Nove spoznaje o Velikome ratu

Kad se 2014. u većini europskih zemalja obilježavala stogodišnjica izbijanja Prvoga svjetskog rata, moglo se uočiti da o mnogim temama suglasja nema ni unutar pojedinih nacionalnih historiografija. Štoviše, doprijevši ponovo u središte pozornosti, sporovi poput onoga o krivnji za rat, napose o značenju Sarajevskog atentata, gdjekad su se rasplamsali gotovo kao nastavak rovovske vojne dobro ukopanih protivnika.

Premda je rasprava o tomu je li, recimo, Gavrilo Princip heroj ili zločinac, dotaknula i Hrvatsku, znatno je izraženija bila u Srbiji te osobito u Bosni i Hercegovini, gdje se nadovezala na tamošnju podijeljenost, očitovanu i u promjenjivoj sudbini spomen-obilježja podizanih uz sarajevsku Miljacku, na mjestu koje jednima simbolizira prvi čin tragedije, a drugima prvi hitac u borbi za oslobođenje i ujedinjenje.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2018.

Zapravo, ako se već u Hrvatskoj i govorilo o atentatu, naglasak se nekako stavljao na ono što se dogodilo 1918, naime na to je li takvo „oslobođenje“ uopće bilo poželjno, a i na to na kakvo je ujedinjenje Princip uopće mogao pomišljati – velikosrpsko ili jugoslavensko. Pri svemu tomu, zacijelo simptomatično, najčešći odgovori polazili su iz perspektive onoga što je 1918. nastalo, dakle jugoslavenske države – doživljavane i nakon 1991. u idealiziranom imaginariju.

Nasuprot tomu, perspektiva onoga što je 1918. nestalo, dakle Habsburške Monarhije te Kraljevina Hrvatske i Slavonije odnosno virtualne Trojedne Kraljevine, ostala je razmjerno podzastupljena, mjestimice i demonizirana, a o onomu što se 1914–18. događalo u njezinu okviru, uključujući bojišta, nije se mnogo nova reklo.

Na taj način, onkraj velevažnih, no ne uvijek i historiografski utemeljenih rasprava o prednostima ili nedostacima de facto prisilna istočnoga pomaka hrvatskoga težišnog okvira iz Srednje Europe, djelomice i Mediterana, na unutrašnjost Balkana, i dalje su u sjeni ostali sasvim nepolitički aspekti rata, primjerice sudbina više od 80.000 poginulih vojnika s područja RH, ali i nebriga nekih državnih institucija za memorijalnu skrb.

 Agonija „bolesnika na Dunavu“

U tom kontekstu, premda prikupljeni ubrzo nakon istoimenoga znanstvenog skupa održana u Zagrebu od 14. do 17. listopada 2014, u organizaciji Hrvatskog instituta za povijest, Matice hrvatske, Instituta Balassi – Mađarskoga instituta u Zagrebu i Austrijskoga kulturnog foruma, radovi objavljeni u ovom zborniku nisu nimalo zastarjeli, bilo da su nastali na temelju istraživanja prethodno neobrađenih tema, bilo da na pregledan način usustavljuju stanovite interpretacije o pojedinim, desetljećima već prijepornim, pitanjima.

Premda je od 48 na skupu održanih izlaganja do objave stiglo svega 36, proizišlih osamstotinjak stranica teksta svojevrstan je kompendij raznolikih pogleda na Prvi svjetski rat hrvatske, ali i nekoliko susjednih historiografija, pri čemu su u nekim dijelovima ostvareni uistinu bitni pomaci, ili barem prokazane slijepe pjege što još čekaju istraživače.

Neposredni uzroci odnosno tijek zbivanja uoči austro-ugarske objave rata Srbiji obrađeni su u uvodnim prilozima Livije Kardum i Lovre Galića, uključujući neke momente na koje se obično ne nailazi čitamo li u nas još dominantnu literaturu britanske, francuske i srpske odnosno jugoslavenske provenijencije, a to su aspiracije Srbije na teritorijalno proširenje i mimo narodnosnoga načela te relativna slabost austro-ugarskih oružanih snaga, poglavito zbog štednje i dualističkih trzavica, koje su Monarhiju činile svojevrsnim bolesnikom na Dunavu.

Igor Despot pozabavio se jednom od manifestacija „načela“ sacro egoismo, naime Antantinom ponudom Bugarskoj da će se teritorijalno proširiti na račun susjeda ako joj se pridruži u ratu.

