Nada umire posljednja

Prošlogodišnji film njemačkoga redatelja Wima Wendersa – koji je nedavno dospio i u domaću kinodistribuciju – nastavlja stvaralačku dekadenciju toga velikoga filmskog autora. No to djelo povod je za kratki pregled sada već pedesetogodišnje karijere Wima Wendersa, punim imenom Ernest Wilhelm Wenders, rođena 1945. u ratom razrušenu Düsseldorfu. Tijekom 1960-ih prvo je studirao medicinu, zatim filozofiju, a nakratko je u Parizu pokušao postati slikarom. I upravo je tamo otkrio ljubav prema filmu pa je upisao Minhensku školu za film i televiziju i usput pisao filmske kritike. Nekoliko kratkih filmova, a napose diplomski rad, dugometražni igrani film Ljeto u gradu (1970) pokazalo je Wendersove mogućnosti i neupitno ga uvrstilo u tek stasao novi njemački film, odnosno niz autora koji su oslanjajući se na tradiciju klasičnoga filma, poglavito američkoga, apostrofirali vlastite autorske preokupacije i filmski izraz te propitivali društveno stanje. Uz Wendersa svakako treba spomenuti Rainera Wernera Fassbindera, Wernera Herzoga i Volkera Schlöndorffa, kao autore koji su njemački film predstavili svijetu i učinili ga prestižnim u razdoblju 1970-ih. Desetljeće je to kada je Wim Wenders nakon službenoga prvijenca Strah golmana od jedanaesterca (1972) nanizao izvrsna djela poput tzv. trilogije filma ceste s naslovima Alice u gradovima (1974), Krivo kretanje (1975) i Tijekom vremena (1976), kao i izvrsnu adaptaciju romana Ripleyjeva igra Patricije Highsmith – Američki prijatelj (1977). Ti su filmovi Wendersa predstavili kao autora s jasnim odnosom prema američkome klasičnome filmu, ali i prema književnosti, dapače redatelja koji nadahnjujući se uzorima kao što su John Ford, Nicholas Ray, Samuel Fuller ili pak Yasujiro Ozu formulira sasvim osebujan stil i svjetonazor te tako i svjež redateljski rukopis primjeren vremenu u kojem nastaje. Upravo stoga Francis Ford Coppola pozvao ga je u SAD, no za nastanak filma Hammett (1982) trebale su četiri mukotrpne godine, tijekom kojih je usput snimio i vrstan dokumentarni rad Nickov film: munja iznad vode (1980) o posljednjim danima umirućega Nicholasa Raya.

Zlatno desetljeće

Osamdesete su desetljeće najvećih Wendersovih uspjeha. Za film o filmu s naslovom Stanje stvari (1982) nagrađen je Zlatnim lavom na Filmskom festivalu u Veneciji. Sjajni film ceste Paris, Texas (1984) postao je slavodobitnikom Filmskoga festivala u Cannesu, a kompleksni i grandiozni Nebo nad Berlinom (1987) Wendersu je priskrbio Zlatnu palmu u Cannesu za najboljega redatelja i često se smješta među najvažnija ostvarenja desetljeća. Upravo je to razdoblje u kojem se Wenders počeo uvažavati i u nas, dakako u sklopu posljednjega desetljeća socijalističke Jugoslavije. Njegovi su naslovi, uz ostvarenja ostalih važnih pripadnika novoga njemačkog filma bili svjež dah u ovdašnjemu kulturnom okružju. Status mu je dakle bio prestižan, potvrđivale su se teze da je posrijedi vrhunski filmaš.

James McAvoy i Alicia Vikander u filmu Do dna vrsnom glumom nadoknađuju nedostatke Wendersove karakterizacije likova

No sljedeći film, Do kraja svijeta (1992), koji je trebao postati i magnum opus Wima Wendersa, naznačio je početak krize i stvaralačke dekadencije, što traje i danas. Tako ni Daleko, a tako blizu (1993) – nastavak Neba nad Berlinom – ni Priča iz Lisabona (1994) nisu pomogli kreativnom oporavku. Nije to učinio ni novi prelazak u SAD s Krajem nasilja (1997), ali je to desetljeće nastavilo već naznačenu koordinaciju igranofilmskih i dokumentarnih djela, što je naglašeno i tijekom 21. stoljeća, pogotovo nakon uspjeha dokumentarca Buena Vista Social Club (1999) o glazbenom projektu Rya Coodera s izvanrednim ostarjelim kubanskim glazbenicima. U posljednjih petnaestak godina, nakon razmjernih uspjeha s američkim ostvarenjima kao što su Zemlja obilja (2004) i Ne kucaj na moja vrata (2005) slijedio je novi sunovrat s Na meti u Palermu (2008). Sunovrat koji, unatoč sjajnom 3D-dokumentarnom filmu Pina (2011) o plesačici i koreografkinji Pini Bausch, ni kasnijim filmovima poput Sve će biti u redu (2015) nije zaustavljen.

