Na putu prema gore

Pišući prije nekoliko godina o programskim karakteristikama i potencijalima festivala INmusic, britanski glazbeni tjednik NME nazvao ga je „najbolje čuvanom europskom festivalskom tajnom“. Dakako, ta zgodna doskočica o impresivnoj, ali nedovoljno poznatoj manifestaciji već dulje ne vrijedi. Ulaznice za njegovo ovogodišnje, 13. izdanje, jednostavno su već drugu godinu zaredom razgrabljene, a sve veći udio strane publike – koju tradicionalno privlače razmjerno povoljne cijene te sve atraktivniji glazbeni sadržaj – dodatni je argument u prilog tvrdnji o važnom glazbenom i kulturnom događaju.

Ničeg tajnovitog, dakako, nema u poznatim imenima iz prve garniture svjetskoga rocka, alternativnog popa, world-music-formi i drugih područja suvremenog glazbenog izraza: uz zvijezde večeri kao što su Queens of the Stone Age, Nick Cave i Interpol te uz brojna druga pouzdana domaća (primjerice, Jinx) i strana imena iz (formalno) drugog plana, Otok mladosti sva tri ovogodišnja festivalska dana doista je bio važan epicentar europske koncertne mape. Naime, ovogodišnji INmusic uspio je ostvariti potrebnu ravnotežu na dvjema ključnim razinama. S jedne strane, osigurao je potrebnu žanrovsku, a s druge kvalitativnu „raspršenost“ na sva tri dana, ponudivši publici, drugim riječima, zavidnu količinu raznolike, a ne samo intrigantne suvremene glazbe. Ako bismo ipak tražili dominantnu žanrovsku značajku među nositeljima programa, onda bi to bila ambiciozna rock-glazba na razmeđu post-punka i art-rocka: Njujorčani različitih naraštaja – Byrne i Interpol – te australski veteran Nick Cave s grupom The Bad Seeds (Cave kao opće mjesto hrvatskih koncertnih prostora), svakako udovoljavaju toj definiciji – a tom društvu svakako se pribraja i osebujna St. Vincent.

Nastup Davida Byrnea bio je kreativni vrhunac festivala / Snimio Dalibor Urukalović / PIXSELL

Već prve večeri okupilo se više od trideset tisuća ljudi koji su na glavnoj pozornici prisustvovali kreativnom vrhuncu festivala. David Byrne s jedanaestočlanom pratećom postavom održao je hrabro postavljenu, sjajno realiziranu, domišljatu i dinamičnu predstavu. S jedne strane ona je funkcionirala kao koncertno uprizorenje novoga studijskog albuma American Utopia, a s druge je istovremeno ponudila presjek karijere: od druge polovice 70-ih i razdoblja najimpresivnijih radova s grupom Talking Heads naovamo. Od konca osamdesetih, kad je objavio prvi solo album, njegov se opus nadovezao na tradiciju Talking Headsa, ali je i proširio, pa se sav taj dinamičan kolaž uklopio u inteligentno dizajniran live-koncept. Besprijekorno uigrana, odjevena u stilizirana siva odijela, većinom oboružana različitim perkusijama (uz dodanu gitaru i klavijature), Byrneova ekipa u kontinuiranom je pokretu, simultano djelujući kao sviračka i plesna podrška. Kretnje svakoga člana trupe dio su pripremljene koreografije, ali sve zajedno ostavlja dojam energične rock-spontanosti, iako je većina pjesama (od I Zimbra s remek djela Talking Headsa, Fear of Music), do teme I Dance Like This (s novog albuma) ukorijenjena u poliritmičkoj plesnoj glazbi s afričkim, latinoameričkim, ili disco/funk-korijenima.

