pozdravio proglašenje hrvatskog jezika za službeni 1847.

Potkraj veljače 1849. dužnost Preradovića dovodi u Zagreb, gdje provodi prve godine Bachova apsolutizma, sve do jeseni 1852. „Kolika je moja radost što sam ovdje u miloj domovini, za kojom težih toliko godina, to iskazati ne mogu“. U to je vrijeme aktivno sudjelovao u kulturnom životu Zagreba, bio je odbornik u književnom odboru sada samostalne Matice, te pisao za Matičin Neven.

Preradovića 1852. ponovno premještaju iz domovine. Vraća se tek 1855, kada će se u Glini upoznati s Ivanom Trnskim (jednim od prvaka kulturnog života, predsjednikom Matice i novopokrenutog DHK, „posljednjim ilircem“), s kojim će se dopisivati sve do smrti u Fahrafeldu 18. kolovoza 1872.

Ivan Trnski, koji je bio i kum Preradovićevu sinu Dušanu, snažno je utjecao na Preradovića. Obojica su, kako piše Trpimir Macan, bili pristaše narodne stranke, neprijatelji Mađara, ali ipak uvjereni da se i s njima mora naći način suradnje. Sa simpatijama su obojica gledali na rat s Mađarima i cijenili junaka toga rata bana Jelačića, vođu narodnjaka Strossmayera kao mecenu, te Račkog.

Trnski i Preradović prijateljski su se dopisivali, razmjenjivali razmišljanja o pjesništvu, metrici, slali jedan drugom pjesme na pregled.

Pokretanje Vienca

O njihovu književnom prijateljstvu najbolje svjedoče brojevi Vienca neposredno nakon pjesnikove smrti. Već u broju 35 od 24. kolovoza 1872. na cijeloj je zadnjoj stranici u crnom okviru objavljena tužna vijest, da bi u sljedećem broju od 31. kolovoza na naslovnici Trnski Preradoviću posvetio prigodnicu. U istom broju objavljen je i prvi dio nekrologa, koji će završiti u sljedećem broju Vienca (u broju 35. objavljen je i Strossmayerov govor u Hrvatskom saboru u povodu Preradovićeve smrti, kao i vijest o pogrebu u Beču).

Posebno je zanimljiv drugi dio nekrologa iz pera Ivana Trnskog:

„G. 1865. u Zagrebu se ročismo i vidjesmo (…) i govoreći o našoj knjizi spoznasmo prieku potrebu, da se upriliči i što prije udesi izdavanje beletrističkoga tjednika, koji bi oblikom i sadržajem dostojan bio našega naroda i u koj bi svi naši književnici imali prinositi što voska što meda, da pokrenemo našim liepim svietom. Dogovorismo se, takov podhvat preporučivati i uhvatit se u kolo, nadje li se dosta složne.“ Trnski dalje svjedoči da mu u studenom 1868. Petar piše: ,,A hoće li šta biti sa časopisom, o kojem govorismo? Ako kanite, valjalo bi već sada početi.“ I komentira: „Vidi se, koliko mu bijaše do toga stalo, da se naša najmilija zamisao oživotvori“, nastavljajući: „Sbilja sklopismo: ja, pokojni Perkovac, Dr. Jagić, Dr. Dežman i Pacel neku duhovitu zajednicu i osigurav si pomoć drugih naših književnih uglednika skočismo izdavati Vienac.“

Uskoro mu Preradović šalje pjesmu Bogu uz najavu da će po mogućnosti za svaki broj nešto slati. „Ali svakojako možeš biti uvjeren, da mi je ‘Vienac’ srdcu prirastao i da ću ga njegovati i potpomagati, u koliko nebudem službi prikovan.“ Prvi broj Vienca s podnaslovom Zabavi i pouci ugledao je svjetlo dana 23. siječnja 1869, sa spomenutom Preradovićevom pjesmom.

Preradović je odmah po objavi javio da je primio Vienac, pohvalio da je „po liku i sadržaju“ lijep, prigovorivši jedino da je prijelom malo zbijen. Također je Trnskom dao prijateljski savjet: „Svjetlijem te, nemoj odveć svoga rada metati u Vienac, jer izgleda, kao da list monopoliziraš, dosta će biti, ako svaki put metneš po jednu svoju pjesmu izvornu ili prevedenu ili nešto proze. Nebilo zamjere!“

Tom prigodom poslao je prijevod Byronove pjesme Pozdrav domovini, a svoje je pjesme i prijevodu slao i u sljedećim mjesecima i godinama. U Viencu je od konca 1870. počeo objavljivati poznati ciklus, Milim pokojnikom, preveo je neke epizode Danteova Pakla. Stalno je bio u korespondenciji s Trnskim, a najviše se žalio što nemamo više mladih pjesnika: „A gdje je mladi naraštaj, da pjeva? Zar u nas iznimno na starijih sviet ostaje? To je žalostno (…) niotkle neprodire mlade pjesmice jek, skoro bi se čovjek pobojao, kad mi stisnemo oči, da će umuknuti i vila pjesnikinja. Nadajmo se, da će bolje biti.“ Posljednji prilog koji je poslao pjesnička je pripovijest Mujezin, objavljena 1871. u broju 21, koja počinje slavnim stihovima: „Sunce žarko sjeda i skoro će sjest. Stalna na tom svietu samo miena jest!“

Matičari su Preradovićeve pjesme publicirali u Viencu i postumno, a već 1873. Marković u nastavcima objavljuje veliku estetičku studiju o Preradovićevu opusu. Brigu o našem velikanu matičari su nastavili i dugo nakon pjesnikove smrti, o čemu svjedoče spomenutih jedanaest Preradovićevih knjiga u izdanju Matice, kao i prilozi u periodici. Stoga se s pravom može tvrditi da je Matica snažno utjecala na Preradovićevu recepciju. O Preradoviću se Matica brine i danas, u vremenu koje pjesnikove ideale ne razumije.