Dnevnik nadbiskupa Bauera

Ivan Filipović izvijestio je o nebrizi za arhivsko gradivo austro-ugarskih postrojba i vojnih upravnih oblasti hrvatske provenijencije, ali i o mnoštvu uglavnom netaknute dokumentacije što se čuva u Ratnom arhivu u Beču. Primjerice, tamošnje gradivo zagrebačkoga XIII. vojnoga zbora obuhvaća 143 arhivske kutije, a dalmatinski XVI. zbor čak 189. Posebno se čuva gradivo samih pješačkih divizija, pa ono 36. zagrebačke zajedničke vojske broji šezdeset, 7. osječke čak 67 kutija, a za grušku 37. domobransku pješačku pukovniju ostalo je jedanaest kutija spisa.

U Beču su i osobni dosjei mnoštva austro-ugarskih časnika hrvatskoga podrijetla, iz kojih je Tibor Balla za ovu prigodu iscrpao trinaest službenih životopisa generala najvišega ranga, od Stjepana Bogata do Emila Vojnovića.

Ivan Ćosić Bukvin usredotočio se pak na šest austro-ugarskih časnika s područja Međ­bo­suća, većinom također generala, ali ni­žega ranga.

Još manje u nas poznat Karlovčanin talijanskoga podrijetla Leopold Ghilardi tema je rada Krisztiána Csaplár-Degovicsa. Otpušten kao natporučnik iz austro-ugarske vojske zbog preljuba sa suprugom kolege časnika, 1913. pojavio se u Albaniji, i ondje kao agent bečkoga glavnoga stožera radio na ustroju mlade albanske vojske. Za Prvoga svjetskoga rata zapovijedao je dobrovoljačkim postrojbama veličine 6000 ljudi, a nakon 1918. bio je na još istaknutijim položajima.

Jelena Borošak-Marijanović istaknula je pak značenje za proučavanje Prvoga svjetskog rata golemoga fundusa Hrvatskoga povijesnoga muzeja, napose dnevničkih zapisa, raznih službenih i privatnih spisa, fotografija, periodika i raznovrsnoga korpusa predmeta poznatih kao patriotika, prikazanih u vrijednomu katalogu Dadoh zlato za željezo (2011).

Margareta Matijević obradila je jedan, ali bitan dnevnik, naime onaj zagrebačkoga nadbiskupa Antuna Bauera, inače bliska Hrvatsko-srpskoj koaliciji, koji je 1914. vodio njegov tajnik Svetozar Rittig.

Stipan Trogrlić raščlanio je stanje hrvatskoga i talijanskoga katoličkoga pokreta u Istri, napose njihovu postupno sve izraženiju nacionalno-političku dimenziju, koja ih je nakon prvotnoga stanovitog poistovjećivanja s katoličkom Austrijom vodila u sve odvojeniji razvoj.

Ana Rajković sličnu je ratom uvjetovanu razdijeljenost po nacionalnom, točnije državnom kriteriju razmotrila na primjeru slavonskoga radništva, tumačeći je općim slomom desetljećima promicana proleterskoga internacionalizma, prema kojemu radnici ne bi imali domovine, nego samo jedinstveni klasni položaj tržišno iskorištavanih subjekata.

Procjep između blistavih ideala i krute zbilje na neki je način i tema rada Ljubinke Trgovčević-Mitrović, posvećena nastojanju pojedinih hrvatskih, slovenskih i srpskih intelektualaca na kulturnom, a i političkom jugoslavenskom ujedinjenju.

S druge strane, Petra Svoljšak i Oto Luthar prikazali su promjenjiv odnos prema ratnim zbivanjima i njihovim mogućim političkim implikacijama u slovenskim zemljama, uključujući i shvaćanje rata kao pravedne obrane s obzirom na ulazak Italije u rat i težnje za širim ujedinjenjem južnoslavenskih zemalja mimo Habsburgovaca.

Uže shvaćenoj vojnoj tematici posvećen je blok koji započinje Nikola Tominac prikazom djelovanja hrvatskih postrojba u pohodu na Srbiju 1914, osobito ličko-primorske 79. pješačke pukovnije, dijelom i na temelju izvora iz bečkoga Ratnoga arhiva. Analogno tomu, ali na temelju dnevnika generala Stjepana Sarkotića što se čuva u Hrvatskom državnom arhivu, Dinko Čutura obradio je ulogu 42. domobranske pješačke divizije u istom pohodu. Iz hrvatske perspektive, oba rada u tom su području praktički prvi ozbiljan pomak nakon pregleda Slavka Pavičića iz davne 1943.