Nakon 66-godišnjeg Davida Byrnea, službene zvijezde prve večeri, QOTSA ostavili su dojam „običnog“, premda pouzdana rock-sastava. Byrneu su posvetili The Evil Has Landed, no unatoč očitoj usviranosti, repertoar Josha Hommea donekle ostavlja dojam stilski kaotično izvedena hommagea, kao da su gitarističku glazbu iz prošloga stoljeća željeli prevesti na jezik novog. Svejedno, njihov vatromet rifova uz sintezu mehaničkog hard rocka, psihodelične buke, pustinjskih vibracija i metaliziranih plesnijih rock-formi (Feets Don’t Fail Me) kao da su stvoreni za manje zahtjevan dio festivalske publike.

Zagrebački, ali i svaki drugi nastup Nicka Cavea nemoguće je analizirati izvan konteksta osobne tragedije – gubitak sina očito je pridonio njegovoj transformaciji iz introvertnog gothic-božanstva u komunikativnijeg izvođača koji dolazi na krilima studijskog albuma Skeleton Tree. Jedina prava konstanta Nicka Cavea i dalje je mračna, tmurna, melankolična strana svakoga od nas, no sada je fokus prebačen isključivo u sferu intime. Stoga njegove pjesme u interakciji s masovnim fanatičnim sljedbeništvom dobivaju novu dimenziju djelujući poput emotivne katarze, od uvodne Jesus Alone do finalne Rings of Saturn. Između tih, novih skladbi, Cave se prošetao vlastitim katalogom, probirući pjesme što su obilježile posljednja tri desetljeća karijere. Do you love me? Za posvećenu zagrebačku publiku nema dileme: unatoč tome što njegova nelagodna, mučna priča pomalo postaje zamorna i poprima estradne karakteristike, Cave iz nekog razloga u ovim krajevima nikada nije izgubio status zvijezde mesijanskih proporcija.

Isti dan nastupila je Annie Clark (poznatija pod imenom St. Vincent), kantautorica donekle hermetične estetike čiji nastup, poput njezinih studijskih albuma, pripomaže redefiniranju pojma modernoga ženskog autorskog pisma. To se moglo osjetiti i na jarunskome jezeru, premda je, prema reakcijama okupljenih, bilo jasno da je riječ o umjetnici zavidna ugleda koja izaziva podijeljene, katkad i oprečne reakcije.

Grupa Portugal.The Man uživa reputaciju pop-trendsetera s Aljaske, koji su se masovnoj publici „prodali“ uz pomoć jednog, ali neopisivo zarazna hita (Feel It Still), no u Zagrebu su trećeg, najtmurnijeg i vjerojatno najslabije posjećena festivalskog dana okončana kišom, pokazali da im nedostaje kapacitet za velike, skupne nastupe; njihova set-lista pojačana je maštovitim videoprojekcijama i reinterpretacijama tuđih standarda poput For Whom The Bell Tolls Metallice i Another Brick In The Wall Pink Floyda, no te su izvedbe, ma koliko bile zanimljive (evidentna je i sklonost Beatlesima te Stonesima u fragmentu klasika Gimme Shelter), samo učvrstile dojam sastava privlačna prije svega onima koji grčevito žele „ostati u trendu“.

Ovogodišnji INmusic priveden je kraju nastupima žanrovski oprečnih skupina – valjajućom tutnjavom grunge-prvaka Alice In Chains (vrijedilo je još jednom poslušati klasike poput No Excuses i Down In a Hole), te rutiniranom, anglofilskom postpunk hladnoćom grupe Interpol.

Unatoč ocjenama da je u tim slučajevima riječ o izvođačima koji su u manjoj ili većoj mjeri prošli kreativni zenit, mnogi od onih koji su se od 25. do 27. lipnja predstavili publici još pripadaju najtraženijim imenima svjetske suvremene glazbe. A s obzirom na činjenicu da je svaki festival ovoga profila, uključujući i INmusic, uvijek mnogo više od mehaničkog zbroja svojih sudionika, čini se kako je ove godine dodatno učvršćena ranije izgrađena osnova za nastavak puta u skupinu nezaobilaznih glazbenih smotri ovoga dijela Europe.