Pasivno ostvarenje

Takva je situacija u kojoj ga zatječemo s filmom Do dna, adaptacijom istoimenoga romana J. M. Ledgarda. Nastao u američko-španjolsko-francuskoj koprodukciji i sa scenarističkim predloškom Erin Dignam, Do dna spretno koordinira s Wendersovim tematskim preokupacijama u posljednjih tridesetak godina. Priča o znanstvenici Danielle Flinders (Alicia Vikander), koja u atlantskim morskim dubinama nastoji otkriti izvore života, i britanskome tajnom agentu Jamesu Mooreu (James McAvoy), kojeg u Istočnoj Africi zatoče teroristi, ali i njihovu kratkom zajedništvu na obalama Normandije, postaje nukleus složena iščitavanja Wendersova metafizičkoga tumačenja suprotnosti života i smrti, metafizičkoga što dodiruje i vjersko i transcendentno, kao što i iznova definira njegovu potragu za definitivnim jedinstvom muškarca i žene (naglašeno u Nebo nad Berlinom), no i nemogućnost da ga se naposljetku dosegne (izraženo u Paris, Texas), ovoga puta zbog društvenih uvjeta.

Fotografija sa seta – Wim Wenders u sredini

Dva usporedna tijeka fabule, uz prožetost normandijskoga segmenta tako su dakle potvrda Wendersovih fascinacija. Nažalost, on je kao redatelj i autor odavna izgubio stvaralačku oštricu i Do dna tone u nedostatku dinamike, jasnoće fabule, razabirljivosti toga što želi prikazati, a ni sudbine središnjih likova gledatelj ne osjeća u potpunosti. Pritom opažamo strukturalne suprotnosti raznih prostora. Oceanske dubine i užegli afrički prostori tek se kontekstom i normandijskim obalama mogu povezati. Protagonističina potraga za izvorima života na Zemlji suprotstavlja se nemilosrdnom destruktivnom žrvnju terorizma kojem protagonist nastoji stati na kraj, ali ostaje u sužanjstvu i egzistira tek pasivno. Činjenica da se ta dva odvojena narativna tijeka na kraju ne usuglašavaju, da se središnji likovi ipak ne susreću već postoji tek transcendentna naznaka njihova jedinstva dakako nije nimalo pomogla kvalitativnom uzletu filma.

Kreativna kriza

Tako i oznaka romantičnoga trilera ostaje površnom jer ju je autor Wendersova kredibiliteta morao profilirati kroz promišljeniji vlastiti redateljski rukopis. Zbog toga ne funkcionira ni redateljska nadgradnja adaptiranoga scenarija. Uz mjestimične dojmljive sekvencije, Wenders većinom rutinski odrađuje dijelove filmske građe, dopuštajući da ga nadvlada dojmljiv učinak snimatelja Benoita Debieja. Nema dakle prožimanja slikovnoga i redateljskoga rukopisa pa se nižu dojmljive kompozicije, ali često bez stvarne dramaturške funkcije. Ni montažerski postupci ne održavaju uspješnu strukturu, a glazba – kojom se Wenders u više navrata sjajno koristio – ovoga puta s potpisom Fernanda Velazqueza umjesto emotivne postaje i sentimentalnom. Ipak, dojmljive su uloge Alicie Vikander i Jamesa McAvoya. Oboje su uspjeli nadoknaditi mjestimične nedostatke karakterizacije svojih likova. Često prigušena izričaja bez nekih ekstravagantnosti uvjerljivo su oslikali protagoniste filma. Valjalo bi navesti barem Alexandera Siddiga kao ambivalentna istočnoafričkoga liječnika, ili pak Celyna Jonesa kao znanstveničina suradnika i prijatelja, dakle glumce u sporednim ulogama koji uvjerljivim tumačenjima ipak podižu prag kvalitete filma.

Do dna nije popravio trenutni status velikoga filmskog autora Wima Wendersa. Ne može pomoći ni činjenica da ga nije ni ruinirao. Pomalo se začudnim može učiniti da taj izniman filmaš već četvrt stoljeća ne može iznaći kvalitetniji put vlastitome stvaralaštvu i izvući se iz kreativnih kriza i dekadencije. Iako i nadalje u njegovim filmovima opažamo ranije motive, poput izvrsne glazbe – najčešći je rock – ili pak fotografije kao vizualnog medija čiji je značaj za Wendersa blizak filmu, ne zapažamo njihovu kompaktnost kao u ranijim razdobljima karijere. Konstanta je i odnos prema književnim izvornicima ili samim književnicima kao suradnicima. Razmatrajući ukratko karijeru Wima Wendersa, autora koji je barem tijekom 1980-ih mnogima – pa i potpisniku ovih redaka – bio među najdražim filmskim stvaraocima, ostaje nam nada da će nekim sljedećim ostvarenjem zablistati starim sjajem oplemenjenim zrelim iskustvom.