Mario Kevo i Vijoleta Herman Kaurić prihvatili su se pak jedne od također zapostavljenih, još spornijih tema vezanih uz borbe u Srbiji, naime odnosa sukobljenih strana prema tadašnjem ratnom i humanitarnom pravu, s obzirom na ratne zarobljenike, ranjenike, komite odnosno četnike, civilno stanovništvo te navodnu uporabu zabranjenoga dum-dum-streljiva.

Slična je tema rada Geörgija Bebesija, o sudbini zarobljenika s područja ugarske polovice Monarhije u ruskim i sovjetskim logorima.

Csaba Katona također je obradio jedan dnevnik, dnevnik zapovjednika carinskoga broda János, dodijeljena austro-ugarskoj dunavskoj flotili, inače pomalo zaboravljenu odvjetku plovnih snaga.

U svjetlu prijepora o tome u kojoj je mjeri tzv. službena Srbija stajala iza Sarajevskoga atentata, a i razmatranja o stvarnom dosegu hrvatsko-slavonske autonomije, pionirski je i prinos Miroslava Kote, o ustroju i djelovanju Defenzivno doglasne službe kraljevina Hrvatske i Slavonije kao dijela širega sigurnosno-obavještajnoga sustava Monarhije.

Ishodište rada Mislava Gabelice također je u unutarnjoj sigurnosnoj situaciji početkom rata, napose u djelomice ostvarenim inicijativama za osnutak dragovoljačkih redarstvenih, ali i vojnih postrojba, za koje je znakovito da su proizašle iz različitih dijelova tadašnjega hrvatskog političkoga spektra.

Mediji u Velikome ratu

Još veći niz radova posvećen je medijima, tomu obilatom, ali zbog cenzure osobito upitnu izvoru. Ljiljana Dobrovšak tako piše o vizualno, točnije fotografski iznimno raskošnu Ilustrovanom listu, koji je u Zagrebu izlazio oslonjen na Obzor, a Marko Vukičević obradio je i druge zagrebačke publikacije, pa i javne oglase te usmeno prenošene vijesti.

Uglavnom zadarskom novinstvu rad su posvetili Tado Oršolić i Dino Nekić, a splitskom Marijan Buljan, pri čem su se prva dvojica zanimala pretežno odjekom zbivanja na bojištima, a treći političkim prijeporima s obzirom na različite afinitete prema Austriji odnosno Srbiji.

Jedan od tadašnjih medijskih slojeva, naime pučko-popularno pjesništvo na tragu obrazaca usmene književnosti, tema je rada Željka Holjevca, a zvučni, točnije gramofonski zapisi vojne glazbe hrvatskih pukovnija onoga Velimira Krakera i Ivana Mirnika.

Rad Mire Kolar Dimitrijević svojevrstan je okvir za proučavanje gospodarsko-socijalnih prilika u hrvatskim zemljama, u kojemu dalje nailazimo na razne preplete lokalnih povijesti s poviješću svagdašnjice, nerijetko također uz znatan oslonac na izvore u mjesnom novinstvu. Život u Samoboru 1914. tema je rada Danijela Vojaka, onaj u selima zagrebačkoga prigorja Domagoja Novosela, a u Osijeku Zlate Živaković Kerže i Anamarije Lukić, dok se Stanko Piplović u široj perspektivi također posvetio Dalmaciji.

Specifične djelatnosti na području grada Zagreba obradili su Boris Kukić u radu u Crvenom križu i Smiljana Lazić Marinković u radu o Obrtnoj školi, prenamijenjenoj u bolnicu, a Davorka Obradović i Vlatka Vukelić istražile su sisačka humanitarna društva.

Kao možda i najizrazitiji podsjetnik na ono što je moglo biti da nije bilo Prvoga svjetskoga rata, to važniji što se i druga polovica 20. stoljeća nerijetko promatra kroz prizmu modernizacije, Jasenka Kranjčević obradila je razvoj hotelskog turizma na istočnoj obali Jadrana, napose zbog rata neizvedene projekte impresivnih hotela – ne samo u tada već etabliranoj Opatiji i na Brijunima nego i u Zadru, Splitu te Trogiru.

Ukratko, kako se može vidjeti iz ovoga tek površna preleta, u zborniku je zahvaćeno mnoštvo tema o prvoj godini rata na području Trojedne Kraljevine i Austro-Ugarske Monarhije. Iako po naravi izdanja nije riječ o zaokruženoj, sinteznoj pa ni preglednoj obradi, nudi nam se u njemu obilje novih spoznaja, a ulogu će nedvojbeno imati i kao putokaz za dalja istraživanja i oprečne interpretacije, to vredniji s obzirom na skori kontekst stogodišnjice od sklapanja primirja te za hrvatske zemlje neobično zgusnuta, prijelomnoga razdoblja od listopada do prosinca 1918.