O Brozovićevoj standardologiji

Godine 2016. izišla je u Zagrebu knjiga Dalibora Brozovića Jezik današnji 1965–1968, a priredio ju je i napisao u njoj uvodnu studiju Krešimir Mićanović, profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, hrvatski standardolog i pravopisac. Razumije se, tom se prilikom morao zahtjevno pozabaviti znanstvenim i stručnim radom Dalibora Brozovića, poglavito njegovim standardološkim opusom. Naknadno je svoja proučavanja proširio, pa je djelo o kojem pišemo objavio u Maloj knjižnici Matice hrvatske. To je svakako bitan prilog ne samo o Daliboru Brozoviću i o njegovu radu nego i o hrvatskom jeziku njegova pa i današnjega vremena. Zato o njemu pišemo ovaj sažeti osvrt.

 U toj je knjižici Krešimir Mićanović prikazao Brozovićeve općestandardološke radove, priloge o jezičnom standardu (hrvatskom i standardnoj novoštokavštini uopće), pa i o povijesti hrvatskoga jezika, predstandardnoga i standardnoga.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2018.

 Opći je dojam da je Mićanović temeljito upoznao Brozovićev rad, posebno sociolingvistički, ali ne samo taj. Dakako, taj je Brozovićev rad važan ne samo u hrvatskim okvirima, pa je zato njegovo proučavanje osobito bitno. Kako je Jonkeov rad već monografski opisan (Marko Samardžija, Zagreb, 1990), jasno je da se pokazala potreba opisa i Brozovićeva djelovanja,a sigurno je da će trebati obraditi i Katičićev, Babićev, Vinceov i Silićev rad, s time da je o Katičiću već dosta pisano, a bio bi nužan i cjeloviti pogled na njegov znanstveni opus, također izvanredno opsežan i svestran. Na neki je način, obrađujući rad Dalibora Brozovića, Mićanović prikazao i rad Katičićev, a oni su se u znanosti dobro razumjeli i međusobno se plodonosno dopunjavali.

 Naravno, standardologiju su bitno obogatili lingvisti okupljeni u Praškoj lingvističkoj školi (Havranek, Mathesius i drugi), a taj je rad u stanovitoj mjeri rano bio prikazan i u nas (Ivan Esih), ali nije bio na vrijeme asimiliran, i na štetu jezikoslovne znanosti i na štetu proučavanja hrvatskoga jezika.

 Brozović je rano pokazao interes za standardne jezike, od početka svoga rada, a osobito je inzistirao na razlikovanju genetske lingvistike, tipološke lingvistike i sociolingvistike. Tako se je onda dubokoumno pozabavio i standardnošću standardnih jezika donoseći jezikoslovlju i u svjetskim razmjerima bitne prinose. Naravno je da je osobiti napor zahtijevalo proučavanje standardizirane novoštokavštine, tj. književnih jezika Bošnjaka, Crnogoraca, Hrvata i Srba. I tu je Brozović koračao novim putovima, i to ne u lakim vremenima. Trebalo je u nerijetko grubim i okrutnim okolnostima razjašnjavati i elementarne i općepoznate činjenice, također mnoge druge, pri čemu je uvijek trebalo i teoretski misliti i primjenjivati tu misao na domaće prilike. U tom je Brozović postigao mnogo, među ostalim i zalaganjem u vezi s Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. U Mićanovićevoj knjižici naglašeno je zanimljivo mjesto gdje autor pokazuje kako je u beogradskom časopisu Gledišta već 1967. Mirko Miloradović pisao o Brozoviću kao autoru „deklaracijskih“ teza, o tom kako je on u Telegramu, u rubrici Jezik današnji, zastupao ideje o diobi standardne novoštokavštine na posebne jezike, kako je tamo zapravo iznio uglavnom sve ideje iz Deklaracije. To svakako treba znati danas kada neki autori izostavljaju Dalibora Brozovića kao jednoga od sastavljača Deklaracije, dok ga drugi drže glavnim ideologom i sastavljačem toga teksta.

 Velik je Brozovićev rad posvećen povijesti hrvatskoga književnog jezika. U tom je smislu on razlikovao tri predstandardna i tri standardna razdoblja (do kraja 15. stoljeća; 16. stoljeće; 17. stoljeće i prva polovica osamnaestoga; od sredine 18. stoljeća do kraja prve trećine devetnaestoga; preostale dvije trećine 19. stoljeća; 20. stoljeće), kako je općenito poznato. U tom je radu Brozović bitno korigirao ranije poglede, među ostalim i Jonkeova gledanja, također vrlo važna tijekom pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća. Svakako su Brozoviću važni prethodnici Stjepan Ivšić i Kruno Krstić.

 Razumije se, znanstveni rad Dalibora Brozovića bio je golem, vrlo raznolik i mnogostran. U tom radu osobito mjesto ima standardologija, pa je svakako istina da je Krešimir Mićanović s mnogo uspjeha prikazao upravo tu mnogoljetnu i ustrajnu aktivnost. U tom poslu bit će potrebe i za nova istraživanja, a ovdje nam je važno spomenuti knjigu Slobodana P. Selinića Srbija i jezički sukob u Jugoslaviji 1967. (Beograd, 2017) koja opsežno izvještava i o Deklaraciji i o Predlogu za razmišljanje. Selinić je povjesničar, s njegovim se gledanjem mnogi hrvatski filolozi i povjesničari neće složiti, ali je tu knjigu svakako potrebno imati u vidu kad promatramo standardološka i historijska pitanja u posljednjih stotinjak godina.